Već 14 godina Caster Semenya vodi bitke protiv svjetskih atletskih čelnika kako bi dokazala da je žena i da se ima pravo natjecati u ženskoj kategoriji. Mnoge je od tih bitaka dobila, što joj je omogućilo da danas može reći da je dvostruka olimpijska pobjednica i trostruka svjetska prvakinja na 800 metara, no u posljednjoj bitci zasad vodi Svjetska atletska federacija (WA). Semenya (32) je zato u ovom trenutku izvan atletskih staza, ali kako i sama kaže u najnovijim istupima, više joj i nije cilj nastupiti na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine, već izboriti pobjedu protiv vladajućih struktura.
Semenya je na Svjetskom prvenstvu 2009. u Berlinu kao 18-godišnjakinja uvjerljivo osvojila zlato na svom prvom velikom natjecanju. Njezina izvedba i mišićava građa nagnali su WA da naredi tinejdžerici da se podvrgne testiranju spola, što je izazvalo burne reakcije jer su mnogi takav zahtjev smatrali neetičnim. Na testiranju je prošla, ali su je čelnici WA prisilili da počne uzimati lijekove za snižavanje prirodno visoke razine testosterona kako bi se mogla i dalje natjecati u ženskoj kategoriji.
Lijekove nije htjela uzimati
Bila je Semenya dobra i nakon uzimanja lijekova, ali ipak ne kao prije. Na SP-u u Daeguu 2011. i Olimpijskim igrama u Londonu 2012. izgubila je od Marije Savinove, ali su joj naknadno dodijeljene zlatne medalje kad se ispostavilo da je Ruskinja bila dopingirana. Sporno pravilo WA suspendirano je tijekom 2015. i Semenya je ponovno mogla biti ono što jest. U Rio de Janeiru 2016. je osvojila drugo olimpijsko zlato, a godinu kasnije je i treći put postala svjetska prvakinja. Međutim, WA je 2018. donio novo pravilo prema kojem atletičarke s dijagnozom poremećaja razvoja spola (DSD) moraju smanjiti razinu testosterona u organizmu ispod 5 nmol/L i biti ispod te granice najmanje godinu dana. Pravila su se odnosila samo na discipline od 400 m do jedne milje.
Semenyu je to izbacilo iz igre - lijekove nije htjela uzimati, a njezini nastupi na 5000 m nisu bili osobito uspješni. Ove su godine na snagu stupila nova i još stroža pravila, koja nalažu da DSD sportašice moraju spustiti razinu testosterona ispod 2,5 nmol/L i ostati unutar tih granica dvije godine. Pritom se to se više ne odnosi samo na dio disciplina, već na sve.
Pogođene su time i mnoge druge atletičarke, poput aktualne olimpijske doprvakinje na 200 m Christine Mbome. I da ne bi bilo zabune, tu se ne radi o transrodnim sportašicama, to je druga tema, već o onima koje su rođene s razlikama u spolnom razvoju. U tu skupinu spadaju osobe čiji hormoni, geni i/ili reproduktivni organi mogu biti mješavina muških i ženskih karakteristika.
Semenya tako sada vodi pravne bitke u ime svih njih. Još 2021. se obratila Europskom sudu za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu nakon što je izgubila žalbe pred Sportskim arbitražnim sudom (CAS) u Lausannei i Švicarskim federalnim sudom (SFT). U srpnju ove godine ECHR je donio odluku u njezinu korist, presudivši da bi joj sudovi u Švicarskoj trebali dati novu priliku da se bori protiv pravila WA. U ponedjeljak je, pak, sud u Strasbourgu prihvatio žalbu Švicarske i pristao još jednom razmotriti Semenyin zahtjev. Borba se tako nastavlja.
- Ako si žena, onda si žena bez obzira na razlike koje imaš. Shvatila sam da želim živjeti svoj život i boriti se za ono u što vjerujem. Na kraju dana, znam da sam drugačija. Nije me briga za medicinske izraze ili ono što mi govore. To što sam rođena bez maternice ili s unutarnjim testisima ne čini me manje ženom. To su različitosti s kojima sam rođena i prihvaćam ih. Neću se sramiti jer sam drugačija. Da, drugačija sam i posebna i osjećam se super zbog toga - istaknula je Južnoafrikanka u emotivnom razgovoru za BBC.
Pustite nas da zabavljamo ljude
Semenya upozorava da se važnost ženskog sporta se ne shvaća ozbiljno i da sportašice moraju preuzeti kontrolu nad svojim tijelima.
- Moramo same odlučivati što je dobro za nas. Ne smije drugi spol odlučivati kako trebamo izgledati. Jesmo li dovoljno žene ili ne, ovisi o nama.
Semenya tvrdi da bi uzimanje lijekova za smanjenje testosterona moglo ugroziti njezino zdravlje i da je novim pravilima njoj i drugim sportašicama s DSD-om uskraćeno pravo da se oslanjaju na svoje prirodne sposobnosti. U autobiografiji “The Race To Be Myself” otkrila je da je doznala da nema maternicu i jajovode u isto vrijeme kada i ostatak svijeta, odnosno nakon testiranja spola 2009. Kaže da nema što skrivati i dodaje:
- Ja sam žena i imam vaginu kao i svaka druga žena. Živim drugačijim životom i nastavit ću tako živjeti, jer se zbog toga osjećam dobro. Neću biti netko tko nisam da bih bila prihvaćena.
U prošlotjednom razgovoru za Reuters naglasila je da je postigla sve što je ikada željela na stazi, te da sada želi utirati put i osigurati svakoj mladoj djevojci da bude tretirana na ispravan način.
- Moja budućnost je borba protiv nepravde, borba za inkluzivnost i različitost. Neću dopustiti različitim vođama da iz sebičnih razloga uništavaju naš rad. Želim osnažiti žene, želim da se čuje naš glas. Uvijek ću se boriti za ono što je ispravno. Probudimo se kao žene i borimo se za ono što je ispravno.
Za kraj je dodala:
- Sportski čelnici okreću žene protiv žena. Ako kažete da djelujete u najboljem interesu sportaša, onda se tako i ponašajte. Nije na vama da odlučujete kako bi trebao izgledati koji spol. Upravljajte, zarađujte novac i promovirajte sport, a nas sportaše pustite da zabavljamo ljude.