Biti u svjetskom vrhu bilo kojeg sporta pa i samo jednu godinu ili jedan olimpijski ciklus, četiri godine dakle, veliko je, grandiozno postignuće. No, vladati svjetskim sportskim postoljima 14-15 godina u kontinuitetu, u seniorskoj konkurenciji, onda još u Kraljici sportova... To je već za divljenje i osobitog spomena vrijedno. Jedna od naših sportašica koja se tako nečem može pohvaliti, koja spada u taj planetarni vrh je Sandra Elkasević. Za one koji se možda još nisu naviknuli, djevojačko joj je prezime Perković.

Onda dakle ne trebamo više pojašnjavati tko je i što je... Sandra.

Jer u biti, najtrofejnija diskašica svih vremena je s vremenom i stekla takav status da joj je dostatno spomenuti samo ime, pa da svi znamo o kome je i o kakvoj sportašici riječ.

Godini bih dodala jedan cm

Još davne 2010. u Barceloni na Europskom prvenstvu je prvi put kročila na najvišu stepenicu postolja. Tada je i ondje postala prvi put zlatna. U Europi. Kasnije će to ponoviti još sedam puta, na kontinentalnoj razini. Posljednji put ove godine u Rimu. Zapravo, s EP i nema drugih medalja do zlatnih. Na svjetskim prvenstvima ima pet kolajni, od toga dvije zlatne. S olimpijskih igara tri medalje, dvije zlatne. Ove godine je osim zlata na spomenutom EP, osvojila još i broncu na Igrama u Parizu. Jasno da je bila u najužoj konkurenciji za sportašicu godine u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora koji je pohodila u istom tjednu na početku kojeg je proglašena najboljom sportašicom Zagreba.

JOSIP BANDIC

- Ne mogu reći da mi je Pariz bio draži od Rima, neovisno tome što osvojiti sedam naslova prvakinje Europe je nešto posebno. Nešto što nikome u europskoj atletici nije pošlo za rukom. Mislim da to već dovoljno govori o nekakvom rezultatu - veli Sandra Elkasević s kojom smo razgovarali netom po okončanju svečanosti proglašenja najboljih 2024. u izboru HOO.

- Sad, naravno, Pariz je bio ipak šlag na tortu. To mi je već ipak treća olimpijska medalja, pogotovo mi značajna nakon Tokija 2021. gdje sam bila nadomak. Nisam si dugo mogla oprostiti što se sve tako tada završilo, iako je ta sezona bila teška za mene. Došla sam ozlijeđena na te Igre u Tokiju, ali opet... Ove godine osvojiti brončanu medalju na Igrama, s istim rezultatom kao srebrna, to je onako malo... Slatko-gorak okus, ali opet sam sretna jer sam bila na tronu. Zato što mislim, ne želim ispasti lažno skromna, ali vjerujem da tamo i pripadam. Vjerovala sam doduše da mogu baciti i hitac dalji od 68 metara, imala sam to u sebi. Možda je nedostajalo malo više fokusa, malo više sreće, ali opet ne mogu se žaliti. Ne želim uopće biti bezobrazna i nezahvalna. Sezona je prošla i više nego odlično i naš nastup... Mislim da je sve bilo baš kako treba.

Ima li nešto što bi promijenili ove sezone?

- Da, dodala bih si jedan centimetar tamo u Parizu, ha, ha.

Podsjetnik, Sandra je u Parizu hitnula 67,51 metar, istovjetan rezultat kao Kineskinja Bin Feng, čiji je sljedeći hitac bio bolji pa je stoga brončana. A nakon Pariza, što se dalje događalo u Sandrinom životu? Koliko vam je trebalo za odmor, kako fizički, tako psihički?

- Atletika se dosta razlikuje od drugih sportova jer su većini sportova Pariz, odnosno Igre bile završno, najveće natjecanje. Jesu i nama, ali atletika nema odmora tog tipa. U atletici smo imali još i finale Dijamantne lige, pa naš Hanžek u Zagrebu (Memorijal Boris Hanžeković). To je bilo nešto što nisam željela propustiti, tako da je Pariz bila špica sezone, ali također nakon Pariza nije bilo još vrijeme ni za slavlje, odmor, turistička putovanja i slično. Pa, tako je punih 15 godina već meni, ništa čudno i novo. Dapače, nekako je čak i bolje nakon tih velikih natjecanja se vratiti treningu, zaboraviti tu halabuku oko sebe. Trening je za nas sportaše naša mirna oaza, mjesto kojem se uvijek vraćamo.

Nikad ja nisam ljuta

Čime ste se “počastili” nakon Pariza?

- Nakon Pariza... Meni je velika nagrada bila što me moja kuma iz Amerike došla gledati na Igre. To mi je bila najveća nagrada i onda nisam imala potrebe za nekim velikim čašćenjem same sebe.

Sljedeće sezone, World Athletics, krovna svjetska atletska udruga pokreće novo natjecanje, ali na kojem...

- Da, na kojem nema ženskog diska.

TOM DUBRAVEC Cropix

Upravo tako, na vašu žalost. Reakcija vaša? Kakav je vaš stav? Jeste li ne samo žalosni, nego ljuti ili vam je svejedno?

- Nikad ja nisam ni ljuta, ni razočarana. Atletika je pokazala posljednjih 10 godina da se voli igrati s konceptom natjecanja, pristupom natjecanju. Nije prvi put da nema ženskog diska. Nije ga ni 2020. također bilo u programu Dijamantne lige. Također, bio je neko vrijeme disk na sedam mitinga Dijamantne lige, pa su sad stavili na pet. Stalno se nešto mijenja. Oni sve nešto eksperimentiraju, a mislim da nije fer i korektno da neke discipline jesu, neke nisu na popisu. Nije nama meni odlučivati. Postoji i Odbor sportaša pri World Athletics koji se za nas sve treba pobrinuti. Možemo mi vikati, govoriti što i kako hoćemo, ali oni će napraviti sigurno po svomu. Onako kako su naumili. Nadajmo se da će valjda dogodine, odnosno 2026. vratiti disk. Samo, meni je žao da su neke discipline konstantne i na popisima Dijamantne lige koja ima 14 mitinga, dok neke discipline imaju samo pet.

Je li to neka segregacija, ako je to nešto malo grublja riječ?

- Bacanje diska traje sat i pol do dva. To onda okupira teren toliko vremena. Utrka na 100 metara traje 10-15 sekundi. Ne velim, utrka na 100 metara je najpopularnija u cijeloj atletici, sve to ja znam. Podržavam to. Usain Bolt je najveći sportaš svih vremena i nitko neće biti u atletici veći od njega, ali puno je lakše raditi utrke. U sat vremena možete napraviti 20 utrka, dok bacače diska morate imati sat i pol na terenu, plus pola sata pripreme za zagrijavanje. To je ta selekcija. Ja se nikad nisam smatrala manjim sportašem, sportašicom od nekog drugog. Svi traže svoje mjesto pod suncem, tako i ja.

Gleda i prema Igrama 2036.

Sljedeće Svjetsko prvenstvo održat će se 2025. u Tokiju. Ono mjesto, odnosno grad u kojem niste na Igrama ostvarili željeno. Budi li i s te strane Tokio neki poriv, motiv više?

- Tokio je zanimljiv. Stvarno vjerujem da je onaj Tokio, mislim dakle na Igre, da je bio u nekom drugom trenutku, ne u koroni, da bi bio puno bolji i ugodniji. Pa, i da bi moj rezultat bio drukčiji. Tamo sam se tada našla prvi put u situaciji gdje sam nastupala pred praznim stadionom, gdje smo u karanteni bili punih 14 dana, gdje punih sedam prvih dana nismo smjeli ni na stadion. Dok su neke države mogle. To je jedna boljka koje se sjećam iz Tokija. Vjerujem da je sve bilo drukčije, da bi i rezultat moj bio puno bolji. Opet, ne želim se izvlačiti na to, ali da... To je dodatan motiv, vratiti se u Tokio i pokazati ono što i koliko zaista vrijedim.
Dva dana prije svečanosti proglašenja najboljih u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, Sandra je bila glavnom zvijezdom na proglašenju najboljih u hrvatskoj metropoli. Po rekordni, 11. put Sandra je postala najboljom sportašicom Zagreba, doduše sada prvi put pod prezimenom Elkasević. No, ondje ste izjavili, planova glede, kako ne da razmišljate o Los Angelesu 2028. pa ni o Brisbaneu 2032. već puno dalje, Olimpijskim igrama 2036. Sad, je li to bio marketinški trik, pretjerivanje ili...

- A nije, vjerujte tko mene poznaje, neki od vas me poznaju, onda znate da to nije pretjerivanje. Znaju da ja stvarno volim ovo što radim. Dok sam zdrava, ma i kad nisam zdrava, dajem sve od sebe. Prošle sam godine, 2023. bila ozlijeđena. Trebala sam nastupiti 1. svibnja te godine, ali prvo sam dobila rupturu zadnje lože, 19. travnja, sjećam se kao dan. Punih 10 centimetara. Vratila sam se, da bih 10. svibnja pred Firencu slomila desni gležanj i opet koliko god je moj tim rekao “ne”, ja sam rekla “ma, idemo probati”. Na koncu sam ipak nastupala, u Parizu na Dijamantnoj ligi i bacila 65,01 što je bilo onako... Rekla sam tada, “bez jedne noge”. Sportaš se puno više troši kad je ozlijeđen i kad se pokuša u takvim uvjetima prilagoditi treningu, nego kad je zdrav, pa radite sve olako. Ne, dok sam god zdrava i željna, a željna jesam i lijepo mi je biti na atletskom stadionu, na treningu, radim ono što volim. Neki mi kažu: “Pa, ti imaš 34 godine”. Dobro, ali uopće se ne osjećam staro. Starost postoji samo u glavi, ja se smatram još uvijek kao ona djevojčica od 22 godine koja je osvojila svoje prvo olimpijsko zlato. Dok je tako... Gledat će te me još.

Prekršila dobno pravilo

Drago nam je za čuti. Nego, je li u atletici, konkretnije bacanju diska, kao u mnogim drugim sportovima, postoji neko idealno doba, govorimo o godinama, kada je sportaš na vrhuncu?

- Idealno je doba od 27 do 34. Mislim da su tada sportašice najjače, najstabilnije, ali ja sam bila prva koja je prekršila to pravilo i koja je s 20 godina osvojila europsko zlato. Do 27. godine sam već bila dvostruka svjetska prvakinja, dvaput olimpijska pobjednica, pet puta prvakinja Europe... Tako da to nisu neka nužna dobna pravila. Svaki sportaš je poseban i svaki mora gledati sebe. Neki sportaši, sportašice sazru jako mladi, rano, neki kasnije, dok neki traju vječno.

Hm, mislim da nam je Sandra dala naslov. Pa završimo s time.