U dobi od 75 godina preminuo je Luciano Sušanj, velikan hrvatske atletike i jedan od najvećih hrvatskih sportaša uopće. Najveći uspjeh ostvario je na Europskom prvenstvu u Rimu 1974. godine osvajanjem zlatne medalje u utrci na 800 metara. Na žalost, nije dočekao 50. obljetnicu tog pothvata...
Rim je i ove godine domaćin Europskog prvenstva, a kada mu je dodijeljeno domaćinstvo, Europska atletska federacija na svojim je stranicama podsjetila na izvanredna dostignuća koja su na slavnom stadionu Olimpico ostvarili atletičari sa Starog kontinenta. Među devet najvećih bila je i veličanstvena pobjeda Luciana Sušnja 1974. godine. Nimalo iznenađujuće jer riječki je atletičar doista bio jedna od najvećih priča tog EP-a, njegovih 1:44.07 i danas je drugi rezultat u povijesti europskih prvenstava, a održana su dosad 24 izdanja.
Sušnjeva utrka života dogodila se 4. rujna 1974., a tih njegovih nevjerojatnih 1:44.07 još uvijek je hrvatski rekord i nema naznaka da bi tako skoro mogao pasti. Dovoljno će reći podatak da mu se u tih pet desetljeća najviše približio Milovan Savić, ali i on je ostao gotovo sekundu i pol daleko. A jednako tako će puno reći podatak da je i uz sav napredak tehnologije, opreme, treninga, uvjeta i svega ostaloga, Sušanj i danas među 50 najbržih Europljana svih vremena u trčanju na dva kruga.
Od prvog do zadnjeg dana atletske karijere Luciano Sušanj ostao je vjeran rodnoj Rijeci, Kantridi i Atletskom klubu Kvarner čiji je bio dugogodišnji predsjednik. Sušanj je odrastao u blizini kultnog riječkog stadiona pod stijenama, ali prvi izbor mu nije bila atletika, već nogomet koji je počeo trenirati s 12 godina. Bio je talentiran, trenirao je i s nekim budućim reprezentativcima, ali kad je NK Rijeka omladinski pogon prebacila s Kantride, i Sušanj je odlučio promijeniti sport. I tako je sa 16 godina, neobično kasno, ušao u atletiku. Iz koje je i odlazio, ali joj se uvijek vraćao.
U početku je, prema vlastitom priznanju, trenirao samo tri puta tjedno, ali i takav je uspio postati prvak Balkana na 400 m. No, sa samo 22 godine otišao je iz sporta i zaposlio se u tvornici Torpedo kako bi imao od čega živjeti. Kraljici sportova vratio ga je 1971. legendarni trener Željko Leskovac uz kojeg je počeo trenirati dvaput dnevno i s kojim je krenuo njegov uzlet prema europskom i svjetskom vrhu.
Već sljedeće godine izborio je plasman na Olimpijske igre u Münchenu, trebao je trčati 400 m i štafetu 4x400 m, bio je već i u Olimpijskom selu, ali se ozlijedio, istegnuo mišić, i morao se vratiti kući bez nastupa. Već tada se odlučio prebaciti na srednje pruge, na 800 m, ali sljedeće je zime na Europskom dvoranskom prvenstvu u Rotterdamu ipak još jednom trčao 400 m. Bila je to, naravno, sjajna odluka jer se iz Nizozemske vratio sa zlatnom medaljom i s odličnim rezultatom 46.38 koji je, pogađate, i danas hrvatski dvoranski rekord. Bila mu je to ogromna satisfakcija, što zbog propuštenih Igara u Münchenu, što zbog svega kroz što je prošao na putu do toga zlata i o čemu je sam govorio u razgovoru za Sportske novosti neposredno nakon Rotterdama.
- Ulazak u finale bila mi je primarna želja. Sigurno i više da sam imao pripreme kako treba. Ali vježbao sam za dvoranu pod vedrim ili oblačnim riječkim nebom. Po kiši, po buri. A kasnije su na večeri neki govorili "taj se mladić dva mjeseca pripremao u Americi". Ja sam se samo smijao. Ali ne mogu više ovako živjeti. Od obećane hranarine od 800 dinara, koju devet mjeseci već nisam vidio? Od novih obećanja? Od plaće supruge kemijskog tehničara u Rade Končaru (1100 dinara)? Ne. ne. Ili ću se morati ostaviti svoje velike ljubavi atletike ili... Morat ću nekuda. U neki drugi grad. U neki drugi klub. Tamo gdje postoje i pažnja i shvaćanja i tretman. Ovako dalje "po riječki" neće više biti moguće - otvorio je dušu Sušanj te zime.
Nastavio je, ipak, "po riječki", ostao je na Kantridi i nastavio put prema najvećem trenutku karijere. Uskoro se i definitivno prebacio na 800 metara, pa je sljedeće zime na Europskom dvoranskom prvenstvu u Göteborgu nastupio u toj disciplini. I osvojio novo zlato, pobijedivši u finalu s 1:48.07 ispred Mađara Andrasa Zsinke.
A onda je došlo najveće ljeto u Sušnjevoj karijeri, ljeto u kojem se popeo na krov Europe i na otvorenom. I to u dvorištu svoga prijatelja i velikog rivala Marcella Fiasconara, čovjeka koji je u tom trenutku bio svjetski rekorder na 800 m. No, Sušanj je bio u sjajnoj formi, mnogi su ga smatrali favoritom, a on ih nije iznevjerio. I napravio je to na impresivan način, zapanjujućim sprintom u posljednjih 200 metara. Fiasconaro se slomio nakon što je prejako povukao prvih 400 metara i završio tek na šestom mjestu, a najbliži je Sušnju na kraju, ali s velikih 1.70 sekundi zaostatka, bio 18-godišnji Britanac Steve Ovett koji će kasnije izrasti u olimpijskog pobjednika i legendu srednjih pruga.
"Sušanj je prvak Europe na 800 m! Sve je gotovo. Operacija Rim je zaključena. Sjajno. Na najbolji mogući način. Pobjedom, zlatnom medaljom s novim jugoslavenskim rekordom. Luciano Sušanj zaostao je za svjetskim rekordom Marcella Fiasconara (1:43.7) samo 37 stotinki, a rekord prvenstva Europe popravio je za točno sekundu i pol. Fantastično. To je najveći, najsjajniji podvig što ga je bilo koji jugoslavenski atletičar izveo od dana postanka atletike na našem tlu do ovog 4. rujna 1974.", pisao je u Sportskim novostima Vilko Luncer.
Finski novinar Pentti Vuorio komentirao je da je Sušanj izgledao kao da je došao s drugog planeta, a britanski kolumnist Neil Allen je dodao kako se ne sjeća da je ikada vidio takvo prebacivanje iz jedne u drugu brzinu. Sam Sušanj je, pak, u posebnom izdanju Sportskih novosti, povodom 75. godišnjice izlaženja, napisao:
"Taj trenutak, ulazak u posljednji krug, činjenica da sam 200 metara prije cilja znao da ću pobijediti, to je ono gdje pobjeđuje mentalna snaga. Savršena utrka? Ne, nikad na stazi nisam tražio savršenstvo, nikad nisam trčao za rezultat, rekorde... Utrkivanje je za mene bilo nadmudrivanje, to sam valjda donio sa sobom iz nogometa. Takvom pamtim i tu utrku iz Rima."
Očekivalo se da će se Sušanj boriti za medalju i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., no prije toga je stigao poziv iz JNA. Iako je tražio odgodu služenja vojnog roka, nije bilo sluha za to, tako da je pripreme za OI odrađivao u uniformi. Premda je kasnije govorio kako su mu u vojsci omogućili uvjete za treninge, bilo je jasno da to nije to. Bio je na kraju šesti u finalu u utrci u kojoj je veliki Alberto Juantorena srušio svjetski rekord. Samo nekoliko tjedana nakon Montreala, čak i prije 28. rođendana, Sušanj je rekao "zbogom" sportu. Kao otac dvoje djece, od atletike više nije mogao živjeti. Pronašao je posao i krenuo dalje.
Hrvatski atletski savez, čiji je predsjednik bio od 2000. do 2014. godine, proglasio ga je našim najvećim atletičarem 20. stoljeća. Karijera mu možda i nije bila dugotrajna, ali bila je briljantna. Ili kako je to sam jednom zaključio - svoje atletske godine ne bi mijenjao ni za što...