Ovaj bi čovjek mogao ozbiljno početi razmišljati i o postupku za dobivanje hrvatskog državljanstva. Ili barem o unajmljivanju kakvog stančića u Zagrebu. Naime Sergej Bubka, jedno od najvećih imena svjetske atletike, podno Medvednice je aterirao prije godinu dana.
Bilo je to u jeku predizborne promidžbe za prvog čovjeka IAAF-a (Međunarodnog atletskog saveza). Koji mjesec kasnije, već je ljeto bilo, Sergej je došao koji dan i na naš Jadran. Puki odmor. Jučer ga vidjesmo ponovo u Zagrebu.
- Idemo van, na sunce. Vrijeme je previše lijepo da bismo i sekundu bili u zatvorenom, ajmo van.
Čast je biti ovdje
Tako će Bubka na Plesu, još u pristanišnoj zgradi zagrebačke zrakoplovne luke, a odmah po slijetanju iz Beča. Naime Bubka je još jučer ujutro bio u Lausannei, obavio je sastanak u Međunarodnom olimpijskom odboru te je krenuo vikend provesti doma, u Kijevu, a Zagreb je izabrao za međustanicu. Jasno, ne bez razloga. Negdašnji briljantan, u biti i najveći motkaš svih vremena, danas dopredsjednik IAAF-a, predsjednik Ukrajinskog olimpijskog odbora i član Izvršnog olimpijskog odbora MOO-a u Zagreb je došao na poziv Ivana Veštića, predsjednika Hrvatskog atletskog saveza, kao počasni gost CROathletics Gale.
Bila je to priredba zamišljena kao vrhunac “Velikog tjedna hrvatske atletike”, proslave grandioznih postignuća u ovoj olimpijskoj godini s krunom u kolajnama Sandre Perković, Sare Kolak i Blanke Vlašić. Država smo sjajnih atletičara, ali nismo baš i zemlja atletike jer infrastrukturno... Tu nas je Bubka, zapravo vrlo efektno, prekinuo:
- Da, ali Hrvatska zato ima rezultate! Imate medalje, rekorde. U atletici, u sportu jedino je rezultat bitan. Mogu se složiti, infrastruktura je također vrlo važna, ona je nužna. Ona je prvenstveno nužna kako bi omogućila mladim talentima da se razviju.
Potom je Bubka rekao i koju o svojim dolascima ovdje.
- Meni je, to nije nikakva demagogija, čast biti u Hrvatskoj ovom prigodom, kada slavite sva vaša sjajna rezultatska postignuća. Ona su, možda toga niste ni svjesni, zaista povijesna. Naravno da sam, kada me Ivan (Veštić, predsjednik HAS-a, op. a.) pozvao u Hrvatsku, prihvatio s velikim zadovoljstvom. Zato što doista držim da je vrlo važno biti ovdje kada hrvatska atletika slavi svoje dane, trofeje, kada je, eto, organizirala i svečanu gala večeru s podjelom priznanja.
Olimpijsko zlato Sare Kolak ocijenjeno je kao jedno od većih atletskih iznenađenja na Igrama u Riju. Dijelite li i vi takav osjećaj? Ujedno, je li vas još više iznenadila medalja Blanke Vlašić, koje praktički godinu dana prije Rija nije bilo nigdje?
- Najvažnije je na kraju imati rezultat. Odnosno, najbitnije je kakav vam je rezultat na kraju. Na kraju utrke, mitinga, sezone. Uvijek imate neke poteškoće, zapinjanja. To se događalo dakle i s Blankom. Dok ste u pripremama, nešto se odvija u najboljem redu, ali ima i problema, pa dođe do ozljeda. To je neizbježno jer je vrhunski sport često ekstreman, kako u svojim zahtjevima tako i u posljedicama. Hrvatske me medalje u Riju nisu previše iznenadile. Sandrino drugo zlato, Blankina druga medalja, pa čak i ta prva medalja, zlato mlade Sare... To su briljantna ostvarenja, to su ohrabrenja za mlađe naraštaje. Hrvati su doista sportski izrazito nadarena država. Na vama je samo da ova ostvarenja iskoristite ne samo kao nadahnuće već kao i temelj za daljnji rad, rast, razvoj atletike. Za animiranje novih naraštaja.
Problem 21. stoljeća
Kada smo već kod nagrada i priznanja, pri kraju je proces izbora najboljih atletičarki i atletičara godine u svijetu. Glasaju navijači putem različitih društvenih mreža, ali nešto imaju reći i visoki međunarodni atletski dužnosnici. Sandra Perković je kandidatkinja, rekli bismo i opet, ali čini nam se da nije na vrhu. Slično je bilo i nekih prijašnjih godina iako Sandra ima vrhunske rezultate kao neoborivu činjenicu. Je li možda njezin “krimen” svojedobna doping-afera? Je li to još nekima “u uhu”?
- Ne mislim tako. Uvijek je vrlo teško izabrati najboljeg ili najbolju. Uvijek je u konkurenciji velik broj sjajnih sportaša. Nije jednostavno donijeti odluku tko je najbolji od najboljih. Osobno... ja mislim da svi koji su kandidirani zavređuju biti najbolji!
Ove je godine najveći, gorući problem svjetskog sporta dolazio upravo iz atletike, a ticao se dopinga i velike afere s ruskim sportašima. Što se uspjelo u međuvremenu riješiti, je li se uopće išta dodatno pokrenulo, raščistilo...?
- Doping je problem sporta u 21. stoljeću. Najveći! Nije niti novi niti jedini. Recimo namještanje rezultata, pa kladionice. To su u biti tri ključne točke na koje su svjetski sportski čelnici danas usredotočeni, a kako bi zaštitili čistoću atletike i sporta u cijelosti. Tu moramo biti vrlo jasni, odlučni i nepokolebljivi i napraviti sve kako se ništa od toga ne bi ponovilo - veli Bubka, da bi već sekundu kasnije...
- Prelijepo je vrijeme, ja sam jako kratko u vašoj zemlji i ako se ne ljutite, proveo bih malo vremena i s drugim ljudima.
Hm... dosta dobra izlika za prekid razgovora.