Danas možda nema popularnost New Yorka, u njemu se ne ruše rekordi i ne ispunjavaju norme za najveća natjecanja, ali nema maratona na svijetu koji ima tradiciju, ugled i dušu poput Bostona. Malo ćete danas naći živućih sportskih događaja čiji korijeni sežu u pretprošlo stoljeće, a Bostonski maraton pokrenut je još 1897., samo godinu dana nakon prvih modernih Olimpijskih igara. Legenda kaže da je upravo taj olimpijski maraton u Ateni bio inspiracija ljudima iz Bostonskog atletskog saveza (BAA) da pokrenu utrku koja će s godinama prerastu u priču kakvu ni sami nisu sanjali. Nisu ga zaustavili ni svjetski ratovi, ni Velika depresija, koban je bio tek nesretni koronavirus zbog kojeg je 2020. Boston otkazan prvi i jedini put u povijesti.
Drukčija sportska kultura
A u toj bogatoj povijesti i Hrvatska je imala pobjednika, davne 1958. godine na ulicama Massachusettsa najbolji je bio Franjo Mihalić, veliki prvak iz Velike Ludine. Danas više ni približno nemamo trkača takve klase, ali i kod nas se posljednjih godina značajno razvila kultura rekreativnog trčanja. Oni bolji među tim rekreativcima nerijetko žele osjetiti i čari najvećih utrka, a u trkačkom svijetu nema veće od Bostona. I ovaj ponedjeljak je tako na 126. Bostonskom maratonu trčalo osmero Hrvata, a najbolje vrijeme među njima ostvario je Zvonimir Vlahović (43), diplomirani inženjer građevinarstva iz Zagreba i član TK Maraton Krapina. Zamolili smo ga da nam s lica mjesta prenese atmosferu, a malo je za reći da je i dan kasnije, kad smo razgovarali, bio pun emocija i dojmova.
- Moja prva reakcija bila je da sve što sam dosad trčao više ne bih smio zvati utrkama - u jednu je rečenicu sažeo Zvonimir.
Ozračje koje na dan utrke vlada ulicama Bostona i okolice teško je, kaže, opisati.
- Ne znam s čime bih to usporedio, možda s onim dočekom nogometne reprezentacije 2018. u Zagrebu. To je otprilike takav ugođaj razvučen na 40 kilometara. Jedan ogroman tulum uz cestu. Svi plešu, navijaju i roštiljaju u svojim dvorištima. Nevjerojatna je posvećenost cijele zajednice maratonu, čudo je koliko su saživljeni s tom utrkom, nijednu ružnu riječ nisam čuo.
Da, tu je riječ o posve drugačijoj sportskoj kulturi od ove na koju smo navikli. Na Zagrebačkom maratonu iz godine u godinu nervozni vozači i prolaznici trube i dobacuju trkačima, ljutiti jer ne mogu proći, dok su u Bostonu takve scene nezamislive.
- Ta njihova svijest o zajedničkoj pripadnosti i vrijednosti maratona je nepojmljiva nekome iz naših krajeva. Kad sam se vraćao s utrke, finišerska medalja mi je bila oko vrata i ljudi u me stalno pozdravljali, podizali palce, jedan je čovjek stajao na semaforu i spustio je prozor da mi čestita. Kad sam htio platiti kartu za metro, došao je policajac i rekao “ne, ni slučajno, bostonski maratonci ne plaćaju kartu”. U vlaku mi prilazi čovjek i pita me kako je bilo i koje sam vrijeme istrčao. Oduševljeni su, posebno kad vide nas koji smo izdaleka došli, svi čestitaju i zahvaljuju što smo došli trčati u njihov grad.
Zvonimir priznaje da su ga zbog takve atmosfere u završnici utrke shrvale emocije.
- Bilo mi je teško na kraju jer zadnjih osam kilometara kad se ulazi u Boston trčite praktički kroz kontinuirani špalir ljudi, kao na Tour de Franceu kad se biciklisti penju. Em je to već završnica maratona i na rubu si snaga, em ti se dogodi takav emocionalno težak trenutak. U samom cilju su se volonteri i medicinsko osoblje jako zabrinuli za mene. Tjelesno sam bio OK, ali emocionalno sam bio slomljen. Doveli su i invalidska kolica, htjeli su me utrpati u hitnu pomoć, a ja sam htio samo da me puste da dođem k sebi. Trebalo mi je vremena da se obranim od njih - govori uz smijeh.
Lov na Six Star medalju
Trčati je počeo 2016. i brzo se, priznaje, zarazio.
- Počeo sam u srednjim godinama, prije nisam bio neki sportski tip. Ali, dođe to nekako s godinama i kad djeca malo odrastu, počneš se brinuti i zbog zdravlja, kilograma, lošeg osjećaja i navučeš se polako kad prođe onaj prvi dio koji je težak. Inficiraš se time, počneš si postavljati ciljeve jer realno je to dosadan sport ako ćeš samo džogirati. Prvi maraton sam istrčao 2018. u Rijeci i onda sam si za cilj postavio Boston. Zanimala me njegova povijest, puno sam čitao o tome i kroz godine mi je postao fiksacija. Popravljao sam vremena, sve dok se nisam spustio ispod 3;10 koliko je norma za moje godište.
U Bostonu je trčao 3;04:03, nadao se da bi mogao i malo brže, ali ovo je ipak prezahtjevan maraton, pun nizbrdica i uzbrdica. Glavni cilj ionako mu je bio osjetiti i završiti ovu kultnu utrku. U rujnu ide u Berlin, još jedan iz serije Majorsa, a dugoročno bi volio zaslužiti i medalju Six Star koju dobivaju oni koji završe svih šest najvećih maratona, a uz Boston i Berlin, to su i Tokio, London, Chicago i New York.
