'SVE JE IŠLO U DOBROM SMJERU DO TE BOLESTI' Hrvatska rekorderka ne odustaje uoči povijesnog natjecanja

Sve je ove godine krenulo gotovo savršeno za Bojanu Bjeljac, trenutno najbolju hrvatsku maratonku. Drugu je godinu zaredom odradila pripreme u Keniji, tamo gdje je trčanje više od sporta, praktički način života, a kad se spustila “u nizine” počela je rušiti rekorde. Najprije je srušila državni rekord na 10.000 metara (33:08.10) pa u Hannoveru istrčala maraton za 2;31:26 i došla na drugo mjesto svih vremena u Hrvatskoj, pa potom uhvatila nacionalni rekord i na 5000 m (15:43.73)... Sve se činilo idealnim, ali kako to često biva, život vas “ošamari” onda kada to najmanje očekujete.

Tako je i Bojana početkom ljeta oboljela od mononukleoze koja ju je vratila nekoliko koraka unatrag. No, nije 30-godišnja članica Dinamo-Zrinjevca ni u jednom trenutku htjela potpisati predaju, odustajanje od treninga, a kamoli od nastupa na Svjetskom prvenstvu u Dohi, nije dolazilo u obzir. Iako je svjesna da ne treba očekivati veliki rezultat, kako zbog toga što još uvijek osjeća posljedice bolesti, tako i zbog uvjeta koji će vladati, visoke temperature i velike vlage.

Velika potrošnja

- Nemam neka ogromna očekivanja. Treba biti realan, u takvim uvjetima ne možeš očekivati da ćeš trčati osobni rekord, tako da me čeka borba za plasman - poručuje Bojana uoči puta u Katar.

Srdjan Vrancic / CROPIX / CROPIX

S vrućinom ima iskustva od lani, na Europskom prvenstvu u Berlinu bilo je pakleno, ali je unatoč tome završila na vrlo dobrom 20. mjestu i s tadašnjim osobnim rekordom 2;37:31.

- U Berlinu je bila katastrofa, a sada će biti još gore. Trči se po noći, pa neće biti sunca, ali velika koncentracija vlage u kombinaciji s temperaturom isto je kao da prži sunce. Trebat će piti što više tekućine, a postavit će valjda i tuševe za hlađenje ispod kojih ćemo prolaziti. Osim toga, važno je u takvim uvjetima ne krenuti baš prebrzo.

Trenirala je posljednjih dana na Jarunu kasno navečer kako bi se prilagodila terminu utrke. Je li postojala opcija da ode koji dan ranije u Dohu kako bi se privikla na sve što je čeka?

- Razgovarali smo trener i ja o tome, htjeli smo krenuti u utorak, ali nije bilo mjesta taj dan, tako da smo se na kraju odlučili za srijedu. Kada bismo išli sedam dana prije, mislim da to ne bi ispalo dobro, da bi to bilo iscrpljivanje organizma na toj temperaturi. Nema velike vremenske razlike, samo sat vremena, tako da se na to ne treba posebno prilagođavati, a što se tiče visoke temperature, koliko joj se ti prilagođavaš, toliko se zapravo i trošiš. I Talijanke s kojima smo trenirali na pripremama također idu u srijedu.

Krenula od nule

Vratili smo se koji mjesec unatrag, na početke problema s mononukleozom.

- Baš kad sam bila najspremnija, kad sam istrčala osobni rekord na 5000 m i kad smo imali u planu ići u London na Europski kup na 10.000 m, razboljela sam se. Doslovno me to vratilo na početak, morala sam krenuti od nule.

Dugo su joj se oko glave gomilali upitnici, jer nije znala što joj se događa.

- Imala sam temperaturu non-stop mjesec dana, a liječnici su govorili da je viroza. Od početka bolesti do dijagnoze prošlo je mjesec i pol dana, a ja sam praktički cijelo to vrijeme trenirala. Najgori sam dio bolesti provela trenirajući, odnosno pokušavajući, a nisam mogla ništa, bilo mi je sve teško. A kad smo saznali što mi je, tada smo već bili na pripremama. Akutna faza je već prošla i bilo je pitanje trebam li se vratiti kući, jer sam i dalje imala temperaturu, ili ostati na pripremama. Odlučila sam nastaviti s treninzima, pa što bude, na svoju odgovornost. Krenulo je na bolje, iako ni sada nije idealno. Ali, valjda će biti... Ništa, moram se pomiriti s time i nastaviti dalje još jače.

Premda, kako i sama kaže, još uvijek nije sve idealno, uspjela je nedavno u Banjoj Luci za 34 sekunde popraviti osobni rekord na cestovnih 10 km (32:55).

Još koji maraton

- Treba uzeti u obzir da je to cesta, a svaka cesta je drugačija. Ali, taj je rezultat vrijedan jer sam ga istrčala tako da nisam imala nikoga ispred sebe koga bih pratila, doslovno sam trčala sama. Dosta ujednačeno sam prošla prvu i drugu polovicu utrke, što je dosta dobro, nije bilo nekog pada, a to mi je pokazatelj da mogu držati ritam.

Sezona za Bojanu ne završava nastupom u Dohi.

- Budući da vjerojatno neću istrčati rezultat koji bih htjela i za koji sam spremna, vjerojatno ću trčati još jedan maraton do kraja godine. Još ne znam koji, neka prvo prođe Doha.

Doha i ponoćni maraton, prvi takav u povijesti svjetskih prvenstava.

- Ni inače ne idem rano u krevet, nikad ne mogu zaspati prije ponoći, tako da mi ništa posebno ne predstavlja to što je utrka u to vrijeme, nisam pospana u ponoć - s osmijehom je zaključila Bojana.