Blanka je imala sjajnu ideju za ovaj dugo očekivani razgovor, Joško je samo upozorio:
- Moraš biti oprezan. Ako ne voliš malo bržu vožnju, smislit ćemo nešto drugo.
Blanka je htjela da s njom putujemo u Šibenik, tamo gdje gotovo svakodnevno odlazi na terapije kod fizioterapeuta Nenada Bakule. I dok se vozimo da razgovaramo, tamo i natrag, dakako i kod fizioterapeuta.
Mnoštvo je tema za razgovor, Blanka dugo nije bila u medijima, a svi znamo što dolazi za 15-ak dana, što počinje u Rio de Janeiru 5. kolovoza. Na žalost, tu sjajnu ideju nismo realizirali unatoč obostranoj želji, uplele su se neke nepredviđene stvari pa smo se našli u Corto Malteseu.
Dolje na Žnjanu, a na inače krcatim žnjanskim plažama, u naših sat vremena razgovora nije bilo ni jednog ručnika. Vladala je nestvarna tišina, od ljudskog mravinjaka nije bilo ni “m”. Mirnije mjesto za ozbiljan razgovor s jednom od naših najboljih sportašica svih vremena teško da bismo pronašli u Splitu ovih dana.
Ovo nije matematika
Osim što ima sjajne ideje, Blanka je došla sjajno raspoložena. Vedra i nasmijana, makar joj se krov na automobilu nije htio spustiti, dugo ga nije podizala pa je zahrđao. Srećom, ona nije. Nije zahrđala, iako se od prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva u Pekingu i čudesne srebrne medalje (moglo je lako biti još čudesnije zlato) opet povukla u ilegalu. Tek je jednom skakala, pred “svojim ljudima” u Splitu tijekom zime i onda shvatila da nema smisla odgađati još jedan odlazak na operacijski stol.
Koliko god joj to bilo neugodno, koliko god u njoj to budilo negativne uspomene na prvu operaciju, što se mora, mora se. Ovo ljeto još nije skakala i da odmah budemo na čisto, Blanka neće skakati do 18. kolovoza kada su u Rio de Janeiru na rasporedu kvalifikacije skoka u vis. Ništa od Londona za nekoliko dana, koji jest bio u nekakvom planu.
Blanka će u Rio, na svoje četvrte Igre (London 2012. je morala preskočiti zbog ozljede) doći kao apsolutna nepoznanica za svoje suparnice, makar one sve dobro znaju tko je i što je Blanka. Nepoznanica za njih, ali ne i za sebe. Vjerujte, Blanka izgleda dobro i pritom ne mislimo na njen tjelesni izgled (što valjda nikad nije bilo sporno), zrači mirnoćom, samopouzdanjem, sigurnošću, samouvjerenošću, svjesna svega i spremna boriti se sa svim. I svakim.
- Primijenit ćemo “operaciju Peking” - odmah je u uvodu poželjela objasniti razloge zašto se odlučila na Olimpijske igre doći bez ikakve natjecateljske provjere.
- Slično kao lani, a opet različito. Još uvijek osjećam određenu bol nakon operacije, ali znam da ne može biti ništa loše. Ne boli me toliko kod skakanja kao prije, ne mogu napraviti štetu na dijelu kosti koji je odstranjen. Moramo kombinirati treninge, priuštiti stres i uzeti odmor kad je nužan. Opet je to nekakav hod po rubu, mora biti dovoljno stresa za Rio, a opet dovoljno očuvana. Utoliko mi je lakše što znam da nakon svih ovih teških godina idem prema izlazu. Lani sam, na primjer, znala da moram na operaciju, da me to čeka.
A lani je bila srebrna u Ptičjem gnijezdu u Pekingu i to je bio veličanstven uspjeh.
- Sada sam spremnija, iako ovo nije matematika. Odlična je stvar što imamo to iskustvo i što sam ja zbog toga mirnija u glavi. Naravno da psihološki neće biti lako jer su ovo Olimpijske igre i pritom nemaš oslonac u rezultatima. Doduše, Igre su meni kao svjetsko prvenstvo, jednako velike, jednako ih doživljavam, tako da mi nije presing kao tek su svake četiri godine i slično.
Blanka se dugo opirala operaciji, makar je znala da je neizbježna.
- Ili to ili bi nastala nepopravljiva šteta. Pitanje je što bi bilo poslije, a i ovako sam kasnila. Samo je jedan razlog, loše iskustvo prve operacije. Zbog toga sam kategorički odbijala otići “pod nož”.
Sjećamo se toga, komplikacija koje su nastale zbog bakterije i posljedičnih upala. Morala je odustati od Igara u Londonu, nije bila u prilici napasti zlato, koje joj je za dlaku izmaklo u Pekingu 2008.
- Nakon mitinga u Splitu shvatila sam da mi nema druge opcije, nakon sedam dana sam bila na stolu i ispalo je sve lijepo, dvaput sam bila na magnetskoj rezonanci i sve je u redu. Čak je i taj edem kosti normalan - rekla je i usput nam pokazala sliku te Ahilove tetive prije i poslije operacije.
Kvalitetnije treniram
Najgore je definitivno iza nje, a najgore se rasteglo na punih pet godina. Cijela vječnost, a u tom razdoblju stigla je biti dvostruka svjetska viceprvakinja (Daegu 2011, Peking 2015).
- Najgora je ta stalna bol, mijenjali su se bolji i lošiji dani. Ovi drugi su kad misliš da nećeš izdržati, prvi su kad u jednom tjednu napraviš šesnaest skokova. Nakon svega vjerujem da ću izaći iz toga začaranog kruga, da ću nastaviti skakati, da ću razmišljati o starim brigama, a to je kako ući u skakačku formu.
Mnogi su bili uvjereni, pa i potpisnik ovih redaka, da Blanka čini sve što je u njenoj moći da u Rio dođe zdrava, uzme zlatnu medalju i uđe u panteon sportske besmrtnosti (makar je i sada tamo) te nakon toga kaže - zbogom! “Ne mogu više, ozljede su me uništile”, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, to nije tako, Rio kako god završio, neće biti kraj njene fenomenalne karijere.
- Bilo bi mi žao ne pričekati još malo da ozdravim i pokažem koliko doista mogu. Sjetim se tog 201 centimetra iz Pekinga prošle godine pa me zagolica da vidim kako će to izgledati kad se spremim kako mi to znamo. Količina treninga više nije kao prije, ali je zato kvalitetniji. Zbog moga stanja bili smo natjerani promijeniti trening i u svemu tome smo evoluirali. Baš nas sve zanima kako će biti kad skroz ozdravim, kad budem mogla skakati u kontinuitetu. I zimi i ljeti.
Promijenila sam se
Svjesna je ona tih razmišljanja o oproštaju u većem dijelu atletske i sportske javnosti, što je nekako logično, ali i u ovom slučaju Blanka zapravo pokazuje od kakvog je čvrstog materijala sazdana i kakav je borac.
- Osjećam taj val prešutnog upitnika iznad svačije glave i to pitanje je li stigao kraj. Nije! Niti razmišljam niti osjećam da je vrijeme za kraj karijere. Od 2011. trpim stalne bolove, toliko sam se opekla tom prvom operacijom i shvatila sam da je to bila Božja volja. Mene je to dosta promijenilo, prihvatila sam da je to moj križ. Svačija karijera je bremenita i ja nisam tražila krivca u onome što mi se događa, nego sam se sjetila da sam prvih deset godina skakala i natjecala se bez ikakvih problema. Nisam znala što je istegnuće mišića. Kažu i da ne znaš što je pravi sport dok se ne sudariš s problemima, da ne znaš što je pobjeda dok ne ostvariš povratak. Ja još nisam imala pravi povratak.
Unatoč srebru iz Pekinga.
Europsko prvenstvo u Amsterdamu je prošlo, Ruth Beitia pobijedila je s preskočenih 198 centimetara.
- Nije mi žao što nisam išla. Jedno je što srce hoće, ali kad važem prioritete, sve je jasno.
Ženski vis je u padu
I to neće promijeniti jedna medalja više ili manje, čak i da je zlatna europska. A nije trebalo skočiti puno. Manje od dva metra.
- Ženski skok u vis je već nekoliko godina u padu, ali morate znati da su one godine prije bile ekstra dobre, ne znam hoće li se ikada ponoviti takva generacija skakačica. Možda nije toliko uzbudljivo, no, još uvijek se na najvećim natjecanjima sve vrti oko dva metra pa smo tako i u Pekingu lani nas tri letjele preko te visine.
Još se jednom vratila na London, miting na koji neće otići.
- Bio je u primisli, mogla sam tamo otići i skakati, ali je naš zaključak bio da je bolje ostati kod kuće i nastaviti raditi, nastaviti s terapijom. Uzelo bi mi dosta dana za oporavak, ne treba mi to u ovom trenutku. Radimo puno, radimo dobro, radimo i na novom zaletu.
Hrvatskoj se prognozira rekordan ulov medalja u Rio de Janeiru, od osam do deset, što je za državu od 4,5 milijuna stanovnika senzacionalna brojka. Što Blanka misli tko će od naših sportaša na postolje?
- Znam da može Sandra, je li tako? I vaterpolisti također, ne smijem zaboraviti rukometaše. To su sportovi u kojima smo uvijek u konkurenciji za medalje. Mislim da su veslači, braća Sinković među najvećim favoritima. Vidim da Snježana Pejčić opet puca sjajno, a ima iskustvo osvajanja medalje iz Pekinga. I sestre Zaninović su u uskom krugu. Koliko je to?
Dosta, ali nije spomenula sebe.
- A što ću govoriti o sebi?
O toj nekoj novoj Blanki, drukčijoj Blanki nakon svih problema s ozljedama. Sama je rekla da se promijenila nakon tih iskustava. Na stranu što smo mi primijetili da je smirenija, da joj je osmijeh čarobniji nego prije...
- Mislim da sam puno opuštenija i sigurnija u sebe. Više se ne nerviram ako nešto ne napravim, svjesna sam da ne mora u stvarnosti biti sve onako kako je zamišljeno i kako piše na papiru. Neće se ništa dogoditi ako ne odradim sve. Lijep je to osjećaj, iskustvo je nemjerivo u tim stvarima. Neke i ne možeš izraziti riječima, ali sigurna sam da do ovoga ne bi došlo da se nisam morala suočiti sa svim tim problemima. Više ne volim reći da sam ozlijeđena, nego da sam izazvana. Da sam bila takva kad sam dominirala u skoku u vis, vjerojatno bih srušila svjetski rekord.
To je ono što svakom sportašu treba. Izazov. Motiv. Ono što u njemu budi ono najbolje, a najbolje od Blanke tek ćemo vidjeti. U Rio de Janeiru.