Pregovori oko monumentalnog teškaškog meča za ujedinjenje svih titula, onog između Oleksandra Usika i Tysona Furyja, u punom su jeku. Prema najnovijim informacijama, borba između dvojice najboljih teškaša današnjice bi se trebala održati 29. travnja na Wembleyju. Priča o najznačajnijem "heavyweight" okršaju 21. stoljeća, odnosnom jednom od najznačajnijih u povijesti, sve je zastupljenija u medijima, a sukladno tome, sve su češći i javni istupi dvojice glavnih aktera.
Za Gypsy Kinga to i nije nešto uobičajeno, ali 36-godišnji se Ukrajinac prethodno nije prečesto eksponirao u medijima, te je detalje iz svog privatnog života uglavnom držao dalje od očiju javnosti. Sada se i to promijenilo, budući da je u velikom intervjuu za YouTube kanal The Overlap, Garryju Nevilleu otkrio brojne pojedinosti iz privatne sfere, osobito iz djetinjstva i perioda odrastanja.
Teška upala pluća
Usyk je rođen u Simferopolju, na Krimu, 17. siječnja 1987. godine u obitelji bivšeg vojnika i građevinske radnice. Odrastao je u teškim životnim uvjetima i od rane dobi bio okružen surovom socijalno-egzistencijalnom zbiljom, a kao dječak se i ozbiljno razbolio, te jedva preživio bolest koja ga je zadesila.
- Kada sam bio u drugom razredu osnovne škole, jako sam se razbolio, imao sam ozbiljnu upalu pluća. Bilo je jako loše. Liječnik je rekao mojoj majci da možda neću preživjeti. Bolest je trajala godinu dana. Po dva mjeseca bih proveo u bolnici, a zatim dva tjedna kod kuće - ispričao je Usik bivšoj zvijezdi Manchester Uniteda, pa nastavio:
- Nakon toga me baka redovito vodila u crkvu i bilo mi je zanimljivo. Volio sam to, pažljivo bih proučavao mjesto, a sviđao mi se i miris tamjana. Mogao sam moliti i sam. Moja obitelj nije bila osobito religiozna, nisu išli u crkvu.
Nakon što se oporavio od bolesti, usporedno s prvim odlascima u crkvu, započeo je i njegov sportski put. Neporaženi ukrajinski boksač, prije nego što se zaljubio u "plemenitu vještinu", trenirao je nogomet. Igrao je u akademiji nogometnog kluba Tavriya iz njegovog rodnog grada.
Povezanost s ocem
- Počeo sam raditi sklekove, čučnjeve i trčati. U selu nije bilo puno posla, jedino što smo imali bio je nogomet. Igrao sam nogomet, jahao, plivao i poboljšavao svoju izdržljivost polijevajući se hladnom vodom. Kada smo se vratili na Krim 2002., počeo sam igrati za profesionalni nogometni tim. Igrao sam za njih dok mi otac nije umro, pokoj mu duši. On je bio taj koji me uvijek motivirao i tjerao da treniram i učim - rekao je svjetski prvak po IBF-u, WBA-u i WBO-u, pa se prisjetio zajedničkih trenutaka s ocem:
- Sve što sada imam pripada njemu. Toliko je toga dao u mene, naučio me prioritetima u životu, a to su obitelj sport i obrazovanje. Bio je vojno lice, mama je mrzila kad bi me učio kako se boriti nožem. Vikala bi: "Saša, izrast će u kriminalca, što to radiš?", a on bi joj rekao: "Ako zna kako to učiniti, nikada to neće upotrijebiti na drugima, ali kada treba nekoga zaštiti, onda će to upotrijebiti".
Okršaj za povijest
Ukrajinac je potom govorio o svom sljedećem meču, koji zapravo i jest predstavljao neposredan povod za Nevilleov ekskluzivni posjet. Posljednji apsolutni prvak teške divizije bio je Lennox Lewis, koji je u studenom 1999. jednoglasnom odlukom pobijedio Evandera Holyfielda i ujedinio naslove po WBA, WBC i IBF verziji. Budući da je 2004. godine, verifikacijom WBO-a, započela boksačka era četiriju pojaseva, do današnjeg dana nijedan teškaš nije uspio ostvariti vlasništvo nad sve četiri velike titule. Usik ili Fury, dakle, imaju priliku ispisati boksačku povijest.
- Ova je borba važna za nas obojicu, ali pristupit ću joj kao i svakoj drugoj. On je samo veliki čovjek koji nikad prije nije izgubio i koji ima WBC-ov pojas. Naravno, moguće je zanijeti se, ali ovo je normalna borba za osvajanje svih pojaseva - spustio je loptu Usik, pa komentirao ono na što su mnogi stavljali naglasak još od 2019. godine, kada je iz "cruiserweight" kategorije prešao među teškaše, a to su njegove fizičke predispozicije:
- Ako je osoba veća od mene, to ne znači da je jača. Ako ima duže ruke, to ne znači da će biti u prednosti. Boksam od svoje 15. godine i tijekom tog vremena sam čuo razna mišljenja, i od ljudi koje dobro poznajem i od onih koje sam samo jednom sreo. Stalno su im govorili da ne bih trebao boksati, da neću postati ni olimpijski ni svjetski prvak i da nisam trebao prijeći u tešku kategoriju, ali to su bila mišljenja ljudi koji to nisu mogli učiniti sami. Ja nastavljam moliti ići naprijed. Ne bojim se hoću li stići na odredište. Kao samuraj, on nema cilj, ali ima svoj put - i ja imam svoj put.
U završnom dijelu razgovora referirao se na rusku agresiju prema Ukrajini, te povezao rat u svojoj zemlji s borbom koja mu predstoji.
- Neću boksati za pojaseve, boksat ću za sve koji brane našu zemlju i u znak sjećanja na ratnike koji više nisu s nama. Također, boksat ću i za sve one koji žele biti slobodni i koji su stali za svoju zemlju protiv onih koji su nas došli osvojiti - istaknuo je neporaženi 36-godišnjak.