Više od tri desetljeća prošla su otkad je podigao na noge poljudski stadion i kreirao jednu od najupečatljivijih priča Europskog atletskog prvenstva kojem je Split bio domaćin 1990. godine. Dragutin Topić, tada tek 19-godišnjak i friški svjetski juniorski prvak, tog se posljednjeg kolovoškog dana vinuo do 2,34 metra i osvojio zlato u skoku u vis, zaradivši ovacije više od 30.000 razdraganih splitskih navijača. Jasno je da su se tada u zraku već osjećale političke tenzije koje će uskoro dovesti do raspada Jugoslavije, ali ispunjeni Poljud je svim predstavnicima tadašnje države bio snažan vjetar u leđa, pa je tako i pobjeda beogradskog tinejdžera dočekana s velikim oduševljenjem.

U više je navrata Topić posjećivao Hrvatsku i nakon tog najvećeg trenutka u sportskoj karijeri, ali danas dolazi na natjecanja kao trener mladih atletičara svoga kluba Top Jump, uključujući i vlastitu kćer Angelinu, jednu od najvećih nada svjetske atletike. Djevojka koja će tek za dva mjeseca napuniti 18 godina naslijedila je sportske gene od oba roditelja jer mama joj je Biljana Topić, nekad sjajna troskokašica, četvrtoplasirana na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 2009.

Angelini je primarna disciplina ipak tatina, a koliko je talentirana, reći će podatak da ja lani u lipnju preskočila 1,96 m i izjednačila svjetski mlađejuniorski rekord, da bi u kolovozu osvojila i prvu veliku seniorsku medalju u karijeri, broncu na Europskom prvenstvu u Münchenu.

München nije planiran

I tata i kći su sada svjetski rekorderi jer Dragutin i dalje drži najbolji U-20 rezultat svih vremena (2,37 m) koji mu je i donio zlato na juniorskom SP-u u Plovdivu 1990. A osim toga, i tata i kći sada u riznici imaju medalje sa seniorskog EP-a.

- Nisam više jedini u kući s europskom medaljom. Ono što nije uspjelo supruzi koja je dvaput bila četvrta na velikim natjecanjima, uspjelo je, eto, kćeri - pun ponosa nam je govorio Dragutin Topić tijekom prošlotjednog Agramovog mitinga u Zagrebu.

Ta Angelinina seniorska medalja došla je prije nego što je itko mogao zamisliti.

- Nisam to očekivao. Iskreno govoreći, bila je to jeftina medalja jer je za nju trebalo skočiti samo 1,93. Zaslužila ju je Angelina, ali mislim da više nikad neće biti tako jeftina. No, cjelokupni napredak koji je napravila lani apsolutno nisam očekivao. Mislio sam da će to doći tek ove godine, ali ona je toliko ozbiljna i posvećena da je postigla to već lani.

I Angelina nam, također, priznaje da povratak iz Münchena s broncom oko vrata nije nešto što joj je bilo u mislima.

- Nije to uopće bilo u planu. Koliko sam šokirala ostale, toliko sam šokirala i samu sebe. Ove godine sam na to dodala i četvrto mjesto na dvoranskom EP-u, a sad se spremam za juniorsko EP u Jeruzalemu, pa onda i za seniorsko SP u Budimpešti. Idemo juriti neke možda još bolje medalje i rezultate - najavljuje Angelina.

Šokirala ju je, kaže, lanjska bronca, a pomalo je šokirana bila i nakon Agramova mitinga. Nastupila je, naime, u skoku u dalj i pobijedila s novim osobnim rekordom - 6,54 m. Za djevojku kojoj to nije primarna disciplina i koja još nije napunila 18 godina, fantastičan rezultat. Štoviše, i najbolji ove godine u Europi u juniorskoj konkurenciji.

- Još nisam imala vremena razmišljati o ambicijama u dalju, ali nadam se da ću do kraja godine još poboljšati ovaj rezultat. Iskreno, nisam očekivala da ću skakati preko 6,50 metara, ali tu smo i sad se nadam još boljim rezultatima.

Tatu, pak, sve manje toga čudi kod njegove nadarene kćeri.

Angelina Topić

Damir Krajač/Cropix

- Iskreno, ona je toliko talentirana da ja i dalje nisam razlučio u glavi koja bi joj disciplina trebala biti prva. Ona voli skok u vis, to je sigurno, ali što će donijeti budućnost, to ne znam. Dalj je mentalno puno lakši nego skok u vis, troskok također. Vidjet ćemo gdje će konkurencija biti najslabija, tu ćemo ići po olimpijsko zlato, ha-ha.

Pitamo Angelinu koliki je pritisak imati tatu za trenera, ali brzo nas prekida.

- Nije to nikakvo opterećenje, taman posla. Jako mi je drago da pored sebe imam nekog tko je prošao ovaj put, pa mi može olakšati neke korake i skloniti mi svojim znanjem i iskustvom neke prepreke na putu. Samim time što je u jednom trenutku i sam išao istim ovim stopama, može mi barem riječima olakšati te prepreke koje me očekuju.

Zasad nije teško

Ni usporedbe sa slavnim tatom je nimalo ne opterećuju.

- Meni je čast da me uspoređuju sa svjetskim rekorderom.

I ona je sada svjetska rekorderka, a kako je krenula, možda u budućnosti i nadmaši tatu.

- Ako Bog da, vidjet ćemo - smije se Angelina.

Dragutin priznaje da mu je bilo teško trenirati kćer kad je imala krizu i dok je prolazila kroz pubertet, ali danas je toliko zrela da mu više ništa nije teško.

- Nemam s njom nikakvih problema, poželio bih da mi je svaki sportaš takav. Sve ide uzlaznom linijom, vidjet ćemo što će se dalje događati, ali zasad nije teško. Progutaš ponekad neke knedle i to je to, ha-ha.

Imali smo i mi u Hrvatskoj uspješan primjer atletske suradnje tate i kćeri i to baš u skoku u vis, mislimo naravno na Blanku i Joška Vlašića. A imamo potencijalno još jednu takvu veliku suradnju u nastajanju, s našim višebojskim čudom Janom Koščak i njezinim tatom i trenerom Patrikom. Topić, dakako, pažljivo prati Janin razvoj.

- Cura je jako talentirana i baš mi je drago vidjeti da napreduje na svim frontovima. Vjerujem da je ispred nje blistava budućnost i baš je lijepo da mi s ovih prostora imamo nešto čime se možemo dičiti pred svijetom.

Jana Koščak

Damir Krajač/Cropix

Jana je primarno višebojka, a od pojedinačnih disciplina najjači joj je upravo skok u vis. Tijekom dvoranske sezone je preskočila sjajnih 1,91, a na prvom seniorskom sedmoboju u karijeri u Götzisu otišla je još centimetar više.

- Ne znam što je trener zamislio, ako je sedmobojka, to je i više nego OK tehnika i rezultat. Kad bi se posvetila samo visu, sigurno bi skakala 1,94 ili 1,95. Možda je građa malo sputava, malo je niža od prosječnih visašica, ali generalno je jako talentirana i uporna.

Angelina je također dobro upoznata s talentom i mogućnostima Varaždinke.

- Skakale smo jedna protiv druge ove zime i doista je gledam s velikim oduševljenjem. Jako mi je drago što na našem malom “kontinentu” imamo toliko zvijezda u usponu. Nadam se da ćemo se u budućnosti Jana i ja još češće viđati i ići zajedno na velika natjecanja.

A kakav bi savjet Dragutin sa svim svojim iskustvom, i natjecateljskim i trenerskim, dao takvim megatalentiranim atletičarkama poput Jane i Angeline?

- Samo da uživaju i da vole ono što rade. Što god da se dogodi, samo osmijeh na lice i cijepaj. Suviše su mlade da bi se ičim opterećivale. Mi smo tu da ih zaštitimo, ne od medija, nego više od ovih “pomagača sa strane” koji ne razumiju sport. Jer one su sa 17 ili 18 godina još uvijek djeca i mora ih se pažljivo voditi. Ali najvažnije je da vole to što rade.

Tatine riječi potvrđuje i Angelina.

- Tata mi uvijek govori da se nasmijem i da radim ono što volim. Jer ako ne volim ono što radim, onda to nema apsolutno nikakvog smisla.

Što je najvažnije da talentirani juniori uspješno prijeđu put do vrhunskih seniora i ne izgube se na tom putu?

- Treba ponekad imati i malo sreće u životu da ti se otvore neka vrata. Prije svega je potrebno da imaju cjelokupnu logistiku iza sebe, jer nije dobro kad trener mora biti i trener, i liječnik, i fizioterapeut, i psiholog. Moraš imati odličan stručni stožer iza sebe. Ja ga, na sreću, imam, to su ljudi koji su se razvijali sa mnom tijekom karijere, koje sm upoznao putem i koji su pomogli meni i supruzi. Suvremeno vrijeme traži suvremene metode, i oporavka i svega drugog. Moj trener i ja smo sami učili neke stvari, a danas postoje ljudi koji se bave time, platiš i dobiješ što tražiš. To je i Angelini pomoglo jer imala je pretprošle godine gotovo deset kilograma više nego sada. Rekao sam joj “mico, ako se želiš baviti skokom u vis, kilaža mora ići dolje”. Poslušala me i danas skače puno više nego što je i sama sanjala da može.

Mora se podržati trenere

Kako nekadašnji europski prvak gleda na današnje stanje atletike u državama bivše Jugoslavije. Gdje je kraljica sportova u odnosu na njegovo vrijeme?

- Generalno, razina se podigla, sport se omasovio se, ali na žalost, izgubili smo stručnjake i to je najveći problem. Stari dobri treneri su otišli u penziju, mladi misle da sve znaju, a ne znaju, i tu imamo veliki jaz. Drugo, a vidim da je to svugdje problem, jest ekonomija. Od vrhunske atletike se može živjeti, ali treba doći na tu razinu. Međutim, kad treniraš atletičare srednje kategorije, tu nema novca i to je problem. Lova je dolje, u dječjoj atletici, tako da većina trenera proba, vidi da ne ide, i vraća se dolje. To je veliki problem, ali ne samo na našim prostorima, nego u cijeloj Europi. Mora se pronaći neki modus da se podrže treneri.