Nekoliko minuta nakon što je na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Dohi osvojio srebro na 800 metara, sjajni bosanski srednjoprugaš Amel Tuka nam je rekao:

- Nadam se da će se napokon i u vašem trčanju posložiti stvari. Pratim sve i vidim da je Hrvatska napredovala u svim ekipnim sportovima, stvarno je nevjerojatno što je napravila na posljednjem SP-u u nogometu, ali sad je vrijeme da stvorite i jednog dobrog trkača.

Doista, zašto Hrvatska već više od dva desetljeća, još tamo od Branka Zorka, ne uspijeva stvoriti konkurentnog trkača koji može doći barem do finala nekog velikog seniorskog natjecanja na otvorenom? Imali smo u međuvremenu preponašicu Andreu Ivančević koja je napravila sjajan posao četvrtim mjestom na dvoranskom SP-u 2016. i polufinalom Olimpijskih igara u Riju iste godine, ali finala u stadionskoj atletici hrvatskim su trkačima i dalje nedostižna.

‘Know how’ nije upitan

Tuka s dvije svjetske medalje dokazuje da se ipak može, bez obzira što danas trenira u Italiji. Dokazuje to i Emir Bekrić iz Srbije s europskom i svjetskom medaljom na 400 m prepone, a imaju Srbi i novog jakog aduta u mladom Elzanu Bibiću (21) koji je ove godine u svjetskom Topu 10 na 3000 m. Slovenci imaju Luku Janežiča, finalista zadnjeg EP-a na 400 m, Marušu Mišmaš, finalisticu lanjskog SP-a na 3000 m zapreke, tu su i vrlo dobre Anita Horvat i Maja Mihalinec, a u ovom tisućljeću su imali i Matica Osovnikara i Jolandu Čeplak.

Što, dakle, nedostaje Hrvatskoj da se priključi regionalnom društvu?
- U ovom smo trenutku u ekspanziju infrastrukture, dobili smo nekoliko novih staza i dvoranu i ono što se sada nameće kao glavni problem je stručni rad. Ta infrastruktura će neminovno privući veći broj mladih i kroz dobru selekciju i dobar stručni rad, doći ćemo i do dobrih trkača. Postoji šansa da nam se oni dogode, a postoji i način da radom na selekciji, a potom i na stručnom osposobljavanju kadrova, ciljano dođemo do toga. Imali smo prije 20-ak godina neke trkačice i trkače koji su obećavali, ali tada je infrastruktura bila katastrofalna, a sada imamo dvoranu. Uvijek smo imali dobar “know how”, pogotovo za 400 i 800 m, gdje smo uzimali i medalje, kasnije sa Zorkom i na 1500 m, tako da sam optimist i vjerujem da ćemo kroz jedan do dva olimpijska ciklusa doći do kvalitetnih trkača koji će biti konkurentni na europskoj, a možda i na svjetskoj razini - ističe izbornik hrvatske reprezentacije i dugogodišnji trener Mladen Katalinić.

RONALD GORSIC/CROPIX

On sam je trenirao tri nekadašnje europske juniorske prvakinje - Kristinu Pericu (400 m), Ljiljanu Ćulibrk (1500 m) i Danijelu Grgić (400 m) koja je bila i svjetska prvakinja. Nijedna se od njih, međutim, nije uspjela približiti takvim dosezima u seniorskim vodama.
- Kad trenirate 400 m, to je produženi sprint koji se mora raditi na visokom intenzitetu. A kada to radite tako da uzmete lopatu u ruke i čistite snijeg sa staze ili radite trening na zaleđenoj podlozi, onda ulazite u veliki rizik. U startu je to bila nemoguća misija, apsolutno neostvariva, ali vrijedilo je pokušati. Želio bih da se danas pojave takve trkačice i trkači jer bi šanse za realizaciju seniorskog rezultata bile puno veće.

Trčanje je druga priča

Kad govori o slovenskim trkačkim uspjesima, Katalinić upozorava na veliku razliku između dvije zemlje.
- Slovenci imaju bolje atletske škole i bolju nastavu tjelesnog odgoja kroz koju onda rade i bolju selekciju. A drugi razlog je što imaju razvijeniju infrastrukturu. Imaju više od deset velikih “tunela”, dvorana koje su dugačke stotinjak metara i u kojima se može raditi zimski dio treninga, a nedavno su, kao i mi, dobili i dvoranu s kružnom stazom. I s vremenom su došli do ovoga čemu mi težimo.

Ljiljana Ćulibrk

Ljiljana Ćulibrk, govoreći o svome primjeru, navodi još jedan problem.
- Uz to što sam se puno ozljeđivala i nisam mogla uhvatiti kontinuitet koji je potreban za vrhunski rezultat, bio je tu još jedan problem, koji je i danas prisutan u našem društvu. Iako smo sportska nacija, iako volimo i živimo sport, nekako se ustalilo da je prioritet završiti fakultet, a sport nije ni drugom, nego na desetom mjestu po važnosti. Šira društvena zajednica ne daje pravu potporu, ne čak financijsku, iako je i to problem, nego emotivnu. Nitko te ne nagovara da ostaneš, dapače, češće ti govore da nisi za to i da odustaneš. I onda, naravno, ostaju samo oni s visokom razinom rezultata u ranijoj dobi, oni koji vide da mogu biti kompetitivni na svjetskoj razini, poput Sandre Perković i Blanke Vlašić, a u trčanju je sasvim druga priča.

Sve se svodi na financije

Ćulibrk je danas i sama trenerica u AK Agram i stvari gleda iz drukčije perspektive.
- Nameće se dojam da mi nemamo ljude za trčanje, da naši trkači nisu dovoljno dobri, ali mislim da to nije istina. Sigurno i u ovom trenutku imamo djecu koja bi mogla biti finalisti EP-a, možda i doći blizu medalje, ali nitko se kod nas ne odlučuje uložiti određenu količinu vremena i prihvatiti žrtvu koja nije mala. I ne mislim da žrtva treba biti školovanje, dapače, jer u trčanju si u naponu snage od 28. do 35. godine, tako da možeš završiti fakultet i posvetiti se u dva olimpijska ciklusa ozbiljnijem treningu, ali ljudi se vrlo teško odlučuju za to. Čim završe fakultet, žele naći posao i riješiti si egzistenciju, tako da se na kraju opet sve svodi na financije.

Posao u vojsci ili policiji

I Igor Čordaš, trener Andree Ivančević, slaže se da je sve teže pronaći one koji su spremni prihvatiti žrtvu.
- Ako želiš stvoriti vrhunskog trkača koji će biti konkurentan u Europi ili svijetu, to je dugotrajan proces u kojem i trener i trkač moraju davati 100 posto. A sve manje djece po gradovima želi ući u takvo što jer je to veliki rizik u kojem sportaši moraju zapostaviti školu, a treneri svoju obitelj i to nije lako. To je velika odluka, ali da iza te odluke stoji ono što treba stajati, a to je materijalna sigurnost i trenerima i sportašima, možda bi se drugačije razmišljalo. Da se zaposli trenere u vojsci, carini ili policiji, da sportaši imaju nekakvu plaću, bilo bi drugačije - ističe Čordaš i otvara bolnu temu.

- U Sloveniji su oni najbolji zaposleni u vojsci i policiji, imaju mjesečni prihod i oni zapravo “rade” sport. Kod nas je to, na žalost, jako mali postotak, a i tu govorimo samo o sportašima, ne i trenerima. Oni ostaju na svojoj plaći, gradskoj ili klupskoj, a rade državni, reprezentativni posao. Tek kad netko poput Sandre nešto napravi, onda kažu “aha, osvojio medalju, sad ćemo ti staviti trenera u olimpijski program”. Ali kako doći do toga? Ti moraš krvariti osam godina za neku klupsku plaću, biti neprestano na gubitku jer nemaš ni dnevnice ni išta drugo, da bi tek kad osvojiš medalju bio četiri godine u programu.
Čordaš, trener u AK Zagreb, ističe da u Hrvatskoj nema dobre selekcije, što je također jedan od problema.

- Ako i nađemo kakvog talentiranog trkača, trebali bismo se podići na puno višu razinu po pitanju organizacije struke, trebao bi se složiti plan da se više zajednički radi, da se ide na pripreme gdje će se od desetak najboljih trkača, kroz neko vrijeme jedan ili dvoje priključiti ovome čemu težimo, europskom ili svjetskom vrhu. Sada to nije kako bi trebalo biti. Blanka, Sandra ili Andrea uglavnom treniraju same, a takve bi sportašice trebale biti predvodnice, da uz njih stasaju svi koje vrijede u toj disciplini u Hrvatskoj, da se druže barem četiri puta godišnje po dva tjedna. Tako rade sve kvalitetnije zemlje.
Bolju organizaciju priziva i Ćulibrk koja tvrdi da Hrvatska, što se struke tiče, nimalo ne zaostaje za Europom.

RONALD GORSIC/CROPIX

- Imamo kvalitetne ljude i kad bi sustav bio ustrojen na drugačiji način, da se i trener i atletičari bolje i više povezuju i prate, od ranijih do kasnijih faza, to bi moglo biti jako dobro. Dobri smo u trenerskom dijelu, ali nam trebaju odlučni mladi ljudi koji imaju talent za vrhunsku razinu. Sve dalje je pitanje vremena jer atletika je ipak sport u kojem za ozbiljan rezultat moraš uložiti dva olimpijska ciklusa.