"Rekli smo da ćemo to napraviti i napravili smo! USA, baby!"
Tim je riječima euforični Fred Kerley slavio naslov svjetskog prvaka, ali i američku "metlu" na stotki - zlato, srebro i broncu, dok se ispunjeni Hayward Field tresao u ritmu skandiranja "USA, USA, USA".
Da, Amerikanci su danas opet nedodirljivi vladari sprinta. Preživjeli su godine u kojima su im frustracije nabijali Usain Bolt i ostatak društva s Jamajke, preživjeli su i lanjski šok kada im je olimpijsko zlato ispred nosa ugrabio Talijan, i danas je stotka ponovno u njihovom vlasništvu. I to u potpunom, baš onako kako su najavljivali u danima prije početka Svjetskog prvenstva u Eugeneu. Plan je bio na domaćem terenu okupirati postolje stotke, a egzekucija je bila savršena.
Marvin Bracy i Trayvon Bromell ugrabili su srebro i broncu, obojica su trčala 9.88, a lokomotiva ovog jurećeg američkog vlaka bio je Fred Kerley, 27-godišnjak iz Teksasa, koji je ciljem projurio u vremenu 9.86. Trčao je brže ove sezone (9.76), trčao je brže i u prvom krugu SP-a (9.79), ali kako će i sam reći, u finalu je važna bila jedino pobjeda. A do nje je došao praktički u posljednjih pet metara nakon što se već činilo da će Bracy sjediti na sprinterskom prijestolju.
Još do prije godinu i pol dana ljubitelji atletike su Kerleyja percipirali gotovo isključivo kao 400-metraša. Uostalom, u toj je disciplini na prošlom SP-u u Dohi osvojio broncu. A onda mu se tijekom korone i lockdowna po glavi počela motati ideja o prelasku na kraće dionice. Kako nije bilo natjecanja, posvetio se treninzima, a premda je bilo puno skeptika, rezultat je ispao spektakularan.
Do lani mu je osobni rekord na 100 metara bio 10.49, da bi na Olimpijskim igrama u Tokiju s 9.84 došao do srebra. Istovremeno je osobni rekord na 200 m spustio na 19.76 i postao treći čovjek u povijesti, uz Waydea van Niekerka i Michaela Normana, koji stotku trči ispod 10 sekundi, 200 metara ispod 20, a 400 m ispod 44.
"Nije mi to bilo toliko neobično jer sam u srednjoj školi trčao 100 i 200 metara i skakao u dalj, a tek sam se na sveučilištu prebacio na 400 m. Tako da je ovo na neki način bio povratak korijenima. Ali, da nije bilo 2020. i lockdowna, vjerojatno ne bih bio u ovoj poziciji, vjerojatno bih se držao 400 metara."
Posao u Eugeneu još nije ni izbliza dovršen. Slijede mu kvalifikacije na 200 metara i štafeta 4x100 m, a nije isključeno da će uskočiti i na 4x400. "Sada imam medalje na 100 i 400 m. Još mi samo jedna nedostaje", poslao je jasnu poruku.
Kopka ga ipak još jedna stvar, a to je da se u finalu nije imao prilike revanširati Marcellu Jacobsu koji je bio četiri stotinke brži u Tokiju. Talijan se uoči polufinala povukao zbog ozljede, tako da je izostao toliko željeni okršaj. Zato je Kerley požurio na Twitter da pošalje poruku: "Želim jedan na jedan! I zato, Marcell, ozdravi čim prije. Možemo se utrkivati i na ulici, bilo gdje, nije važno."
Nije se Kerley odrekao ni 400 metara. Trčao je ove sezone jednu utrku i u toj disciplini, a premda nakon subotnjeg finala nije previše govorio o tome, u jednom ranijem intervjuu nije skrivao da ima vrlo ambiciozan plan - oboriti svjetske rekorde na 100, 200 i 400 metara, a potonje dvije discipline trčati ispod 19, odnosno 43 sekunde. Mnogi će reći da se radi o nemogućoj misiji, ali Kerley je odlučan.
"Želim biti najbrži čovjek na svijetu, želim biti najbrži u povijesti na 100, 200 i 400 m!"
Kerley je odrastao u kući u Teksasu u kojoj je živjelo 26 ljudi. Njega i njegovu braću i sestre 2005. je posvojila teta Virginia, najvažnija osoba u njegovom životu. "Preselili smo se teti, našoj Meme, nakon što je tata završio u zatvoru, a mama skrenula pogrešno u životu."
Teta Virginia nije odgajala samo Freda i njegovu braću i sestre, već i djecu svoga drugog brata, kao i svoju vlastitu.
"Teta Virginia je žena koja me odgojila. Žena koja me učinila onim što sam danas. Odgojila je i dvije-tri generacije poslije mene, a odgaja ih i sada, ukupno 25 djece. Nevjerojatna žena, s najboljom osobnošću koju možete imati. Draga i brižna, stroga, ali poštena. Zahvalan sam joj što sam danas u ovoj poziciji, što pobjeđujem u životu. Bilo nas je 13 u jednoj spavaćoj sobi, spavali smo na paletama. Ali, na kraju dana, svi smo se zabavljali, uživali i zahvaljujući tome, danas radimo sjajne stvari."
Svojoj Meme posvetio je i jednu od brojnih tetovaža kojima je prekrio tijelo.
"Tamo odakle dolazim, svi se tetoviraju. Prvu sam tetovažu dao napraviti s 12 godina, a teti sam to priznao puno kasnije. Bio je to stih iz Svetog pisma i dobio sam ga kao rođendanski dar. Bila je to ulična tetovaža, koju ste mogli dobiti za oko 200 dolara."
Danas na tijelu ima istetoviranu Djevicu Mariju, krunicu, kiticu ruža, krila anđela, ruke koje se mole, križ, riječ "blagoslovljen"... Jasno je i iz toga koliko mu je vjera važna u životu.
"Praktički smo odrasli u crkvi. Svake srijede, svake nedjelje išli smo u crkvu bez obzira na sve. Nakon nogometnog treninga, nakon košarkaškog treninga, odmah smo bili u crkvi. I danas mi vjera puno znači. Ne molim za nešto određeno jer ne postoji ništa na svijetu što mi Bog već nije dao, samo ga molim da mi da snage svaki dan da nastavim gurati."
Kerley je Amerikancima donio 11. zlato na stotki na 18 dosadašnjih prvenstava. Branitelj naslova Christian Coleman u subotu je završio na šestom mjestu, ali u zanimljivoj igri sudbine, na tronu je opet jedan - Coleman. Naime, Kerley je sadašnje prezime uzeo od tete, a prije toga se prezivao upravo Coleman. Povijest sporta ipak će ga pamtiti kao Freda Kerleyja, čovjeka čijoj se brzini klanjao svijet...