S Viliamom Prodanom nekoliko smo puta razgovarali uoči drugog izdanja WRC Croatia Rallyja. Bio je prepun optimizma po svim pitanjima, od svoje forme, do svega što je bilo pripremljeno za ovaj svjetski motociklistički spektakl, ali je potiho znao podvući da se boji lošeg vremena.
- Nažalost, moj je strah bio opravdan, loše vrijeme jako je pokvarilo kompletan ugođaj. Ne samo gledateljima uz ceste, nego i nama vozačima - naglasio je Prodan te odmah dodao:
- Bila su to tri dana preživljavanja, a ne pravog utrkivanja. A ja sam prije svega zaljubljenik u utrkivanje. I nemam problema s tim da vrijeme bude loše, ali ovo je ipak bilo previše.
Viliam Prodan i Zoran Raštegorac u svom su Renault Cliu Rally4 na koncu dogurali do 41. mjesta. Što je bio sasvim solidan rezultat, posebno ako još znamo da su ih nedaće pratile doslovno od samog starta.
- Već u četvrtak nam je "shakedownu" pukla poluosovina, odnosno neki dio koji smo potom nabavljali preko noći u Münchenu, da bi pred jutro taj dio stigao u Zagreb. Dva puta su nam pukle i gume na cesti, što nam je uzelo dodatnih pet minuta, tako da smo u našoj kategoriji na koncu završili četvrti.
Idemo, ipak, redom. Petak je bio jako kišovit?
- Bilo je kiše, ali najveći problem pravila je magla. Na nekim dionicama praktički ništa nismo vidjeli. Zoran mi govori kakvi nas sve zavoji čekaju, ali sve uzalud jer ništa ne vidiš. Potom je došla subota, vrijeme se smirilo, premda su ceste uglavnom bile mokre i prljave, s pregršt blata. Činilo se kao da vozimo off-road utrku, a ne WRC.
Na Platku se druga dionica na koncu i otkazala?
- Bila je to prava agonija. Kad smo došli tamo, vidljivost je bila nikakva. Kažu nam da je uz cestu 10.000 ljudi, a mi nikoga ne vidimo. I odvezli smo se tako pet, šest metara, kad nas je dočekala još žešća magla. Tada doslovno ništa nismo vidjeli, niti jednog gledatelja, niti su oni mogli vidjeti nas. Trebaš juriti 120 ili 150 na sat, a ne vidiš baš ništa. U jednom trenutku Zoran mi govori da je na redu skok, a ja nemam pojma gdje sam.
Vaš kolega vozač iz Japana, dio elite i tvornički vozač Toyote, Takamoto Katsuta, javno je priznao da se uplašio takvih uvjeta?
- Uplašili smo se svi. Jedno je voziti u teškim uvjetima, a nešto sasvim drugo u nemogućim. I sigurnost gledatelja bila bi na velikom ispitu u takvim uvjetima, jer nitko nikoga ne vidi. Direktorica utrke, koja je poznata po tome da ne otkazuje dionice, brzo je donijela odluku.
U nedjelju ste uspjeli odvesti sve dionice?
- Ustajem rano ujutro i ne vidim oblačka na nebu. Zovem svoje "doušnike" koji su smješteni u Trakošćanu i Kumrovcu i oni mi kažu da ne trebam dvojiti, da svakako uzmem gume za suho. I dok smo mi pristigli tamo, vrijeme se potpuno okrenulo. Kiša žestoko pada, cesta natopljena, a mi svi na gumama za suho. To je čisti rulet, preživljavanje kako sam već rekao, a ne utrkivanje. Stoga smo svi mi vozači samo čekali da sve to preživimo i da se vratimo u Zagreb.
Kažu stručnjaci i to iz svijeta, da su naše etape na utrkama bile možda i najzahtjevnije na svijetu, čak i kad vremenske neprilike stavimo sa strane?
- Etape su jako, jako zahtjevne. Imaju iznimno dinamične konfiguracije, pregršt skokova, promjena ritma, zavoja... Inače se utrke vani voze praktički na istom asfaltu, a kod nas imaš 10 ili 15 vrsta asfalta, a svaki od njih ima svoju priču po pitanju držanja guma. Pa kad na to dodaš puno blata koje se stvara tijekom utrka, doista uvjeti budu strahovito zahtjevni. Vozači to vole, svi se mi obožavamo utrkivati na stazama koje nisu "kamilica", ali kad na to dodaš puno kiše i maglu zbog koje ništa ne vidiš, onda užitak nestaje.
Jeste li ikad prije vozili utrku u tako teškim uvjetima?
- Možda kod Monte Carla, jer kako se vozi na velikim visinama bilo je leda i snijega, ali i ovo je bilo jednako teško. Mnogi su mi strani vozači s pregršt iskustva rekli da im je ovo bila možda i najteža utrka u karijeri.
Valjda neće zbog toga manje voljeti našu utrku?
- To ne dolazi u obzir, svi su oduševljeni Hrvatskom. Ovo je ipak jedina WRC utrka u kojoj su vozači smješteni u velikom gradu te na dlanu imaju što god požele. Tu su restorani, teretane, praktički što god ti padne na pamet. Inače su vozači smješteni u selima gdje nemaju ništa na raspolaganju. Čak i WRC Monte Carlo nema veze s Monte Carlom, nego si smješten u brdima, a grad vidiš samo na razglednici. Stoga će vozači jedva čekati sljedeće izdanje WRC-a. Rekao bih da nakon ovog drugog izdanja više nema nikakve sumnje da smo odlično prihvaćeni i da nas svi doživljavaju kao sastavni dio WRC svijeta. To je sjajna stvar za sve nas koji volimo automobilizam i utrke, ali i za kompletnu Hrvatsku.
Kakvi su sada vaši planovi?
- Došli smo do cilja, stoga moramo biti zadovoljni i sretni, premda smo se nadali da ćemo u našoj klasi biti na postolju. No, nemamo razloga za bilo kakvu tugu, nego idemo dalje jer uskoro su na redu utrke u Opatiji gdje nas čeka novi reli.