Za Andrija Procenka (34) ovo je godina iz snova. Ali, samo u sportskom smislu. U svakom drugom je godina iz pakla. Ukrajinski atletičar proživio je teške trenutke u svojoj domovini nakon početka ruske agresije, a onda je tijekom ljeta dočekao najbolje dane u sportskoj karijeri. Rekli bi neki da je to neočekivano s obzirom na okolnosti, ali kao i kod drugih ukrajinskih sportaša, motiv mu je zbog patnje njegovih sunarodnjaka narastao do neba i u kombinaciji s prkosom donio mu najveće sportske trenutke.

Traženje rute za bijeg

Prošli je mjesec na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu osvojio broncu u skoku u vis, što mu je bila i prva medalja na otvorenom na globalnoj razini. No, nije se zaustavio samo na tome. Prošli je tjedan osvojio treće mjesto i na Europskom prvenstvu u Münchenu, a u petak je u najjačoj mogućoj konkurenciji, pored dvojice aktualnih olimpijskih pobjednika Mutaza Esse Barshima i Gianmarca Tamberija, došao do trijumfa na mitingu Dijamantne lige u Lausannei.

AFP

"Bilo je savršeno. Jako sam zadovoljan svojom sezonom, osvojio sam medalje u Eugeneu i Münchenu, a sada sam izborio i finale Dijamantne lige u Zürichu. Uzbuđen sam zbog ostatka sezone", rekao je oduševljeni Procenko.

A prije manje od pola godine nije znao hoće li se uopće natjecati ovoga ljeta. Dovoljno je reći da dolazi iz grada Hersona, jednog od simbola ruske agresije na Ukrajinu.

Na dan kada je Rusija pokrenula vojnu invaziju na Ukrajinu, 24. veljače, Procenko je napustio rodni grad sa suprugom Katerinom i dvije kćeri, petogodišnjom Sofijom i devetomjesečnom Polinom.

"Kći je bila u selu nedaleko od Hersona, s druge strane rijeke. Otišli smo po nju i plan je bio da odemo na zapad zemlje, ali na žalost, nismo imali vremena jer je most već zauzela ruska vojska", ispričao je nedavno Procenko.

Nemajući previše izbora, obitelj je ostala u selu koje je u tim trenucima bilo relativno sigurno. U želji da ostane u kakvoj-takvoj formi, Andrij je pokušavao trenirati na poljani u blizini kuće.

"Napravio sam svoju stazu u polju za sprint, koristio sam vrtnu opremu, napravio utege od automobilskih guma. Ali, najteže je bilo pronaći motivaciju za treniranje, više od opreme."

‘

AFP

Dolazak ruske vojske u selo natjerao je obitelj da napusti zemlju. Prvi pokušaj da se probiju kroz okupirani teritorij bio je neuspješan.

"Na prvoj ruti kojom smo namjeravali proći počele su borbe. Nakon toga smo spakirali kofere i čekali da se pojavi nova ruta. Pronašli smo je, ali smo morali proći sedam kontrolnih točaka pod ruskim zapovjedništvom. Tek nakon što sam izašao iz okupiranog teritorija, mogao sam koliko-toliko normalno trenirati."

Ukrajinci su jaki

Ukrajinski sportaši rasuli su se posljednjih mjeseci diljem Europe, pa tako i Procenko. Put ga je najprije odveo u Portugal, zatim u Španjolsku pa u Francusku, a nakon SP-a u Eugeneu cijela se obitelj preselila u Poljsku gdje se smjestio i njegov trener sa skupinom svojih atletičara.

Sve ovo vrijeme Procenko ima veliku podršku kolega. Barshim mu je izrazio divljenje nakon bronce na SP-u, a Tamberi je u ožujku tijekom dvoranskog SP-a u Beogradu imao ispisano njegovo ime na ramenu.

"Ovo je užasna situacija i bojim se da bi moglo proći puno vremena prije nego što se budemo mogli vratiti kući, ali Ukrajinci su jaki i drže se zajedno. Pokušat ću pomoći Ukrajini na sve moguće načine", zaključio je Procenko.

AFP