Ako ste ljubitelji sportskih dokumentaraca i ako vam je oko zapelo za Netflixovu seriju Sprint, teško vam je mogla promaknuti scena u kojoj su jednu djevojku, posebnu djevojku, u utrobi pariškog Stade de Francea u potpunosti shrvale emocije. Njezine suze vjerojatno su najmoćniji i najupečatljiviji dio cijele serije jer uhvaćen je trenutak čiste, iskrene emocije, bez trunke glume i pretvaranja. Trenutak u kojem je jedna djevojčica s malenog karipskog otoka Svete Lucije postala svjesna da je uhvatila sportsku besmrtnost, da je ostvarila san koji je počela sanjati još negdje tamo kad se kao klinka utrkivala s vršnjacima na ulicama siromašne četvrti Ciceron u glavnom gradu Castriesu.
Nekoliko minuta ranije Julien Alfred (23) postala je olimpijska pobjednica na 100 metara, u najatraktivnijoj i najpopularnijoj atletskoj disciplini, nakon desetak sekundi jurnjave koju su pratile stotine milijuna ljudi diljem svijeta. Ne možemo baš reći da je u tom finalu bila potpuni autsajder, ali svi su kao prvu favoritkinju isticali Amerikanku Sha‘Carri Richardson, aktualnu svjetsku prvakinju. No, nakon što su godinama Jamajčanke "mučile" Amerikanke i oduzimale im najveće titule na stotki, u Parizu se ukazala nova karipska kraljica. Istrčala je osmi rezultat svih vremena (10.72) i ponovno stala na put američkoj sreći, ostavivši zatečenu Richardson 15 stotinki iza sebe.
Nakon proslave na stazi, ušla je u stadionski hodnik i tu više nije mogla zaustaviti suze ovjekovječene u Netflixovoj seriji. Suze o kojima nam je tako iskreno govorila u jutarnjim satima četvrtka u zagrebačkom hotelu Hilton Garden Inn gdje smo je uhvatili uoči subotnjeg nastupa na Hanžekovićevom memorijalu.
- Nisam mogla vjerovati što mi se događa, a u toj sceni koju je snimio Netflix prvenstveno mi je u glavi bio moj tata koji je umro 2013. Razmišljala sam o tome kako nije ovdje, kako ne može vidjeti moj život i ovo što sam upravo postigla. Sjetila sam se i svoje male četvrti u Castriesu, teškog života koji sam imala dok sam odrastala i sve mi je djelovalo potpuno nadrealno. Znala sam da je potrebno puno teškog rada i puno godina truda da se dođe do olimpijske medalje i nisam očekivala da će mi se to zapravo dogoditi tako brzo, samo godinu dana nakon završetka fakulteta. Bila sam u nevjerici, miješale su se u tim trenucima različite misli i zato su me shrvale emocije i krenule su suze.
Dodat ćemo da je nakon zlata na stotki, osvojila i srebro na 200 metara i danas ponosno drži status najbrže žene svijeta. I s takvim je statusom prvi put stigla u Hrvatsku.
- Daaaaa. Prvi put sam ovdje. Jeste li vi ono osvojili Svjetsko prvenstvo u nogometu? A da, da, bili ste drugi, sjećam se.
U Zagrebu ćete nastupiti na 200 metara, u disciplini u kojoj vam je osobni rekord 21.86, a prije mjesec dana ste trčali 21.88. Znači li to da ste spremni poslati rekord Hanžekovićeva memorijala (22.04) u povijest?
- Bit će onako kako moje tijelo odluči tog dana. Ali, iskreno, uopće ne razmišljam o rezultatu, samo želim izaći na stazu i odraditi ono na čemu smo moj trener i ja radili. Znat ću kako se osjeća moje tijelo kada isprobam stazu, ali moj trener uvijek ponavlja da mi nikad ne bi dozvolio da idem na utrku ako nisam spremna. Zato sam sigurna da sam i mentalno i fizički spremna za dobru utrku.
Koliko vam se život promijenio nakon dviju olimpijskih medalja?
- Promijenio se na nekoliko različitih načina. Za početak, ljudi me češće prepoznaju, a isto tako, moja zemlja mi je počela pokazivati koliko me cijeni, koliko cijeni sav moj naporan rad i moj talent jer to su ipak prve olimpijske medalje u povijesti Svete Lucije. Ali, moram reći, ja sam i dalje ista Julien koja cijeni svoj mir i koja još uvijek naporno trenira. Istina, zlato mi daje puno više samopouzdanja za utrke koje me čekaju, jer sada znam da je sve moguće, znam da pripadam u vrh, znam da mogu sve.
Spomenuli ste da vam je Sveta Lucija pokazala koliko vas cijeni, a i svijet su obišle scene spektakularnog dočeka. Kako je na licu mjesta izgledao taj show po vašem povratku na rodni otok?
- Bilo je neodoljivo. Značilo mi je jako puno vidjeti takvu količinu podrške i osjetiti koliko moji zemljaci cijene moj trud i talent. Cijelo sam vrijeme plakala. Čak i sada, svaki put kad se vraćam na otok, osjećam ogromnu količinu potpore i to mi je jako motivirajuće. Lijepo je znati da sam inspirirala cijeli otok i da se toliko ljudi ugleda u mene. Angažirali su me i da budem turistička ambasadorica naše zemlje, jer jako smo mali i moji uspjesi omogućavaju da se čuje za naš otok.
A zemlja je dobila i novi praznik - Dan Julien Alfred?
- Da, napravili su tim povodom i veliki koncert, bilo je nadrealno. Nevjerojatno je koliko vam osvajanje prve medalje u povijesti zemlje može promijeniti život. Ne znam hoće li to postati stalni praznik, ali nadam se da hoće ha-ha.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo na Svetoj Luciji, državici s manje od 180.000 stanovnika?
- Odrasla sam u kući s dva brata i sestrom, te samohranom majkom, bila sam najmlađa. Mami nije bilo lako samoj, morala je voditi borbe, ali ja sam imala zabavno djetinjstvo. Stalno sam bila vani, vozila bicikl, penjala se po drveću, utrkivali smo se na ulici. Na tom ću djetinjstvu uvijek biti zahvalna jer me naučilo i kako gubiti, jer me učinilo snažnom osobom.
Nedostaje li vam Sveta Lucija danas kada živite u Teksasu?
- Daaaa! Tamo je život jednostavan, plaže su prekrasne, hrana je izvrsna. To je moj dom, tamo je moja kuća i uvijek će mi nedostajati Sveta Lucija. Kad se umirovim, postoji mogućnost da ću se vratiti otočkom životu koji je jednostavniji i mirniji.
Možete li nam malo ispričati o svojim počecima u atletici, kako ste završili u kraljici sportova?
- Krenula sam vrlo rano, s devet godina, predstavljala sam svoju školu na sportskim natjecanjima kao i sva djeca. Negdje u to doba sam se priključila i atletskom klubu Speed Printing Survivors gdje me preuzeo moj prvi trener Cuthbert Modeste. Odustala sam od sporta 2013. kad mi je umro tata, ali trener me došao tražiti u kvart jer je bio svjestan mog talenta i što bih sve mogla postići. Vratila sam se treninzima i ostala u Svetoj Luciji do srednje škole, a tada su me tijekom jednog sedmobojskog natjecanja uočili treneri s Jamajke i pružili mi priliku da odem tamo.
Je li točno da je vaš talent zapravo prva prepoznala školska knjižničarka?
- Da, to je istina, ha-ha-ha. Gospođa iz naše školske knjižnice je na sportskom danu vidjela koliko sam brza i pričala je treneru Cuthbertu o meni. Došao me gledati i nakon toga me pozvao na trening.
Vrlo brzo ste pronašli i najboljeg mogućeg uzora?
- Usain Bolt mi je idol otkad sam ušla u sport i atletiku. Sjećam se kad su me u šestom razredu pitali što želim biti i odgovorila sam "Usain Bolt". I dan-danas se ugledam u njega i na sva njegova postignuća. Ali još uvijek ga nisam uspjela upoznati, valjda je prebrz za mene ha-ha-ha.
Koliko je teška bila odluka da sa samo 14 godina odete od kuće i preselite se u Jamajku?
- Zapravo je bila jako lagana. Stvarno, bilo je lako jer sam odrasla gledajući utrke Shelly-Ann Fraser-Pryce, Usaina Bolta, Yohana Blakea i željela sam osjetiti okruženje u kojem su sve te zvijezde trenirale i natjecale se. Mama i trener su se složili s tim i nisam osjećala nikakav strah sve dok nisam došla tamo. Tada sam shvatila da sam sama, da sam prepuštena sebi. Neki su mi dani bili jako teški, nedostajali su mi prijatelji i obitelj, ali danas sam zahvalna na toj prilici. Ta me je odluka učinila snažnom osobom, naučila me je da se suočavam s različitim izazovima. Kažem, sama odluka je bila lagana, ali cijeli proces je bio težak, bilo je zahtjevno biti sam u tim godinama.
Kako vam je Jamajka promijenila život i pristup sportu?
- Poznata su jamajčanska školska prvenstva s gomilom publike, pogotovo na dane finala, e to je definitivno nešto što vas pripremi za najveća natjecanja poput Olimpijskih igara. Kad to prođeš, više te ne brine što se događa oko tebe, više te ne brine koliko je ljudi na tribinama jer jamajčanska školska prvenstva te pripreme na to. A uz toliko količinu talenata, ta su natjecanja i jako konkurentna, i to me je također učinilo mentalno čvršćom.
Na Jamajci ste ostali tri godine, a nakon toga je stigao novi korak, odlazak na Sveučilište Texas. Jeste li više bili motivirani akademskim ili sportskim razlozima?
- Drugo mjesto na Olimpijskim igrama mladih me je u konačnici odvelo u Teksas gdje sam i danas. A odabrala sam ga uglavnom zbog atletike. Doduše, mogla sam ići i bilo gdje drugdje, ali za Teksas sam se prvenstveno odlučila zbog trenera Edricka Floreala. Prije mene je trenirao Sydney McLaughlin, svjetsku rekorderku na 400 m prepone, pa Jasmine Camacho-Quinn, olimpijsku pobjednicu na 100 m prepone, i znala sam da je to čovjek s kojim želim raditi i koji mi može pomoći da napredujem i dosegnem ciljeve koje sam si postavila. Pokazalo se da je to bila ispravna odluka.
Pariz je to definitivno potvrdio. Jeste li tim zlatom ispunili sve svoje snove?
- Ne, još sam mlada, samo su mi 23 godine. Ima još puno toga što želim postići u karijeri. Olimpijsko zlato nije kraj, imamo svjetska prvenstva, postoje različite medalje koje još mogu osvojiti. U mojoj glavi je još dug put do kraja i još mi je puno toga ostalo za ostvariti.
Možda i zlato na 200 metara?
- Ha-ha-ha, radimo na tome, da.
Komentari (0)