Nakon točno 14 godina, osam mjeseci i 17 dana završila je jedna od najvećih, ali i najljepših priča u povijesti MMA sporta. Stipe Miočić, samozatajni vatrogasac i UFC-ov najuspješniji teškaš svih vremena, po završetku borbe s Jonom Jonesom, koju je izgubio tehničkim nokautom utrećoj rundi, objesio je rukavice o klin i stavio točku na i svoje veličanstvene karijere.
Za razliku od nekih drugih sportova, u kojima velikani u mirovinu odlaze eventualno nakon izgubljenog poena, gema ili utakmice, ali i ispraćeni ovacijama publike, 42-godišnji Miočić je u suton odjahao - nokautiran - a sav "show" u Madison Square Gardenu pripao je njegovom protivniku. Takva je naprosto priroda slobodne borbe, dinamična i surova, no to ne mijenja činjenicu da je američki tešaš hrvatskih korijena odavno zacementirao svoju poziciju u Mount Rushmoreu slobodne borbe.
Sportski afiniteti
No, vratimo se na početak. Stipe je rođen 19. kolovoza 1982. u Clevelandu (američka savezna država Ohio), u obitelji hrvatskih iseljenika Bojana i Kate. Već od najranije dobi pokazivao je veliki interes za sportom, a tijekom svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja bavio se kuglanjem, plivanjem, nogometom, američkim nogometom, bejzbolom i hrvanjem. Obrazovanje je nastavio na američkim fakultetima, a usporedno s tim, nastavio je i svoj sportski razvoj. U tom razdoblju bavio se bejzbolom, hrvanjem, boksom i tajlandskim boksom te pritom ostvarivao zapažene rezultate u američkoj sveučilišnoj konkurenciji i dao jasno naslutiti kako će njegova sportska ali i sveukupna budućnost biti neodvojiva od borilačkih sportova.
Nakon zapaženih nastupa u najjačoj hrvačkoj diviziji američke sveučilišne sportske asocijacije (NCAA) i osvajanja clevelandskog izdanja Golden Glovesa, odnosno nastupa u četvrtfinalu Golden Glovesa na nacionalnoj razini, Miočić je učinio iskorak i ušao u profesionalne MMA vode. Svoju prvu profesionalnu borbu odradio je pod okriljem NAAFS organizacije početkom 2010. godine protiv Coreya Miullisa kojeg je nokautirao nakon sedamnaest sekundi, a nedugo potom nokautirao je i Paula Barrya u borbi koja se održala u sklopu turnira Moosin: Gods Of Martial Arts.
Do polovine 2011. godine odradio je još četiri borbe unutar NAAFS organizacije i upisao četiri nove pobjede što ga je dovelo do naslova prvaka teške kategorije te organizacije. Čelnici NAAFS-a tada ne uspijevaju pronaći ravnopravnog protivnika za Miočića u cijeloj saveznoj državi Ohio i svima postaje jasno kako je vrijeme za novu razinu njegovog borilačkog razvoja.
Potpis za UFC
Potpisivanje ugovora s najjačom organizacijom slobodne borbe na svijetu, UFC-om, dogodilo se sredinom lipnja 2011. godine, a već u listopadu iste godine Miočić je pobijedio Joeya Beltrana jednoglasnom odlukom sudaca. Težinu Stipinih ruku osjetili su zatim Philip de Fries i Shane del Rosario koji su bili nokautirani u prvoj, odnosno drugoj rundi. Tada, u rujnu 2012. godine, dolazi do borbe sa Stefanom Struveom koja će predstavljati jedan od ključnih trenutaka u daljnjoj karijeri glavnog aktera ove priče.
Naime, borbu sa Struveom je ne(p)sretno izgubio, ali je iz iste izvukao sve potrebne pouke i u borbama koje su uslijedile svima jasno dao do znanja kako je sposoban doći do samog vrha teške divizije UFC-a. U lipnju 2013. godine, gotovo devet mjeseci nakon poraza od Struvea, Miočić je u savršenoj demonstraciji boksačke moći deklasirao Roya Nelsona (koji je pretrpio čak 437 Stipinih udaraca) i jednoglasnom se odlukom sudaca vratio na pobjednički kolosijek UFC promocije. Jednoglasnom odlukom svladao je i Gabriela Gonzagu, da bi potom nokautirao Fabia Maldonada i osigurao si borbu za pojas protiv Juniora dos Santosa u prosincu 2014. godine.
Rat s Dos Santosom
Borba za pojas između Juniora dos Santosa i Stipe Miočića može se okarakterizirati kao sveopći rat u oktogonu između dvojice, u tom trenutku, najubojitijih udarača teške divizije UFC-a iz koje je JDS izašao kao pobjednik, ali vidno oštećeni pobjednik koji je i sam priznao da nikad u životu nije osjetio težinu udaraca kakvu posjeduje Stipe. Taj poraz, kao i poraz od Stefana Struvea, učinit će Stipu motiviranijim i odlučnijim borcem nego ikada prije u njegovoj karijeri.
Svoju odlučnost i kvalitetu demonstrirao je već u sljedećoj borbi u svibnju 2015. godine kada je u četiri runde devastirao legendarnog Marka Hunta, da bi u petoj okončao njegovu agoniju - tehničkim nokautom. Nakon Hunta, stradao je i iskusni Andrei Arlovski koji je nakon svega 54 sekundi bio nokautiran i posramljen, bez ikakve šanse za bilo kakvim drugim epilogom borbe osim tog viđenog. Vezane uvjerljive pobjede nad dvojicom velikana mješovite borilačke borbe osigurale su Stipi ponovnu borbu za pojas teške kategorije, ali ovaj puta protiv preporođenog Fabricija Werduma na UFC-u 198 u Brazilu.
Osvajanje naslova
U svibnju 2016. godine, u brazilskoj Curitibi, Miočić je efektnim udarcem nakon manje od 3 minute borbe nokautirao Werduma i šokirao 40.000 brazilskih navijača u dvorani, ali i dobar dio višemilijunskog PPV auditorija. Postao je novi prvak teške divizije UFC-a i svekolikom borilačkom svijetu odaslao poruku kako tu titulu ne namjerava olako ispustiti.
Nešto manje od četiri mjeseca nakon toga, u domaćinskoj atmosferi rodnog Clevelanda, Stipe je nokautirao i Alistaira Overeema te obranio pojas u borbi koje je obilježilo Overeemovo bježanje glavom bez obzira po oktogonu od, u to vrijeme, najtežih šaka UFC-a. Potom je, nakon dvije minute i dvadeset dvije sekunde, nokautirao jednog od dvojice svojih sportskih dužnika - velikog JDS-a. Ta pobjeda dovela ga je na sam prag besmrtnosti u okvirima borilačkog sporta. Miočić se izborio za priliku da postane prvi čovjek u povijesti UFC organizacije koji je tri puta obranio pojas prvaka teške divizije UFC-a.
Ngannou, Cormier i Jones
Tu je priliku objeručke zgrabio i obranio pojas protiv potencijalno najbrutalnijeg MMA nokautera u svijetu slobodne borbe - Francisa Ngannoua - i to tako da ga je školovao svih pet rundi njihovog okršaja na UFC 220 priredbi krajem siječnja 2020. Zatim je uslijedio poraz od Daniela Cormiera, ali onda i pobjeda u revanšu, i to jednim od najspektakularnijih preokreta u povijesti teške kategorije UFC-a, kada je, nakon izgubljene tri uvodne runde, u četvrtoj došao do prekida udarcima u tijelo DC-a i tako još jednom dokazao da posjeduje iznimno visok borilački IQ i da je u datom trenutku sposoban iznaći najučinkovitija rješenja za doći do željenog cilja.
Izgubio je nakon toga uzvratni meč od Ngannoua, i to teškim nokautom u drugoj rundi, nakon čega su uslijedile brojne peripetije oko meča s Jonom Jonesom, odnosno 43 mjeseca i 21 dan izbivanja iz oktogona, sve do ove nedjelje - kada je upisao novi poraz nokautom i objavio sportsku mirovinu - kao rekorder kraljevske divizije koji je upisao šest pobjeda u borbama za pojas i četiri puta branio titulu, pri čemu tri puta uzastopno. Ostat će vječno pitanje kako bi njegova borba s Jonesom završila da se dogodila onda kada je, objektivno, i trebala - prije tri ili četiri godine - no to više nije ni bitno.
Dana ga nije volio
Sve u svemu, završila je jedna nevjerojatna sportska priča. Priča čovjeka koji je u manje od deset godina od potpunog anonimca s naglašenim sportskim afinitetima stigao do rekordnih šest obrana naslova prvaka teške kategorije u daleko najprestižnijoj organizaciji slobodne borbe na svijetu. Ovaj vatrogasac i medicinski tehničar na mala je vrata ušao u svijet slobodne borbe i nepovratno promijenio odnose moći u UFC-u u svoju korist.
Nadljudski treninzi, predani rad, apsolutni fokus i sposobnost za brzim upijanjem novih borilačkih znanja osigurali su Miočiću da nezaustavljivo raste iz borbe u borbu i zadominira teškom divizijom UFC-a kao nijedan borac prije njega. Javna je tajna da se, skroman, tih i samozatajan kakav jest po prirodi, nikada nije uklapao u UFC-ov vrijednosni sustav, odnosno da ga Dana White nikada nije želio na tronu, no godinama je odolijevao svim naporima UFC-ove vrhuške da ga smijeni i u svojim najboljim danima prebijao praktično svakog koga su mu doveli na megdan.
Viteška crta
Pored vrhunskih borilačkih kvaliteta, Miočić će ostati trajno upamćen u kolektivnoj memoriji MMA publike diljem svijeta i zbog onih ljudskih. U moru "celebrity" boraca i "trash talkera" koji ne biraju načine kako bi skrenuli pozornost na sebe i tobože si "podigli cijenu", Stipe je do posljednjeg trenutka zadržao vitešku crtu i svojim pristupom predstavljao živući relikt nekih prošlih i romantičnih borilačkih vremena. Primarno područje njegovog djelovanja nikada nisu bili mediji i društvene mreže, već isključivo - dvorana i oktogon - kao što njegovi alati za postizanje uspjeha nikada bili nisu galama, incidenti i prozivke, već pošten i krvav rad.
Čast, dostojanstvo i pristojnost u modernom su MMA sportu izgubili na cijeni više no ikada ranije, a upravo zbog toga Stipe, kao posljednji Mohikanac, zaslužuje posebno mjesto u borilačkoj povijesti. Posebno će ga pamtiti Hrvati budući da genetska podloga njegove granitne brade i stravično teških udaraca počiva na zemlji njegovih predaka - na potezu između Dalmacije, Like i Korduna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....