Sara Kolak prije tri godine je izabrala miting u Ostravi za veliki povratak na svjetsku scenu. Cijelu sezonu prije toga propustila je zbog ozljede i operacije lakta, a onda se u velikom stilu vratila na Zlatnoj sprinterici, pobjedničkih 64,45 donijelo joj je tada i norme za dva velika predstojeća natjecanja - Svjetsko prvenstvo u Dohi i Olimpijske igre u Tokiju.
I ove se godine Sara na neki način vraćala u Ostravi iako je taj povratak ovaj put bio drugačije prirode. Nije 26-godišnja Ludbrežanka lani bila ozlijeđena, ali je imala sezonu u kojoj joj se, kako je to sama svojedobno rekla, dogodio raspad sustava. Krah suradnje s trenerom Andreasom Thorkildsenom pratio je i krah na tokijskim Igrama na koje je došla kao braniteljica zlata, a u cijeloj je toj tužnoj sezoni jedan jedini put (opet u Ostravi) uspjela prebaciti 60 metara.
Treba samo stisnuti
U utorak na sjeveroistoku Češke njezino koplje nije poletjelo do 60 metara, zaustavilo se na 57,66 što je na razini rezultata s kakvim je završila prošlu sezonu (57,72). Reklo bi se na prvi pogled da nema tu nekog razloga za zadovoljstvo i optimizam, ali nije sve baš toliko sivo. Pomaka u Sarinom bacanju ima, vidljivo je da joj se tehnika popravlja u odnosu na lani kada je praktički nije ni bilo. Naravno, puno je tu još izazova pred hrvatskom rekorderkom i njezinim trenerom Gorazdom Rajherom, žele li uhvatiti formu na vrijeme za plasman na najveća natjecanja, Svjetsko prvenstvo u Eugeneu i Europsko prvenstvo u Münchenu. Ne bježi uostalom od toga ni Sara.
- Ima tu još posla, treba još raditi na tome da se sve poklopi. Krenula su natjecanja, sad treba samo stisnuti.
Na prošlu sezonu i sve loše što se događalo više se ne želi vraćati, svjesna je da nema smisla opterećivati se prošlošću. O tome će samo kratko reći:
- To je iza mene i to je sada nebitno. Bilo, pa prošlo.
Novi početak pronašla je u Sloveniji, tamo gdje je i izgradila najveće uspjehe. Povratak kući puno joj znači i na psihološkom planu, u rodni Ludbreg može praktički kad hoće.
- Sve je sada definitivno drugačije, nema više putovanja gore-dolje, puno mi je bolje nego prije.
I općenito su Sarine rečenice ispunjene optimizmom. Nije u Ostravi bila pretjerano razgovorljiva jer, kako i sama kaže, trenutno nema puno za reći, sa svime oko sebe je zadovoljna i samo želi raditi kako bi se vratila tamo gdje je bila nekad.
- Sve je dobro, sve ide kako treba. Dobro treniram, dobro se osjećam, zdravlje mi je dobro. Trener i ja se dobro razumijemo, govorimo isti jezik po pitanju svih stvari. Uveo je dosta novih stvari, super treniram, super se slažemo i to je to.
Trenira u Ptuju gdje je Rajher stvorio i Kristjana Čeha, danas jednog od najboljih diskaša svijeta, ali zanimljivo, i slovensku rekorderku u skoku u dalj Ninu Kolarič.
- Imam tamo sve što mi je potrebno za trening i to mi je najvažnije, nikakvih problema nisam imala dosad. Po zimi imaju dvoranicu za treninge, vani normalan stadion, uvjeti su više-manje isti kao kod nas. Trener se u klubu bavi svim disciplinama po malo, tako da ima veću grupu atletičara, ali oni imaju svoju školu, a ja sam uglavnom sama i radim svoje.
Najvažnija je vjera u sebe
Vratili smo se još malo na tehniku koja ju je mučila lani. Priznala je tada i sama da greške koje je radila koplje jednostavno ne oprašta i da mora iskoristiti zimu da to ispravi i vrati se na pravi put. Je li taj povratak, odnosno hvatanje nekadašnje tehnike ispalo teže od očekivanja?
- Puno teže. Ali, počela sam se po pitanju toga buditi, hvatati pravi “feeling”. Neki dijelovi su tu, neki još malo štekaju, ali vraćam se tom svome osjećaju.
Povraci su joj posljednjih godina dosta dobro išli. Vratila se nakon operacije ramena, pa osvojila europsku broncu i olimpijsko zlato, potom je pauzirala cijelu sezonu zbog spomenute operacije lakta, pa dogodine izborila finale Svjetskog prvenstva i bacala dalekih 66,42. Nije ovaj povratak iste vrste, ali hoće li na kraju biti podjednako uspješan?
- Drugačije su to stvari, kad se vraćate nakon ozljede ili nakon izgubljene tehnike. Najvažnije je sada da vjerujem u sebe, da vjerujem da će se sve poklopiti. Moram samo trenirati i čim više se približiti tome što tražim. To je proces. Ne mogu nešto siliti, treba se naučiti biti malo strpljiv - zaključila je Sara.