Pobjednički ushit nakon osvajanja europskog zlata u Splitu 1990.
 GETTY IMAGES
EKSKLUZIVNO ZA SN

Srpski velikan koji je u Splitu postao prvak Europe: ‘Poljudsku publiku nikad neću zaboraviti!‘

Čovjek koji je ‘zapalio‘ Split: ‘Bez takve podrške publike nikad to ne bih uspio napraviti!‘
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 30. kolovoz 2020. 17:18

Na početku razgovora će uz smijeh reći “iskreno da vam kažem, ja sam to zaboravio, davno je to bilo”. Nije zaboravio, naravno da nije, premda su prošla već tri desetljeća. Prije točno 30 godina Dragutin Topić je “zapalio” Split i ispisao jednu od najljepših priča Europskog prvenstva u atletici kojem je grad podno Marjana tih dana bio domaćin. Iako su vremena bila teška, iako su se, priznaje i Topić, već osjećale napetosti koje će uskoro dovesti do rata i raspada Jugoslavije, krcati Poljud je sedam dana živio za atletiku i zdušno bodrio sve predstavnike tadašnje države. Na stadionu su već prevladavale hrvatske zastave, ali pobjeda tinejdžera iz Beograda u skoku u vis izazvala je delirij na tribinama.

Bio je to mjesec iz snova za 19-godišnjeg Topića jer je samo koji dan prije dolaska u Split postao svjetski juniorski prvak u Plovdivu, srušivši pritom i svjetski juniorski rekord (2,37) koji je i danas na snazi. Na Poljudu je potom s 2,34 postao i najbolji senior Starog kontinenta i premda nakon toga više nije osvojio nijedno veliko seniorsko zlato na otvorenom, nema sumnje da se radi o jednom od najboljih atletičara s prostora bivše Jugoslavije. Popularni Top je šest puta nastupio na Olimpijskim igrama, pritom je triput bio u finalu, a s osobnim rekordom od 2,38 metara i danas je u Top 20 svih vremena na svjetskoj ljestvici. U karijeri koja je trajala sve do 2012., kad je već zagazio u peto desetljeće života, nakupilo se puno uspjeha i velikih rezultata, ali Split i danas svijetli iznad svega.

- Za to razdoblje me vežu najljepše emocije. Bio sam klinac i sve što se događalo mi je bilo nekako nestvarno, kao u bajci. To mi je prva asocijacija na Split, događalo mi se nešto što nisam mogao ni sanjati. Bio sam mlad čovjek koji je vjerovao u sebe, ali to zlato je bilo neplanirano. Više je moj trener Mihajlo Švraka vjerovao da mogu nešto napraviti nego ja. Razmišljao sam samo o tome kako ću se susresti sa svojim idolima koje sam do jučer gledao na televiziji, ali onaj gore je odlučio da budem prvak. I do danas sam ostao najmlađi prvak Europe u povijesti. Lijepe su to emocije - ističe Topić.

Svaki dan kupanje u Lori

Koliki je bio pritisak na vas u tim trenucima, ipak ste neposredno prije Splita postali svjetski juniorski prvak i to s fantastičnim rezultatom?

image
CLIVE BRUNSKILL

- Znate da uvijek u sportu dužnosnici žele od vas nešto što je neprimjereno i nemoguće u tom trenutku, ali ja sam imao sreću da je moj trener bio dosta mudar. On me je rasteretio tako što je stalno davao izjave da od Splita ne očekujemo ništa i da je naš primarni cilj te sezone bilo Svjetsko juniorsko prvenstvo, naravno ne svjetski rekord, ali jest zlato. S druge strane, izbornik Dane Korica i društvo su mi već pripisivali medalju, ne znajući koliko je to opterećenje na čovjeka. Srećom, meni je u tom trenutku bilo važno jedino što moj trener kaže, potpuno sam se prepustio njemu i slušao sam ga bez pogovora.

A pomogla je i još jedna trenerova mudra odluka.

- Bili smo smješteni u Lori i sjećam se da smo se svaki dan kupali i u streljani gađali iz zračne puške. To su mi bili glavni treninzi, neka vrsta razbibrige, a pokazalo se djelotvornom formulom u toj priči. Posebno nakon juniorskog SP-a uoči kojeg sam stvarno bio pod velikim opterećenjem da moram pobijediti, baš mi je cijelo to prvenstvo teško palo, puno sam energije potrošio za to zlato i svjetski rekord.

U finalu je sve teklo dobro do 2,28 kada ste prvi put rušili letvicu i ostali bez prvog mjesta, da biste nakon toga isprva preskočili 2,31 i 2,34 i osvojili zlato. Što vam je ostalo najviše u sjećanju iz tog dana?

image
ERIC FEFERBERG

- Svi koji znaju moj sportski put, znaju i da mrzim kišu. Ne znam skakati po vlažnoj podlozi. Dan finala nije baš bio lijep, vjerojatno jedini dan prvenstva kad je bilo oblačno i kad je postojala mogućnost kiše. Na zagrijavanju je i počela lagano padati i to me strašno poremetilo jer sam znao da u takvim uvjetima ne mogu ništa veliko napraviti, ni što se tiče medalje, ni što se tiče rezultata. Bio sam dosta skeptičan na samom početku, ali kad se razvedrilo i kad se iznad stadiona pojavila duga, onda se i meni otvorilo. I kad sam preskočio tih 2,28, znao sam da ću pobijediti. Tako su mi se posložile kockice u glavi. Da je ostalo tmurno i kišno, pretpostavljam, ma ne pretpostavljam, siguran sam da ne bi bilo ništa od medalje. Bila bi to još jedna uzaludna priča, mlad čovjek, ali glup, ha-ha.

Ništa mi nije bilo jasno

Kakvu atmosferu na stadionu pamtite?

- Stvarno je bilo fantastično. Nećemo se sad vraćati na otvaranje, znate i sami da je bilo nekih problema, političkih konotacija, to je nama sportašima teško palo. Ali, samo natjecanje, tih 5-6 dana koliko je trajalo, atmosfera je bila fenomenalna, osjećao sam se kao svoj na svome. Da nije bilo tih 35.000 ljudi, sigurno ne bih uzeo zlato. Postoji snimka na YouTubeu na kojoj se vidi i čuje kako je bilo, to je nešto neponovljivo. Žao mi je što to više nikad u karijeri nisam osjetio. Meni je Split jako drag. Bio sam prije četiri godine, Blanka Vlašić me zvala na svoj miting na Gripama i gledatelji koji su došli u dvoranu su se rado prisjetili toga što sam napravio. Sport nadilazi politiku i sve ostalo. Ili ste dobar čovjek ili niste.

Spomenuli ste politiku. Je li se osjećalo među sportašima da su već počele napetosti u državi?

- Jest, osjećali smo to, reprezentacija je ipak skup više ljudi, nisu tu samo sportaši. Ja sam bio klinac, imao sam 19 godina i ništa mi nije bilo jasno, sve mi je to bilo gotovo nestvarno. Ali, bilo je ljudi u reprezentaciji koji su bili stariji, koji su imali svoja mišljenja, agresivnija, tako da se osjećala određena doza tenzija, ali ne previše. Mi koji smo odgojeni drugačije, žalili smo za nekim normalnijim vremenima. Nije bilo problema između nas samih sportaša, ali generalno smo osjećali da postoji napetost koju nismo željeli i za koju nismo bili spremni. Poslije se, na žalost, otvorila Pandorina kutija i krenulo je smjerom kojim, da se nas sportaše pitalo, nikad ne bi krenulo.

Smatrate li tu 1990. i najvećom godinom u karijeri ili je to možda ipak bila 1996. kad ste bili europski dvoranski prvak i četvrti na Olimpijskim igrama u Atlanti?

- Što se tiče uspjeha, sigurno je 1990. neponovljiva, a što se tiče financija, 1996. mi je bila uspješnija. A opet 1996. se nekako i radije sjećam nego 1990. s obzirom na to da sam prošao kroz brojne teškoće od 1992. do te 1996. U te četiri godine sam imao turoban period života i što se tiče sportske karijere i svega ostaloga, tako da je 1996. bila moj veliki “comeback” koji mi je ostao upečatljiv, došla mi je kao melem na nezaliječene rane, kao dokaz svima koji su me otpisali da vrijedim i da mogu, da sam nepravedno zaboravljen. Valjda čovjeka više motivira kad je na dnu, nego kad je na vrhu.

image
Dragutin Topić s kćeri Angelinom
FACEBOOK/DRAGUTIN TOPIĆ

Treba trenerska unija

Što vas je potaknulo da osnujete svoj klub Top Jump u kojem ste i trener?

- Nisam ni sanjao da ću biti trener, nisam uopće razmišljao u tom pravcu, ali u međuvremenu se negdje rodila ta želja. Kad sam osnivao klub, imao sam ideju da svojoj kćeri omogućim nešto što ja nisam imao, neke drugačije uvjete. Financijski smo supruga i ja nakon naših karijera izašli, neću reći potkovani, ali imali smo rezervu s kojom smo željeli svojoj i drugoj djeci u klubu omogućiti mirniju budućnost. To je bila vizija, krenuli smo i pokazalo se dobrim. Imamo troje, četvero klinaca koji su iznimni talenti, velika perspektiva, ne samo srpskog, nego i europskog i svjetskog sporta. Vidjet ćemo što će biti, čut ćemo se za četiri godine, daj Bože da napravimo intervju na tu temu. Imamo supruga i ja i iskustva i znanja, a s nama je i Milan Spasojević, bivši vrhunski troskokaš. Znamo put kojim idemo, osjetili smo na svojoj koži što treba, i sada prenosimo svoje znanje, ulažemo u djecu i vjerujem da smo na pravom putu.

Kakvo je danas stanje u srpskoj atletici što se tiče infrastrukture, struke i svega ostaloga?

- Moram priznati da je infrastruktura sve bolja i bolja, ali preostalo je još da se pomogne Beogradu kao epicentru svih događanja. Imamo atletsku dvoranu koja je iznimno korisna, ali nemamo atletski stadion što je paradoks. Koristimo neke terene na Vojnoj akademiji, ali opet, to je vojni teritorij na kojem postoje određene restrikcije, pogotovo sada u vrijeme koronavirusa. A oko 80 posto atletike je u Beogradu, tako da se nadam da će se to riješiti. Ali, što se tiče cijele države, gotovo je nestvarno da je posljednjih godina izgrađeno više od deset stadiona po Srbiji, moram tu pohvaliti Savez iako nismo baš u dobrim talasima. E sad, ono što je kao i svugdje problem, to je pitanje struke koja je nedovoljno poštovana. Nedostaje nam plaćenog stručnog kadra, ne znam imamo li tri profesionalna trenera u Srbiji, sve ostalo su honorarci.

I još jedan konstruktivan prijedlog za kraj.

- Volio bih da mi treneri napravimo neku uniju, da si međusobno pomažemo. Meni je Blankin trener Bojan Marinović jako dobar prijatelj, jako je dobar trener, puno sam se savjetovao s njim, a i ja sam njega učio nekim stvarima učio. To je ono što nas čini boljima i jačima. Razmjena informacija i iskustava treba postojati, drago mi je da se to i dalje događa.

image
Dragutin Topić u društvu svjetskog rekordera Javiera Sotomayora
FACEBOOK/DRAGUTIN TOPIĆ

Sa zlatom oko vrata sam čučao pred vratima sobe

Kako su izgledali sati nakon osvojenog zlata u Splitu, je li bilo kakve proslave?
- Sjećam se da smo bili na nekoj zabavi u palači. Ali, na žalost, ono što više pamtim je da sam bio cimer sa svojim kolegom iz reprezentacije Stevanom Zorićem, svojim najboljim prijateljem i kumom, koji je tada imao neku djevojku i doveo ju je u sobu. I tako da sam ja morao čučati pred vratima. Kao europski prvak, sa zlatnom medaljom oko vrata, čekao sam da mi on napokon otvori. To je ono čega se nerado sjećam, nisam se mogao odmoriti kao čovjek - uz smijeh nam je prepričao Topić.

Supruga nikad nije dobila zasluženu broncu

Dragutin je trenirao i suprugu Biljanu koja je na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 2009. osvojila četvrto mjesto u troskoku. Kad se poslije pokazalo da je brončana Ruskinja Ana Pjatih bila dopingirana, očekivalo se da će Biljani biti dodijeljena bronca, ali to se nije dogodilo.
- Medalja je ostala samo fikcija. Biljana je službeno ostala četvrta i to je njezina tragedija iako mene to ne uzdrmava toliko. Istina, zaslužila je medalju, ali tako je kako je, idemo dalje. Četvrta je bila, četvrta ostala. Biljana je danas predsjednica našeg kluba, nju se pita za sve financijske probleme, brine o svemu.

Joško je fanatik, a vjerujem da se moja Angelina može približiti Blanki

Među velikim talentima u klubu je i Topićeva 15-godišnja kći Angelina koja već skače preko 1,80. Očito je naslijedila mamine i tatine gene.
- Jest, ali kad biste me sad pitali što će biti s njom, ne znam što bih vam rekao. Rijedak je uspješan spoj oca i kćeri. Vi imate sreću da ste imali Blanku i Joška, to je nešto što je funkcioniralo, a to nije baš čest slučaj. No, vjerujem da i mi možemo. Angelina je stvarno veliki potencijal, znam koliko treninga je uloženo u njezin trenutni rezultat, a mislim da ima još prostora za napredak. Joško je bio fanatik koji je vidio u Blanki neki potencijal, puno sam s njim pričao, znam koliko je truda, razmišljanja i energije uloženo u to da ona postane to što je postala. Angelina ima potencijal da bude blizu Blanke. Ne da bude Blanka, ali da bude blizu, bilo bi šteta da to ne iskoristi.

Posuđivao sam novac da bih napunio svog raspalog Yuga

Žalite li danas što nikad niste osvojili olimpijsku medalju ili svjetsku na otvorenom?
- Kad pogledam u kakvim smo uvjetima trenirali i što smo sve doživljavali, ne žalim. Ovdje je bilo jako teško što se sporta tiče, imali smo dvije godine embarga, nemogućnosti nastupanja na velikim natjecanjima, ogromne psihološke krize, financijski debakl. Ma i više nego debakl, to je bio ponor u kojem sam morao posuđivati novac da bih mogao kupiti gorivo za svog raspalog Yuga kojim sam putovao. Zato sam iznimno ponosan na sve što sam napravio. Postoji određeni žal što se nisam ostvario kroz olimpijsku ili svjetsku medalju, bio sam četvrti i u Atlanti i u Sevilli 1999., tada sam sigurno bio nesretan, ali sada imam skoro 50 godina i nemam za čime žaliti. Na kraju, budući da vjerujem u neku kozmičku pravdu, koliko su drugi ulagali u svoje medalje i koliko nije ulagano u mene, to je to, to je realno.

Bio sam klinac i sve što se događalo mi je bilo nekako nestvarno, kao u bajci. To mi je prva asocijacija na Split, događalo mi se nešto što nisam mogao ni sanjati. I do danas sam ostao najmlađi prvak Europe u povijesti. Lijepe su to emocije

Pratim Sandru, malu Kolak, a i volio bih da Blanka nije u penziji

Pratite li hrvatsku atletiku, jeste li u kontaktu s našim sportašima i trenerima?
- Kako ne, to su sve moji prijatelji. Nisam jugonostalgičar, ali cijenim trud i rad tih ljudi jer znam da radimo u gotovo identičnim uvjetima ili neuvjetima. Pratim malu Saru Kolak i prije svih Sandru Perković s kojom sam prijatelj. Blanka je sad već u penziji iako bih volio da postoji šansa da se vrati. Ako ona ne sumnja, ne sumnjam ni ja. Drago mi je i kad Slovenci zablistaju, svi smo mi povezani, htjeli to ili ne, jer imamo slične uvjete, sličan način razmišljanja, sličan trenažni proces. Kad nam kažu da nismo genetski predodređeni - lažu. Jesmo, ovo područje Balkana je predodređeno za skokove i za bacanja, to moramo shvatiti i gajiti, to je ono po čemu smo prepoznatljivi. Nikad nećemo stvoriti sprintera za 9.90, ali znamo napraviti skakača u dalj na osam metara ili skakačicu na sedam, znamo napraviti visašicu za dva metra ili visaša za 2,30. Tu trebamo tražiti svoju šansu.

Bio sam u Splitu prije četiri godine, Blanka Vlašić me zvala na svoj miting na Gripama i gledatelji koji su došli u dvoranu su se rado prisjetili toga što
sam napravio. Sport
nadilazi politiku i sve ostalo. Ili ste dobar čovjek ili niste

BROJKE

49
godina
2,38
osobni rekord
2,37
svjetski juniorski rekord koji drži od 1990.
1
naslov europskog prvaka (Split 1990.)
3
europske dvoranske medalje (zlato i dvije bronce)
1
svjetska dvoranska medalja (bronca 1997.)
6
nastupa na Olimpijskim igrama
4.
mjesto na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996.

Linker
24. siječanj 2023 18:38