Pogibija irskog vozača Craiga Breena na hrvatskim cestama u četvrtak, tijekom testiranja uoči WRC Croatia Rallyja sljedećeg tjedna, šokirala je svijet relija, ali i promptno izvukla na površinu teme o sigurnosti relijaških automobila, odnosno opasnostima i riziku koji reli neminovno nosi sa sobom.
- Ja se tješim da je od relija opasniji, recimo, i biciklizam i padobranstvo i kajak - reći će Juraj Šebalj, višestruki prvak Hrvatske u reliju, koji je u proteklih 27-28 godina na relijaškim stazama doživio svakakve zgode i nezgode.
- Na pitanje koji je sport najopasniji, vrlo vjerojatno bi kod ljudi najčešći odgovor bio automobilizam, ali, eto, nije - tvrdi Jura.
Više smrti u nogometu
Nemoguće je sve pobrojati i imati točnu brojku, jer točnih i pouzdanih izvora nema, no prema nekim popisima samo u nogometu je, recimo, bilo više smrtnih slučajeva u samo posljednjih osam-deset godina (!) nego što ih je bilo u cijeloj povijesti relija. I tu se misli na vozače i suvozače čija je pogibija izravno vezana uz nastup na nekom od relija diljem svijeta u različitim kategorijama, kao i na nogometaše koji su umrli tijekom aktivnosti, dakle ili na treningu ili utakmici. U biciklizmu je brojka stradalih na utrkama ili treninzima također veća, a najčešći uzrok je nalet automobila.
Nije, dakako, zbog toga reli neopasan, jer nesreće su uvijek moguće, dapače stalno se i događaju, međutim u autosportu je sve učinjeno, točnije ulažu se maksimalni napori (tehnolgija, materijali...) da sudionici budu sigurni, odnosno da tragedije s onim najgorim ishodom budu svedene na minimum.
- Ništa, jasno, nije 100% sigurno, ni ovaj ni bilo koji drugi automobil, ni oni iz vrha WRC-a - govori Vedran Šipoš, nekadašnji vozač, sada vlasnik teama koji priprema reli automobile, dok pokazuje jedan od Renaulta Clija namijenjenih za reli.
- Ali, ako ih usporedimo sa standardnim automobilima, koje ljudi voze svaki dan, reli automobili jamče višestruko veću razinu sigurnosti zbog silne opreme koja se nalazi na njima.
Nekoliko je točaka sigurnosnih elemenata na trkaćem automobilu, jedni štite kod prevrtanja, drugi od požara, treći od bočnih udaraca...
- Recimo, u vratima ne nalaze obične šipke već aluminijska struktura u obliku pčelinjih saća, koja vrata čini otpornijima na bočne udarce - nastavlja Šebalj.
- Zaštitni kavez, odnosno rollbar, ali koji nije izrađen od običnih cijevi, već od bešavnih cijevi od krom-molibdena, koji je lagan, ali čvršći materijal nego što je čelik, odnosno podnosi veća opterećenja i teže se savija.
Malo se otresemo i to je to
Zaštitni kavez, koji “okružuje” cijeli automobil, sastavljen je od oko 50-ak metara cijevi i najveći je štit za vozače u slučaju prevrtanja.
- Svaki var kojim se spajaju cijevi nije napravljen tek tako, već postoji standard kako se radi, koliko treba biti dugačak, jer svaki taj var provjerava FIA na tehničkom pregledu. Dakle, svaki je certificiran, a u slučaju da se bilo koji dio rollbara ošteti, mijenja se kompletan. Plus, on je zavaren na šasiju tako da je ona 1000% čvršća nego kod serijskih automobila.
Nadalje, sljedeći važan faktor su sjedala i pojasevi.
- Sjedala su najčešče napravljena od mješavine karbona i kevlara, a presvučena su tkaninom od nezapaljivog materijala. Pojasevi su u šest točaka i u normalnom sjedalu čovjek se može micati, a mi smo, kad se svežemo, kao zalijepljeni za sjedalo.
I nije nebitno naglasiti da sjedala i pojasevi imaju točan rok trajanja, odnosno datum do kad vrijede, a nakon toga se s njih reže etiketa, koja služi FIA-i za kontrolu, kako se slučajno ta sjedala, makar možda bila neoštećena, ne bi prodala i koristila nakon roka trajanja.
Šipoš, pak, dodaje kako u kokpitu, nesporedno pored kontrolne ploče, postoji gumbić koji aktivira sustav gašenja požara.
- Brizgaljke gase motorni prostor i kokpit, odnosno dio gdje se nalazi posada. I rezervoar je potpuno drugačiji, postoji sustav protiv izlijevanja goriva iz spremnika, s donje strane automobila ojačan je kevlarom koji dodatno štiti od mogućnosti zapaljenja.
Štoviše, i unutar samog spremnika za gorivo je posebna “oprema”.
- Unutra je gumeni balon u koji se toči gorivo i koji se smanjuje s potrošnjom goriva, a na taj način se spriječava i nastanak benzinskih para - ističe Šebalj.
- Taj se balon svako malo mora mijenjati, i mi “ludimo” zbog toga jer to košta nekoliko tisuća eura, ali to moramo imati. Sigurnost u reli automobilima izuzetno je skupa, voljeli bismo da nije, ali s druge strane to je ono što daje sigurnost. I dok god se mi prevrćemo, rolamo, udaramo na sve strane, to nam u biti ne smeta. Jer naši su automobili pripremljeni za takvo nešto. Može izgledati ružno, ali uglavnom nakon nesreća izađemo van, otresemo se malo i to je to. Jedini problem može biti udarac koji naglo zaustavlja automobil, kad ga zaustavlja na mjestu, jer tu onda stradavaju unutarnji organi.
Sveukupno, u odnosu na serijski automobil, relijaški dolazi s još najmanje 15-ak tisuća eura vrijednom sigurnosnom opremom, a oni bolji i još skupljom. Sve zajedno, ovisno o klasi automobila, relijaški bolid košta pet do deset puta više od cijene istog takvog serijskog automobila.
Neshvatljiva Breenova nesreća
Hyundai i20 koji je vozio Craig Breen, pak, nemoguće je procijeniti jer on se jednostavno ne može kupiti. To je vlasništvo Hyundaija i koristi ga isključivo momčad. I ne treba sumnjati da je u njega utrošeno nekoliko desetaka tisuća eura za sigurnosnu opremu, pa je stoga još teže pojmiti kako je došlo do tragedije. Tim više što je Breenov automobil bio gotovo neoštećen.
- Ne ulazim u to što se dogodilo, ali vjerojatnost da se takva nesreća dogodi je vjerojatno 1 naprema milijun. Da se sve dogodilo pri 150 km/h, da se automobil raspao, zapalio ili nešto najgore što možete zamisliti, to bismo još i shvatili, ali ovo je neshvatljivo i, zapravo, izuzetno bizarno. Ne znam kako objasniti, to je kao da na mene sada padne avion...
Nije, smatra Šebalj, bio problem ni do ceste, koju dobro poznaje i naš proslavljeni as.
- Sve su reli staze opasne jer mi ne vozimo utrke gdje postoje zone izlijetanja, kao Formula 1 na posebno izgrađenim stazama. Što je opasnije, to je intersantnije za reli, ali jasno do neke granice, odnosno tamo gdje postoji nekakav element pogibelji neće se voziti. Na testiranju se ponekad i traže najteži uvjeti, jer ne znate što vas čeka na utrci pa testirate i ono najgore moguće. Nekad se testira i s namjerno probušenom gumom jer i u utrci se može probušti gume, pa da znate što možete očekivati. Cesta kod Lobora izuzetno je skliska, ali oni su zato i išli tamo. Mi u reliju nemamo teške i lagane zavoje, samo brze i spore. A ovaj zavoj gdje je Breen stradao bio je sporiji. Zato je još više neshvatljivo što se dogodilo. Reli je od svih motosportova na neki način najviše ostao gladijatorski, upravo zbog svega navedenog - zaključio je Šebalj.