Kao što se i najavljivalo, ambijent i kadrovi iz amfiteatra drevne Salone u kojoj se bacala kugle bili su spektakularni, ali najspektakularniji sportski trenuci prvog dana Europskog bacačkog kupa dogodili su se na stadionu u Parku mladeži u kojem je bio Nijemac Johannes Vetter…
Kada je već na zagrijavanju koplje letjelo preko 90 metara, u zraku se moglo osjetiti da se sprema nešto veliko. Rezultatski veliko. I još neviđeno na hrvatskom tlu. Do subote predvečer je najdulji hitac u Hrvatskoj iznosio 89,26 metara Andreasa Thorkildsena s Kupa kontinenata u Splitu 2010. godine, a danas je na tom mjestu 91,12 metara Johannesa Vettera. Također iz Splita, ali s drugog stadiona.
Aktualni trener Sare Kolak bacao je na Poljudu, a trenutačno vodeći na svijetu na stadionu kojeg se neki sjećaju i kao domaćeg terena “radničkog” Splita. I u drugoj seriji finala bacača koplja Vetter je prebacio 90 metara (90,43). Zatim su slijedili kraći, ali i dalje impresivni hici: 89,63, 88,34, 88,23 metra...
Naravno, zlatna medalja nije bila upitna. Drugo mjesto osvojio je Moldavac Andrian Mardare s osobnim rekordom od 86,66 metara, a treći je bio Bjelorus Pavel Mjaleška (82,55).
U Solinu, par kilometara sjeverno od Splita, hrvatski sport je dobio još jedno sportsko borilište koje ulazi u kategoriju najljepših na svijetu. U amfiteatru glavnog grada nekadašnje rimske provincije, između iskopina od kojih su neke iz doba prije Krista, stvoreno je bacalište kugle koje oduzima dah. Sunce, tišina, u daljini pogled na more i Split.
I osjećaj da ste na mjestu gdje se nekada događalo nešto posebno. Nedostajalo je samo publike, zbog pridržavanja epidemioloških mjera njezin dolazak nije bio dozvoljen, pa se podrška tražila od VIP-ovaca. Nedostajao je i hrvatski rekorder Filip Mihaljević (ASK Split).
Problemi koji su se javili tijekom priprema u Medulinu kulminirali su u petak navečer i osvajač bronce na ovogodišnjem Europskom dvoranskom prvenstvu je u posljednji tren otkazao nastup. Do Olimpijskih igara su manje od tri mjeseca, uskoro se i neki od najjačih mitinga u sezoni i nema potrebe riskirati. Koliko god se radilo o posebnom natjecanju u Splitu… Barem je pomogao kada je trebalo povesti navijanje za ostale kuglaše.
- Nikome nije žao više od mene, meni je najteže. Upalio mi se živac i nije bilo imalo smisla riskirati i nastupiti pod tabletama. Na domaćem terenu mogao bih ići samo glavom kroz zid, a to, kažem, ne bi imalo smisla. Želio sam bacati pred roditeljima i suprugom, biti dio velikog šoua pred kolegama i prijateljima. Nadam se da će se dogodine organizirati novo bacanje u amfiteatru, da me dočeka nova prilika za domaći nastup, rekao je utučeni Filip Mihaljević, koji se nada da će mu terapije omogućiti bacanje kugle na mitingu u Ostravi 19. svibnja te u Dijamantnoj ligi u Dohi (28. svibnja) i Firenzi (10. lipnja).