Još jedan nastup Sare Kolak na najvećim natjecanjima završio je tugom u njezinim očima. Teško je gledati olimpijsku pobjednicu iz Rio de Janeira kako se muči, a to, na žalost, traje već godinama. Svjetsko prvenstvo u Budimpešti zaključila je na 23. mjestu među 36 kopljašica u kvalifikacijama, sa skromnim hicem od 55,89 metara. Finale je ostalo daleko, trebalo je baciti najmanje 59,67 da uđe u društvo 12 najboljih.
Nastavljena je tako crna serija 28-godišnje Ludbrežanke, serija koja je započela na Olimpijskim igrama u Tokiju gdje ej došla kao braniteljica naslova. Tamo je u kvalifikacijama ostala bez ispravnog hica, a to se ponovilo i prošle godine na SP-u u Eugeneu. Nekoliko tjedana kasnije ostala je bez finala i na EP-u u Münchenu iako je tamo upisala barem jedan ispravan hitac (57,31).
U Budimpešti je u prvoj seriji bacila 50,80, u drugom zaletu je prestupila, a nakon trećeg pokušaja je čvrsto stisnula šaku, sugerirajući da je zadovoljna hicem. No, koplje je sletjelo na spomenutih 55,89, a to u ovom društvu jednostavno nije bilo dovoljno za neki ozbiljniji plasman.
- Naravno da sam tužna i razočarana, ali opet govorim - vraćam se - iznenadila nas je Sara optimističnim odgovorom.
- Ova sezona je stvarno prošla dosta dobro po pitanju treninga i svih drugih stvari koje su sada posložene, ali jednostavno trebam vremena i veći broj ponavljanja. Osjećam se stvarno odlično, spremno, optimistično, motivirano, u tome uopće nije problem. Ali prioritet je ionako sljedeća godina i ako kroz ovo sada moram prolaziti da bih dogodine bila bolja - može.
Ne vidi se na rezultatima
Ti dobri treninzi i napredak moji spominje zasad se ipak ne vide na rezultatima. Ove sezone nijednom nije probila granicu od 60 metara što joj se posljednji put dogodilo 2014. kad je još bila juniorka.
- Ja se dobro osjećam. Da, na rezultatima se to ne vidi, ali teško je ljudima koji ne bacaju koplje to objasniti, te tehničke stvari. Ne mogu se slabe tri sezone promijeniti tijekom jedne zime. Voljela bih da to ide na gumbić, ali ne ide. Kažem, ako ovo moram proći da sljedeća godina bude bolja, ako moram loviti konstantu i broj ponavljanja, ja sam za. Sljedeća godina je olimpijska i važnija od ove.
Koliko još vremena smatra da će joj trebati da se vrati na ozbiljne daljine? Podsjetit ćemo da joj je osobni rekord sjajnih 68,43 što je rezultat koji je i danas drži na desetom mjestu ljestvice svih vremena.
- Blizu sam. Teško je govoriti o tome, teško mi je reći konkretno, ali ekipa i ja idemo u dobrom smjeru, dobrom se osjećam, treniram s guštom... Neke se stvari možda ne vide na rezultatima, ali vjerujem da hoće.
Bilo je posljednjih godina jako puno lutanja s trenerima. U ljeto 2019. Sara je raskinula suradnju sa slovenskim stručnjakom Andrejem Hajnšekom koji ju je vodio do olimpijskog zlata, a prije toga i do europske bronce. Radila je nakon toga dvije godine s proslavljenim Andreasom Thorkildsenom, dvostrukim olimpijskim pobjednikom, ali i ta je suradnja naprasno prekinuta kad je Norvežaninom navodno odbio ići s njom u Tokio zbog straha od Covida. Za trenera je u jesen 2021. angažirala Slovenca Gorazda Rajhera, nekadašnjeg učitelja ponajboljeg svjetskog diskaša Kristjana Čeha, no prošlog je ljeta “puklo” i s njim.
Zimus je oko sebe okupila stožer u kojem je formalno trener njezin dečko Mišel Žerak, nekadašnji slovenski skijaš. Tu su i fizioterapeut, nutricionistica, psihologinja...
- Okružena sam fenomenalnim ljudima, imam ekipu iz snova, ljude koji su tako naporno radili i trudili se. Svi znamo kakva je situacija, koje stvari nedostaju, što treba popraviti i sad idemo dalje.
Znam u čemu griješim
Svjesna je valjda ipak da mnogi imaju dosta upitnika i skepse oko toga može li je trener bez ikakvog atletskog iskustva vratiti na pravi put?
- Meni to ne predstavlja problem, neka govore što god hoće. Ja mu vjerujem, vjerujem cijeloj svojoj ekipi i to je najvažnije. Treniram s guštom i zdrava sam! Prvi puta nakon dužeg vremena sam zdrava! Šteta je što neke stvari ne mogu pokazati i rezultatima, ali ekipa je sjajna, držimo se skupa, dobro radimo, svi se trudimo, međusobno si vjerujemo i to je meni jedino bitno. A to što drugi govore, to mi je svejedno.
Lani je naše druženje u “mixed zoni” nakon kvalifikacija EP-a u Münchenu zaključila riječima “jednom bu koplje poletjelo”.
- Pa normalno da bude. Nisam ja tip koji odustaje. Trebam realno pogledati stvari, znam u čemu griješim, gdje imam još rezerve, koje stvari mi nedostaju. Jesam tužna, ali istovremeno sam i motivirana. Mlada sam, imamo još puno stvari za naučiti i nije ovo bilo sve od mene - zaključila je Sara.