Nije joj bilo nimalo lako kad je ljetos zbog ozljede morala otkazati nastup na Europskom prvenstvu u Münchenu koje si je zacrtala kao najvažnije natjecanje ove godine. No, strpljenje i dobar rad uvijek se isplate, pa je tako i Bojana Bjeljac dočekala svoju nagradu. Na nedjeljnom super jakom maratonu u Valenciji zauzela je 14. mjesto i pritom s fantastičnim rezultatom 2;23:39 za više od dvije minute popravila hrvatski rekord koji je od 2013. držala Lisa Nemec (2;25:44). U ovom zimskom, predbožićnom razdoblju kad se ne događa puno toga u kraljici sportova, hrvatska je atletika tako dobila novu sjajnu priču u jednoj od svojih najuspješnijih godina.
Tih 2;23:39 jedan je od najjačih hrvatskih rekorda prema bodovnim tablicama Svjetske atletske federacije (WA), a dodatnu mu vrijednost daje i činjenica da je Bojana s njim bila najbolja Europljanka u Valenciji. Osim toga, atletičarka Dinamo-Zrinjevca je s ovim rezultatom peta na ovogodišnjoj europskoj ljestvici i 21. svih vremena na Starom kontinentu.
- Još uvijek nisam svjesna što se dogodilo. Presretna sam, nema riječi koje mogu opisati kako se osjećam. Sve me boli, ali super sam. Kad je čovjek zadovoljan, ništa nije problem - s osmijehom govori Bojana.
S nekoliko dana odmaka, bacila je pogled unatrag na utrku života. Utrku u kojoj je držala tempo od 3:25 minuta po kilometru i tako 42 puta, samo da steknete dojam o kakvom se pothvatu radi. Imala je i jednu malu krizu, ali brzo ju je prebrodila.
- Da, dogodilo mi se to na 24. kilometru. Bila sam u skupini sa svojom prijateljicom Giovannom Epis, ona je imala svog pacemakera, a i organizatori su nam dali jednog koji nas je trebao povući oko 1;12 na polumaratonu. Međutim, prošli smo malo brže i u tim trenucima su mi se po glavi počele motati misli "joj, kako ću dalje, prebrz mi je to bio prolaz". Bila sam ja spremna za to, ali se ipak zapitaš hoćeš li moći još jednu polovicu odraditi tako brzo. Tu je nastala ta kriza, ali nekako sam došla k sebi i nastavila sam u tom ritmu, rekla sam si "sad ili nikad". To je tako, najgori su ti kilometri između 20. i 25. ili 30., tu dolaze krize.
Kad je prošla ciljem, nije mogla zadržati suze.
- Bila sam sretna i plakala sam u istom trenutku, bila je to mješavina emocija. Nisam mogla vjerovati što se dogodilo.
Imala je i posebnu posvetu nakon najvećeg uspjeha u karijeri.
- Posvećujem ga svom tati, on mi je sve na svijetu. I ovaj rezultat i sve što sam napravila dosad u karijeri posvećujem njemu.
Poznata je već priča da se Bojana prilično kasno, tek s 23 godine počela rekreativno baviti trčanjem u rodnom Novom Gradu u BiH. Dobri rezultati na prvim utrkama potaknuli su je da se ozbiljnije posveti trčanju, preselila se uskoro u Hrvatsku, a ono najbolje je došlo dolaskom u Dinamo-Zrinjevac i početkom suradnje s trenerom Mladenom Kršekom. No, ni u jednom trenutku nije mogla ni zamisliti da će istrčati ovakav rezultat.
- Nikad, stvarno nikad. Nisam mogla ni sanjati da ću tako dobro trčati. Ali, vidite i sami, otkad su se pojavile tenisice s karbonskim pločicama, svi su rezultati otišli prema gore, pa je logično da i mi odemo prema gore uz pomoć obuće koje nas odbacuje i koje pomaže da ti se ne zakisele noge tako brzo. Moj rezultat je zapravo ništa kad pogledate da je prvoplasirana žena išla 2;14, toliko neki solidni muškarci trče.
Kad se već dotakla tenisica, koliko po njezinoj procjeni one mogu donijeti minuta u maratonskoj utrci?
- Iskreno, ne znam, nisam stručna, ali mislim da doprinose u tome da ne osjećaš takvu kiselost u nogama kao kad imaš tanke tenisice bez tog potplata koji neutralizira udarce u podlogu i koji te odbacuje da bi izdržao do kraja. I kad ti je najteže, ove ti tenisice na neki način ne daju da usporiš. Što brže ideš, jače te odbacuju.
Ima onih kojima se ne sviđa ta priča sa super-obućom za trčanje, ali tehnologija svugdje, pa tako i u sportu stalno napreduje, što je i normalno.
- Da, to je sada sve regularno, sad svaki brend ima tenisice s karbonom. Ka ih je Nike prvi put izbacio, bilo je rasprava oko toga treba li ih zabraniti, ali kad su ih i drugi počeli proizvoditi, svi su zašutjeli.
Postalo je već uobičajeno da Bojana pripreme za velike utrke odrađuje u Keniji, u gradu Itenu koji sebe naziva domom prvaka jer su tamo stasali brojni veliki trkači.
- Kenija se uvijek pokaže kao dobro rješenje. Uvijek moraš uložiti i truditi se da bi nešto postigao. Poznato je već da imam lošiju krvnu sliku i pomažu mi treninzi na visini da bih mogla bolje trčati. Kenija mi je sad već postala kao druga kuća.
Vratili smo se nakratko nekoliko mjeseci unatrag, na EP u Münchenu koje je propustila zbog ozljede potkoljenice.
- Baš mi je to teško palo, ali tko zna zašto je tako moralo biti. Vjerojatno da skupim dovoljno snage da bih sada ostvarila ovakav rezultat. U svakom zlu neko dobro.
Bit će još prilika i za velika natjecanja jer Bojani su 33 godine, što za maraton uopće nije puno.
- Australka Sinead Diver je 1977. godište, u veljači će napuniti 46 godina, a u Valenciji je trčala išla je 2;21 i srušila nacionalni rekord. To je pokazatelj da su godine samo broj.