U naslovu velike priče koju smo objavili prije manje od četiri mjeseca postavili smo pitanje jesmo li u Kelvinu Kiptumu dobili čovjeka koji će napraviti nezamislivo i istrčati maraton ispod dva sata. Na žalost, nikada nećemo doznati je li kenijski atletičar mogao probiti tu čudesnu granicu i zauvijek zacementirati svoje ime u povijesti sporta.
Stravična prometna nesreća u nedjelju kasno navečer ugasila je njegov život. Izgubio je kontrolu nad automobilom, sletio s ceste i zabio se u drvo, a u nesreći je smrtno stradao i njegov trener Gervais Hakizimana. Kiptum je imao samo 24 godine, a iza sebe je ostavio suprugu i dvoje djece.
Htio je biti poput Kipchogea
Nakon što je Svjetska atletska federacija na svojim društvenim mrežama objavila vijest o tragediji u Keniji, jedan od komentatora je napisao - Kiptum će ostati jedna od najvećih “što je moglo biti” priča u povijesti atletike. Da, pitanje “što je moglo biti” zauvijek će se vezati uz tragično preminulog atletičara, ali ostat će iza njega i čudesnih deset mjeseci u kojima je žestoko prodrmao maratonski svijet. U tih deset mjeseci istrčao je jedina tri maratona u životu, ostvario tri zapanjujuća rezultata, a na koncu srušio i svjetski rekord koji mu je u prosincu donio nagradu za najboljeg atletičara svijeta u izvanstadionskoj kategoriji.
U prosincu 2022. Kiptum je u Valenciji istrčao najbrži debitantski maraton ikad (2;01:53). Pet mjeseci kasnije pobijedio je na Londonskom maratonu s 2;01:25, ostavši samo 16 sekundi iza svjetskog rekorda svog slavnog sunarodnjaka i uzora Eliuda Kipchogea. I konačno, 8. listopada prošle godine u Chicagu je postavio najbolji rezultat svih vremena - 2;00:35 - nadmašivši svjetski rekord za 34 sekunde. Od sedam najbržih maratona u povijesti, tri pripadaju Kiptumu i sva tri su ostvarena u manje od godinu dana. U trenutku smrti pripremao se za maraton u Rotterdamu u travnju, tamo se htio spustiti ispod te famozne granice od dva sata...
- Možda to zvuči ambiciozno, ali ne bojim se postavljanja ovakvih ciljeva. Za ljudsku energiju ne postoje ograničenja - rekao je prije nekoliko tjedana, pozivajući se na Kipchogeovu filozofiju “ni za jednog čovjeka nema granica”.
Kiptum nikad nije skrivao koliko se divio Kipchogeu, dvostrukom olimpijskom pobjedniku i najvećem maratoncu svih vremena.
- Kad sam bio mali, gledao sam Kipchogea kako trenira i rekao sam si “jednog dana ću biti kao Eliud”. Svima nam je bio uzor, a ja sam znao da ću kad-tad biti najbrži na svijetu.
Duboka žalost
Okršaj aktualnog i dojučerašnjeg svjetskog rekordera trebao je biti jedan od šlagera atletskog programa na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu.
“Duboko sam ožalošćen zbog tragične smrti Kelvina Kiptuma. Bio je sportaš koji je imao cijeli život pred sobom za postizanje nevjerojatnih stvari”, napisao je Kipchoge na društvenim mrežama.
Oglasio se i jedan od najvećih dugoprugaša svih vremena Mo Farah.
“Kelvin je bio nevjerojatno talentiran sportaš koji je već je postigao toliko puno. Uistinu je imao poseban talent i ne sumnjam da bi imao nevjerojatnu karijeru”, poručio je Farah.
Hugh Brasher, direktor Londonskog maratona, dodao je:
“Kelvin je bio sportaš kakav se rađa jednom u generaciji, sportaš koji je trebao redefinirati granice našeg sporta.”
Kiptum je odrastao u selu Chepkorio u dolini Rift iz koje su potekla mnoga velika imena dugoprugaškog trčanja. Pomagao je brinuti se o stoci svoje obitelji, ali je od malih nogu znao da želi biti trkač. Njegov otac, međutim, nije bio nimalo oduševljen time.
Za njega nije bilo odmora
- Htio je da se školujem za električara, ali ja sam govorio da moram biti sportaš, imao sam tu strast. Bilo mi je to teško razdoblje jer sam trenirao četiri godine, ali nije bilo uspjeha. No, nastavio sam gurati - prepričao je Kiptum lani u razgovoru za BBC.
Suradnju s tragično preminulim Hakizimanom započeo je 2018. godine iako ga je trener primijetio još nekoliko godina ranije.
- Sjećam ga se otkad je bio klinac. Čuvao je tada ovce i koze i ponekad bi nas bosonog pratio kad bismo trčali u šumi blizu njegove kuće, a ja bih ga tjerao.
Hakizimana je svog učenika opisivao kao fanatičnog radnika, a nije skrivao ni da se boji da bi se mogao ozbiljnije ozlijediti zbog količine treninga koju odrađuje.
- Za njega nema tjednog odmora, trenira svih sedam dana. Pauzu uzima tek kad se umori. Ako mjesec dana ne pokazuje znakove umora ili boli, nastavljamo dalje. On samo trči, jede i spava.
Zajedno su sanjali velike snove, snove koji su nemilosrdno ugašeni u nedjelju navečer...