Neobičan je bio razgovor sa Sandrom Perković u “mixed zoni” Nacionalnog atletskog centra u Budimpešti, neposredno poslije finala bacanja diska. Bilo je tu i tuge, i razočaranja, i ljutnje, ali opet i cinizma na vlastiti račun, i smijeha, i zafrkancije.
I zapravo jer razumljivo da su se miješali osjećaji jer jasno je da je silno željela medalju i da nije zadovoljna petim mjestom na Svjetskom prvenstvu, ali s druge strane, svjesna je da su je dvije nimalo lagane ozljede izbacile iz ritma ovog ljeta i da nije puno nedostajalo da uopće ne dođe u Budimpeštu. Ili kako je to i sama rekla - koliko bih bahata trebala biti da kažem da mi je falilo sreće, a mogla sam i ne biti ovdje.

Nema potrebe za ‘pljuvanjem’

Bile su joj oči pune suza, ali uspjela ih je zadržati. Podnijela je ovo ipak lakše nego broncu prije četiri godine u Dohi kad su je uoči finala presjekla leđa. Smogla je ovaj put snage i za šalu, pa nas je na kraju pozdravila s “aloha”, aludirajući time na novu svjetsku prvakinju, djevojku s Havaja Laulaugu Tausagu koja se pojavila “niotkuda”, popravila osobni rekord za četiri metra i ugrabila zlato. I to samo godinu dana nakon što je Kineskinja Bin Feng u finalu SP-a poboljšala osobni rekord za tri metra i senzacionalno osvojila naslov.

Dok smo razgovarali sa Sandrom, naišla je olimpijska pobjednica Valarie Allman. Pao je dugačak zagrljaj dviju velikih sportašica, a onda i Sandrino sarkastično:

- Sljedeći put će vjerojatno netko za pet metara popraviti osobni rekord.

No, brzo je uz smijeh pronašla i rješenje:

- Mogle bi to biti nas dvije.

Izmamila je time osmijeh i kod Valarie kojoj također nije bilo lako jer joj je joj je svjetski naslov pobjegao i drugu godinu zaredom, a ovaj put joj ga je ispred nosa uzela sunarodnjakinja koja je dosad bila debelo u drugom planu.

- Nemoj biti tužna - poručila je Sandra koja je tako smogla snage tješiti najveću suparnicu i osvajačicu srebra u trenutku kad je i sama bila silno razočarana.

Vratila se razgovoru s nama uz molbu “nemojte me previše popljuvati”. No, zašto bismo uopće “pljuvali” nekoga tko je osvojio 13 medalja na najvećim natjecanjima, od toga deset zlatnih, i to u razdoblju od 2010. do 2022. godine? I nekoga tko je i dalje, nakon tolikih, godina u svjetskom vrhu?

- Željela sam, željela sam - ponavljala je Sandra.

- Žao mi je tog prvog hica koji je završio u mreži, taj je možda bio na 67-68 metara, bio bi dobar... Drugi je bio na sigurno, ušla sam u Top 8 i onda ta treća serija. Iskreno, mislim da od Züricha nisam složila takav hitac, da sam tako moćno uletjela u njega, cijelim tijelom i desnom nogom. I onda zapne u mrežu. Nakon toga je išla promjena redoslijeda bacanja, dugo čekanje, počela sam gasiti noge i to je bilo to. Više sreće drugi put.

Pokazala da se zna vratiti

Pa onda opet malo šale na vlastiti račun...

- Čovječe, kolika je ta mreža, pokrenut ću peticiju da je skrate.

Najviše ju je mučio taj treći hitac, uvjerena je da bi bio jako, jako dalek.

- Ma čak da je na kraju završio i izvan segmenta, barem bih vidjela tih 70 metara. A ovako sam vidjela samo mrežu. Sto puta sam rekla, bolje i izvan sektora pa da ja to vidim, a ovako sam opet nedorečena, opet razmišljam što bi bilo kad bi bilo.

Pokazala je već nakon Olimpijskih igara u Tokiju i četvrtog mjesta koje je doživjela kao veliko razočaranje da se zna vratiti. Lani je bila srebrna na SP i po šesti put zaredom zlatna na EP.

- Ma jesam, ali ajmo manje tog razočaranja, ajmo pokazivati da znamo. Teška je bila ova godina, teška sezona, a velika očekivanja...

Sljedeća će biti još zahtjevnija što se tiče natjecanja jer na programu su i EP u Rimu i OI u Parizu.

- To ću na glavu odraditi!

Konkurencija je sve oštrija, trebat će bacati jako daleko u Parizu za postolje.

- Mislim da će se mnoge na Olimpijskim igrama stisnuti. Ali jasno je, tko baci 70 metara, osvojit će zlato.
Moglo bi tamo njezino iskustvo biti značajan faktor.

- Ma pustite moje iskustvo. Evo vam ga ovdje, dva najbolja hica završe u mreži, a izvan mreže bacam krafne! Ali nema veze, što je tu je.

Još se jednom okrenula prema finalu...

- Nisam bila kako treba, nisam grizla, mrzim taj svoj osjećaj... Ima natjecanja na koja dođem i kažem, bit će sve u redu, ali neki put fali to, kao da mi nije bitno. A bitno mi je! Nisam se mogla do kraja probuditi. Sve ima svoje zašto, masu puta sam to u životu već naučila. Sad se treba što prije vratiti.

Nema previše vremena za to jer slijedi joj vrlo nezgodan raspored do kraja sezone. Najprije miting Dijamantne lige u kineskom Xiamenu, pa povratak u Zagreb na Hanžekovićev memorijal i za kraj odlazak u Ameriku, na finale Dijamantne lige u Eugene. I sve to u dva tjedna. Hoće li biti energije za takve skokove s kontinenta na kontinent?

- Bit će, bit će. A možda i ja na nekom od tih mitinga budem iznenađenje - uz osmijeh je zaključila dvostruka olimpijska pobjednica.