Najmlađa hrvatska olimpijka u Tokiju, ali i najmlađa na cijelom olimpijskom ženskom boksačkom turniru prošle godine u Japanu. Definitivno najbolja hrvatska boksačica, osvajačica tri srebra (dva na mlađeseniorskim SP i EP), te od prije malo više od dva tjedna doprvakinja Europe do 22 godine iz Poreča.
Sve je to Nikolina Ćaćić, djevojka koja se, neovisno spomenutim boksačkim uspjesima, tek probija na veliku sportsku scenu. U konačnici, govorimo o mladoj sportašici. Tek joj je 21 proljeće, u sportu je samo sedam ljeta. S tim da je jednom zgodom spomenula kako je u boksu završila... Neplanirano.
- Od 14. godine se natječem. Što jest relativno kratko, a ono "neplanirano"... - krenula je pojašnjavati Nikolina.
- U biti, kao klinka nisam ni bila neki sportski tip, ako ćemo tako. Međutim, brzo sam bila izrasla i imala sam problema s kralješnicom, kukovima. Otac je bio preporučio da radim s jednim čovjekom koji je radio kondicijske pripreme u Sesvetama, da će mi pomoći s vježbama, itd. Jednog dana se on nije pojavio u dvorani, ali je bio trener Kristijan Tepeš i rekao mi je: "Daj, što ćeš sada ići doma kada si već ovdje, dođi, radi malo s nama". Boks. On je radio popis za državno prvenstvo i stavio je mene na popis i za nekoliko tjedana i tako je krenulo.
Drugim riječima, ljubav na prvi pogled.
- A ne, nije bila ljubav. Uopće ne. Nisam gledala niti jedan boksački film, nisam uopće gledala boks. Znam da sam doslovno skoro plakala prije prvog meča, nisam znala uopće što raditi. Bila sam skroz izgubljena. Nakon nekoliko mjeseci sam još dvojila, ali sam si rekla: "ajmo ostati još malo, ajmo još malo".
U međuvremenu se štošta izmijenilo, pa i glede filmova.
- Ha-ha, je, odgledala sam Rockyja. Sve! Dala sam si truda. A sada, sada je drukčije. Boks je moj posao i cijeli si život prilagođavam boksu. Sve mi je podređeno tomu da uspijem odraditi dva kvalitetna treninga dnevno. Obožavam trenirati, ništa drugo ni ne želim. Izgubljena sam kada nema treninga. Dosadno mi je, izmišljam gluposti, jedem što posebno sada kada moram paziti na kilograme nije baš... Dobro, ne mogu reći da nemam slobodnog vremena, ali sva sam u boksu.
Koliko duboko unutra svjedoči i da je zbog boksa propustila maturalno putovanje. Je li vam žao?
- Ne, ni govora - rezolutno će Nikolina, iako ju je njezin trener Franjo Kristić čak pokušavao nagovoriti na suprotno: - Ja sam bio malo stopirao tu njezinu konačnu odluku jer maturalac je jednom u životu,
Bilo je to u ljeto 2018. Spremalo se Svjetsko prvenstvo mlađih seniora i seniorki u Budimpešti.
- I ta Budimpešta mi je baš i bila odskočna daska - prisjeća se Nikolina tog kolovoza: - To mi je bila budućnost. Trener me je nagovarao da odem u Grčku na maturalac, ali ja sam htjela u Mađarsku, u ring.
Ring koji ju je u konačnici odveo i do Tokija, do Igara s pet krugova. To što je to natjecanje održano u specifičnim okolnostima, bez gledatelja, s protukoronamjerama, Nikolinu čak i nije smetalo.
- U biti uopće ne jer ja recimo obožavam mir. Nije bilo gledatelja, ali meni je to pasalo jer želim tišinu, mirnoću. Sve je bilo tako tiho, mogla sam slušati suparnicu kako diše. Sama sam si prije polaska za Tokio, na Olimpijske igre rekla, "upijaj svaki trenutak". To sam baš i činila, u tomu uživala, a to je lakše ako nema gužve, galame.
Čak se ni trener nije iz kuta oglašavao?
- A ne, on i inače šuti tijekom borbe, ha, ha.
Ta Nikolinina sklonost tišini odbija je onda od recimo loptačkih sportova gdje je mnoštvo gledatelja na tribinama, ali ima sportova koji voli promotriti, gledati...
- Atletika prije svega, jako. Posebno sprint, ali sve u atletici. Volim i hrvanje, te judo. Upoznala sam se u Tokiju s našim curama u judu, to sam pratila, ali iskreno... Ne mogu pohvatati pravila, ništa shvatiti. Objašnjavale su mi one, ali meni glupo nakon 4-5 mečeva ili dana, ja gledam i još uvijek mi nije jasno. Onda mi one objašnjavaju, a ja iz pristojnosti kimam glavom da razumijem, a u biti... Sorry cure, bez uvrede - simpatično će iskreno Nikolina.
Danas je medaljama već prvim ovjenčana, prate je HOO i Hrvatski boksački savez, ali u početku nije baš bilo tako. Zabilježili smo jednu rečenicu iz tod razdoblja kada je rekla:
"Ja kao sportaš moram razmišljati o frižideru, kako ću preživjeti kraj mjeseca".
- Je, bilo je tako, to je bio početak. Ali sad ne mogu reći, osim HOO i Saveza, imam već i neke sponzore koji me prate. U Boksačkom klubu Omega su cijelo vrijeme listom uz mene, na raspolaganju, ništa m ne nedostaje.
Od jeseni će nadamo se konačno postati i stipendistica MORH-a, što joj je velika želja jer je cijeli njezin dosadašnji život pomalo spartanski, strog, discipliniran, vojnički. Inače, na OI u Tokiju se borila u kategoriji do 57 kg koja je za nju malčice previsoka, da bi nakon OI prešla u kategoriju niže (do 52) u kojoj je i osvojila srebro u Poreču na EP do 22. Problem je samo što su ovotjednom odlukom o kategorijama za OI u Parizu 2024. ustanovljene recimo kategorije do 50 i do 54, kada govorimo o onome što je bliže Nikolini.
Problem ili ne?
- Kategorija do 52 je za mene kao stvorena, idealna. A sada... Ma neće ipak biti prevelik problem. Do 50 kg ne dolazi u obzir, to ne mogu, ne spuštam se, ali idem do 54. To je naoko malena razlika onako pučki gledano, ali u boksu je to puno, dva kilograma više. No, adaptirat ću se, ima vremena.
Što je još o Tokiju, snovima, planovima, uzorima ili ne postojanju istog, fakultetu i sličnom govorila Nikolina Ćaćić i njezin trener Franjo Kristić, najbolje je pogledati u podcastu: