Odbrojavaju se posljednji dani prije početka trećeg izdanja WRC Croatia Rallyja. Vozači i momčadi jučer su počeli s pregledom i popisivanjem brzinskih ispita, na većini dionica već su oko startnih i ciljnih punktova postavljene ograde, oznake uz trasu... Kamioni i šleperi s tonama opreme već su stigli na Zagrebački velesajam, gdje je niknuo servisni park, koji će ovoga tjedna biti epicentar relija, ishodišna i završna točka.
Najzanimljivije će, ipak, biti pratiti ono što se zbiva na itineraru, koji se proteže sve od Zagorja do Platka, a koji pokriva 1600 kilometara cesta, od čega je 301 kilometar brzinskih ispita. Tko će nakon Sebastiena Ogiera (2021.) i Kallea Rovanpere (2022.) sljedeći sjesti na tron? Ili će netko od ove dvojice ponoviti priču...
- Rekao bih da je ove godine sve otvoreno što se tiče prvog mjesta u Hrvatskoj - istaknut će Juraj Šebalj, naš relijaški as, sedmerostruki nacionalni prvak.
- Sezona je krenula tako da nitko trenutačno ne dominira. Ott Tänak jedan je od najboljih vozača, ali ima problema s Fordom jer je došao ove sezone tamo, nakon tri sezone u Hyundaiju, pa mu treba vremena za prilagodbu. On bi tijekom godine postajati brži. Hyundai je, pak, odjednom postao brz, u odnosu na prijašnje sezone, dok Toyotin adut Rovanperä ima malih problema, odnosno nije mu se posrećilo zasad. Meksiko mu, pak, nije pasao, a sad ćemo vidjeti kako će biti na asfaltu. Tako da su zamiješane karte skroz i doista je sve moguće ove godine. Nema više dominacije Toyote, odnosno ima dominacije, one Sebastiena Ogiera, ali on je rekao da ne želi voziti cijelu sezonu.
Ogieru je valjda dosta svega
Zašto Francuz zapravo ne vozi sve utrke, već bira samo neke?
- Valjda mu je dosta svega - kratko će Šebalj.
Makar mu je rekord po broju titula prvaka nadohvat ruke? Do Sebastiena Loeba (9) fali mu još samo jedna, a dojam je da bi je lako mogao dohvatiti posveti li još jednu sezonu WRC-u.
- Ma, nekad jednostavno sam sebi kažeš da je dosta. Uostalom, što i da dostigne Loeba? Pa onda bi i Loeb opet sjeo možda i opet pobjegao na deset.
Stariji od dva istoimena Francuza, doduše, već šest godina vozi samo sporadično WRC utrke, ni on, čini se, nema ambiciju vratiti se u žrvanj.
- Istina, ali, eto, Loeb je nedavno opet pobijedio. Prvi put je sjeo u Škodu u Rally 2 kategoriji, na Azorima, i od sve ostale vozače napravio smiješnima. Jer Loeb je i dalje trenutačno najbolji vozač na svijetu!
Pojasnio je Šebalj još malo ovaj dio da je kod Ogiera (pa i Loeba svojevremeno) došlo do zasićenja.
- Karijera vrhunskog WRC vozača traje deset godina, ali i kad u jednom trenutku imaš sve novce i poštovanje svijeta, više nemaš života. Jer sve si žrtvovao za reli. Sjećam se kad je Markko Märtin jednom došao u Hrvatsku, pa smo mu pokazivali, pričali o nama, more, obala, a dečko nije znao baš ništa o Hrvatskoj i više je imao facu tipa “gdje sam ja to došao?”. Osim zemljopisa, vjerojatno nije znao ni štošta drugog, ail to je ponekad cijena sporta. Ako želiš uspjeti, moraš izbrisati sve ostalo iz glave i raditi isključivo za reli i karijeru. A onda nakon 10-15-20 godina to dosadi, i samo želiš normalan život. K tome, dosta je to i riskiranja života jer nije to da kao skijaš ili nogometaš riskiraš koljena, ovdje se riskira život i to jako. Eto, svjedoci smo i što se dogodilo prošloga tjedna s Craigom Breenom...
Zašto, pak, Šebalj ne vozi WRC? Tu mu je “pod nosom”...
- Zato što je za hrvatske automobiliste velika utrka kako za početak doći na start i to je ono za što nemam motiva. Jer za to bih trebao raditi godinu dana, a kad već dođem na start, onda bih htio doći pripremljen i biti konkurentan, a to pak iziskuje dodatna sredstva. Jer ako sam četiri sekunde po kilometru sporiji od vozača u WRC2 kategoriji, onda bolje i da ne vozim, da se ne pokazujem. Da bih se sada s njima borio i mjerio, trebam uložiti 100.000 eura za automobil i to je za tu jednu utrku. Meni cijela sezona PH košta oko 80.000 eura i to sponzori žele platiti jer to je cijela sezona, dakle cjelogodišnja priča i borba za titule, a ovdje bih morao dati 100.000 za tri dana, da bih samo možda mogao biti peti u WRC2 konkurenciji. Doduše, kad bih to uspio, bio bi mi to najveći rezultat karijere ikada, ali vrlo teško. Zato, ako sam pametan, hajde da WRC gledam sa strane i to propustim jer nemam financijske mogućnosti.
Već odvozio tri WRC utrke
K tome, Jura je već imao svoje WRC trenutke, vozio je tri utrke i nije da sada mora opet.
- Tako je, tri utrke i za mene su to bili dobri rezultati. Moj zaostatak bio je sekundu i pol po kilometru za pobjednikom, a to je zapravo jako, jako malo. Ovdje bih, trenutačno sa svojim sposobnostima i financijskim okvirom za automobil, zaostajao puno više.
Reli je disciplina koja traži malo više iskustva nego ostale, ali pojavio se, eto, taj fenomen Kalle Rovanperä, koji je sa 22 godine postao daleko najmlađi svjetski prvak u povijesti. Kako to objasniti?
- Ne bih rekao da Rovanperä nema iskustva, bez obzira na to što mu je tek 22. Jer on je krenuo voziti utrke s 10 godina! Dakle, skupio je on u međuvremenu puno iskustva, bez obzira na to što to nisu bile uvijek WRC utrke, ali to za reli nema puno razlike. On je postupno prolazio sve stepenice i u WRC stigao već s pozamašnim iskustvom.
On je jedan od predstavnika novog vala vozača, a zanimljivo je mišljenje Šebalja o još nekim mladim vozačima koji naviru prema vrhu.
- To su vozači koji su došli s video-igrica! Imamo trojicu u WRC2, Finci Lauri Joona (26) i Sami Pajaari (21) te Estonac Robert Virves (22) koji su se kao klinci natjeravali na video-igricama, dapače preko toga se i upoznali te bili prvaci svojih država u tim igricama. I evo ih sada voze WRC2! Nisu oni na temelju pobjeda na video-igricama počeli s relijem ili dobili pozive u momčadi, ali su preko njih dobili iskustvo da kad sjednu u trkaći automobili mogu odmah “rasturiti”.
Razlog je razvoj tehnologije.
- To su igrice na simulatorima, ali koji su otišli danas toliko daleko da preslikavaju skoro stvarno stanje. Jasno, nije to isto kao voziti pravi automobil, jer tu je i faktor straha, no pravi simulator daje sjajnu podlogu za tehniku vožnje. Zato sam i ja u procesu kupnje simulatora, koji drži dio mozga, “zaduženog” za utrkivanje, aktivnim, jer ako ne sjednem dva mjeseca u automobil, trkač u meni zaspi. To je, recimo, kao da nogometaš ne radi s loptom nego samo radi kondicijske treninge, pa onda kad dođe utakmica, bez obzira na to što si u sjajnoj fizičkoj formi, fali onaj nogometni dio, osjećaj za loptu. Pa da si i najveći talent na svijetu, ne možeš se tada boriti ni protiv trećeligaša. I tu je simulator dobra stvar kod nas vozača. Možda će zvučati smiješno, u stilu “ma, to se djeca igraju igrice”, no naš sport na neki je način mala video-igrica i koliko si velika budaletina da to shvatiš kao video-igricu i koliko možeš držati koncentraciju da se ne razbiješ, toliko si brz - zaključio je Juraj Šebalj.