Mjesto radnje je Richfield Coliseum, a vrijeme 24. ožujka 1975. godine. U tijeku je deveta runda, Chuck Wepner kreće u ofenzivu, baca dva lijeva direkta prema Muhammadu Aliju, a potom na njih veže snažni desni kroše - kojim pogađa jednog od najvećih boksača svih vremena u tijelo - i šalje ga na pod! Komentatori su u šoku, publika u dvorani prelazi na stranu potpunog "underdoga" i kliče njegovo ime. - Pali auto, idemo u banku, mi smo milijunaši - euforično govori The Bayonne Bleeder svom treneru Alu Bravermanu, koji mu hladno odgovara: - Bolje se okreni, on ustaje i izgleda poprilično ljutito.
Alijev trener Drew Bundini, s druge strane, urla na svog pulena: - Što je, dovraga, s tobom? Ovaj bijelac te razvaljuje, navali na njega! The Greatest u nastavku borbe iskaljuje sav svoj bijes na Wepneru, obasipajući ga brzim kombinacijama udaraca. Izazivač prima "kišu metaka" i herojski podnosi ozbiljnu štetu koju mu prvak kontinuirano nanosi - sve do 15. runde - kada ga je Ali poslao u težak nokdaun. - Chuck, previše krvariš - govori sudac Tony Perez ozlijeđenom Wepneru koji se pokušava pridići hvatajući konopce, pa odgovara: - Pusti me da završim borbu, dobro sam. - U redu, Chuck, koliko prstiju vidiš? - pita ga potom Perez, a ovaj mu odgovara protupitanjem: - Koliko pokušaja imam?
Boksao u marincima
Nakon toga, unatoč Wepnerovu negodovanju, sudac prekida borbu samo 19 sekundi prije kraja meča. Istovremeno, gotovo 3300 kilometara zapadnije, u Los Angelesu, 28-godišnjak napušta kino u kojem je gledao prijenos meča, a potom hita prema svom zapuštenom stanu gdje, inspiriran Wepnerovom pričom, u tri dana završava scenarij o boksačkom autsajderu iz predgrađa, čije je primarni borilački adut - lavlje srce. Mladiću je ime - Sylvester Stallone - a fiktivnom boksaču nastalom na temelju Wepnerovih obilježja - Rocky Balboa.
Za razliku od Rockyja, kojeg je Stallone smjestio na područje Philadelphije, Wepner je stasao u Bayonneu, industrijskom gradu u američkoj saveznoj državi New Jersey. Odrastao je s majkom, bakom i djedom, spavajući do 13. godine u sobi koja je nekoć služila za skladištenje ugljena. U surovom okruženju naselja koje je predstavljalo svojevrsnu tromeđu puteva lučkih radnika, pripadnika mornarice i kriminalaca, Wepner je bio prisiljen boriti se.
- Tamo gdje sam odrastao uvijek su postojale dvije ili tri bande. Morao si prebiti najjačeg tipa da preživiš, što sam i učinio. Tukao sam se gotovo svaki tjedan - prisjetio se Wepner svoga odrastanja.
Tijekom srednjoškolskih je dana igrao košarku, da bi se kao petnaestogodišnjak (uvjerivši majku da mu potpiše falsificirane dokumente) pridružio američkim marincima, gdje je postao član boksačke momčadi i brzo stekao reputaciju čvrstog i otpornog momka. Nakon tri godine u Korpusu, radio je kao izbacivač u noćnim klubovima i usporedno nastavio s amaterskim mečevima (službeni omjer 16-0, iako on sam tvrdi da je 81-0), a 1964. je osvojio njujorški Golden Gloves. Iste godine otisnuo se u profesionalne vode, a nakon sedam odrađenih mečeva (četiri pobjede, dva remija i jedan poraz) sučelio se u Madison Square Gardenu s Busterom Mathisom, koji ga je porazio tehničkim nokautom u trećoj rundi. U narednom je razdoblju upisao 15 pobjeda i dva poraza, što mu je 1969. donijelo meč s Georgeom Foremanom koji ga je, također, u MSG-u svladao tehničkim nokautom u trećoj rundi. Potom je boksao i sa Sonnyjem Listonom, a iz tog krvavog meča, osim s novim porazom - izašao je i sa 72 šava na licu.
Krvavi mečevi
Nakon Listonova "masakra" uslijedili su porazi od Bugnera i Judgea, pa je u boksačkoj javnosti vladao konsenzus kako je Wepner - gotov. Umjesto da objesi rukavice o klin, on je nanizao deset pobjeda (uz jedan poraz) i došao do meča života - protiv Alija. Don King ga je zamislio kao ovcu koju će dovesti tadašnjem WBA i WBC prvaku "na klanje", međutim, Wepner je isporučio junačku izvedbu i ušao u legendu. Ali je u karijeri padao samo četiri puta; protiv Banksa, Coopera, Fraziera i - Wepnera. Iako ga je potonji srušio dobrim dijelom i zahvaljujući gaženju njegova stopala, to ipak ne mijenja činjenicu da će glavni junak ove priče ostati zapisan u boksačkim almanasima kao jedan od rijetkih koji je Najvećeg poslao na pod.
Wepner je profi karijeru završio 1978. s omjerom od 36 pobjeda, 14 poraza i dva remija, ali i s prethodno prikupljenih 328 šavova na licu. Dvije godine prije odlaska u sportsku mirovinu, odmjerio je snage i s hrvačem Andreom the Giantom (kao što se i Rocky u filmu borio s Thunderlipsom - Hulkom Hoganom), a hrvao je čak i s medvjedom Victorom u dva meča humanitarnog karaktera. Po završetku karijere Wepner se odao porocima, a 1985. je osuđen na deset godina zatvora zbog posjedovanja narkotika, da bi izašao nakon 22 mjeseca i vratio se poslu prodavača pića. Zbog problema s drogom Stallone mu je svojedobno onemogućio i da glumi u drugom dijelu "Rockyja", a Wepner ga je kasnije tužio opravdano tražeći kompenzaciju za svoju ulogu u stvaranju najpopularnije sportske filmske franšize. Godine 2006. Stallone je, na koncu, isplatio Wepneru nepoznat iznos, a posljedično je boksač ostvario pravo da i službeno kaže da je on čovjek na kojem se film temelji. O životu teškaša iz Bayonnea snimljeni su naknadno brojni filmovi, od kojih su najpoznatiji "Chuck" (2016.), "The Brawler" (2019.) i "The Real Rocky" (2011.)