Nije važno koliko jako udaraš, radi se o tome koliko teško možeš biti pogođen i nastaviti ići naprijed. Koliko možeš podnijeti i ići naprijed. Tako se pobjeđuje! Sada, ako znaš koliko vrijediš, izađi i uzmi ono što zaslužuješ! Ovako je, u jednom od nastavaka čuvene sportske drame, Rocky Balboa (Sylvester Stallone) savjetovao sina Roberta (Milo Ventimiglia), a predmetni motivacijski govor nudi nam idealan "šlagvort" za priču o Ivani Širić Petrović.

Talentirana hrvatska borkinja s norveškom adresom zaljubila se u borilačke sportove gledajući, još kao djevojčica, upravo filmove o fiktivnom boksaču iz Philadelphije, a onda je, godinama kasnije, i sama odlučila zaplesati u ringu, odnosno oktogonu, da bi, krajem prošlog tjedna, nakon prethodnih šest profesionalnih MMA mečeva (i isto toliko pobjeda) - potpisala ugovor s UFC-om! Osim što je napravila monumentalan karijerni iskorak i postala dijelom borilačke elite, 28-godišnjakinja se, istovremeno, upisala u povijest nacionalnog sporta kao prva Hrvatica koja je ikad potpisala za najjaču svjetsku MMA organizaciju.

Ostvarenje snova

- UFC je bio moj san i krajnji cilj još otkad sam se krenula baviti borilačkim sportovima. Kad sam tek potpisala ugovor, kao da nisam bila ni svjesna, ali onda sam se sljedeći dan probudila i shvatila da ne sanjam. Polako postajem svjesna svega i na Instagramu počinjem otpraćivati borkinje iz UFC-ove kategorije do 57 kilograma - rekla je odlično raspoložena Ivana u uvodnom dijelu razgovora za Borbeni sektor Sportskih novosti, pa nastavila:

- Čast mi je što ću predstavljati Hrvatsku u UFC-u i nadam se da ću ostvariti dobre rezultate. Već sam lagano počela s pripremama jer ne znam kad će mi ponuditi borbu, tako da treniram i čekam poruku. Potpisala sam na četiri borbe, menadžer je radio na tome da dobijemo malo bolji ugovor, ali na koncu sam dobila uobičajeni kakav u startu dobiju svi borci. U početku to nije neki veliki novac, ali s vremenom će vjerojatno i to doći.

Brojni domaći i regionalni ljubitelji MMA sporta već su neko vrijeme zazivali Ivanin transfer u UFC, budući da je u oktogonu Ares FC-a kontinuirano isporučivala izvedbe na visokoj kvalitativnoj razini i demonstrirala širok repertoar oružja i vještina. Ona je, naprosto, prototip punokrvne MMA borkinje, izuzetno potkovane u svim segmentima slobodne borbe.

- Uvijek za sebe kažem da sam "all around" borkinja. S obzirom na to da sam došla iz kikboksa, a kasnije radila i muay-thai, udaračke tehnike su bile moje najjače oružje kad sam se tek počela baviti MMA-om, ali mi je s vremenom i jiu-jitsu postajao sve bolji. Posljednjih godinu dana sam intenzivno radila i hrvanje, a po mojim posljednjim borbama se može primijetiti da sam ga unaprijedila za dvije-tri razine. Sve u svemu, ne mogu reći da sam samo udaračica, grapplerica ili hrvačica, ja sam, kao što sam rekla, "all around" borkinja i tako se uvijek predstavljam kad me pitaju koji je moj stil borbe - ističe 28-godišnja Mostarka, pa s osmijehom, odgovara na pitanje je li "rear naked choke" (gušenje s leđa) njezina specijalnost:

- Može se tako reći, svi koji treniraju i bore se sa mnom znaju da moraju paziti leđa, haha.

Prvakinja Aresa

Ivana je dominirala muha kategorijom ugledne francuske promocije, ostvarila omjer 4-0, a početkom rujna prošle godine, pobjedom nad Aleksandrom Tekenah ("rear naked chokeom") u trećoj rundi postala i prva Aresova "flyweight" prvakinja u povijesti. Pojas je obranila 7. travnja, kada je, ponovno istim gušenjem, u četvrtoj rundi završila Eweline Wozniak, a upravo su joj navedena dva meča otvorila vrata UFC-a.

- Moj menadžer David Garcia je već imao kontakte s UFC-om budući da on zastupa i Jacka Hermanssona koji je TOP10 borac u UFC-ovoj srednjoj kategoriji. Tijekom borbe s Aleksandrom, na priredbi u Parizu, u publici se nalazio i UFC-ov "matchmaker" Mick Maynard, koji je bio zadovoljan mojom izvedbom. Tada sam imala još jednu borbu prema ugovoru s Aresom, a za prelazak je bilo potrebno platiti 100.000 dolara, na što su iz UFC-a rekli da oni ne plaćaju drugim organizacijama za borce. Nakon što sam posljednju borbu završila u četvrtoj rundi, Mick se ponovno zainteresirao, čuo se s mojim menadžerom i sve se realiziralo u nekoliko dana - prepričava nam Ivana i priznaje da je ostala pomalo iznenađena čitavim raspletom situacije:

- Došla sam u Mostar, planirala sam ovdje ostati dva-tri mjeseca, odmoriti se malo od svega, biti s obitelji i raditi samo MMA, bez teretane, utega i kondicijskih treninga, ali s obzirom na sve što se izdogađalo, vraćam se punom treningu u Norvešku.

Osim menadžera Garcije, o Ivaninoj karijeri brine i njezin suprug Saša Petrović, koji joj je glavni trener i ogromna podrška.

- On je, također, nastupao u amaterskim MMA borbama, ali je s vremenom bilo teško izvedivo da se oboje borimo, pa smo se dogovorili da će on ostaviti svoju karijeru i pomoći mi. Odličan je trener, baš se pronašao u tom poslu.

Borilački put

U nastavku razgovora vratili smo se na sami početak Ivanine sportske, odnosno borilačke, priče.

- Tata je veliki zaljubljenik u borilačke sportove i s njim sam, još kao mala, počela gledati borbe i Rocky filmove koji su me jako motivirali. Bila sam borbenog duha i htjela sam trenirati karate, ali je prvi sport koji sam se bavila ipak bio ples. S vremenom mi je postao malo dosadan, a u šestom ili sedmom razredu, zajedno s prijateljicama sam se prebacila na rukomet. Bila sam sitna i igrala na poziciji desnog krila jer sam ljevakinja, to mi je bila jedina predispozicija, haha. Nisam bila najlošija, ali rukomet nije bio sport u kojem sam se mogla vidjeti u budućnosti - prisjeća se Ivana svojih sportskih početaka, pa nastavlja:

- Sa sedamnaest godina sam krenula na kikboks i isprva mi je bilo zaista teško jer nisam nekakav atleta. Bila sam dosta slabija od ostalih, imala sam nekih 55 kilograma na 173 centimetra i nije mi bilo lako nametnuti se među djevojkama koje su bile veće i snažnije od mene. Imala sam, međutim, veliku volju, trenirala sam više od ostalih, te s vremenom odradila 20-ak kikboks borbi i na kraju osvojila juniorski K1 i low kick turnir u Mostaru.

Odlučila je tada naša vedra i komunikativna sugovornica odraditi i seniorsku borbu u Banja Luci, te izaći na megdan opasnoj i iskusnoj protivnici, koju su mnogi tih dana izbjegavali. Taj meč, ujedno i njezin posljednji u kikboksu, ne pamti po dobrome, ali je iz njega ponijela dragocjeno iskustvo i novi motivacijski impuls.

- Sanja Samardžić, koja je bila dosta iskusnija i starija od mene, u tom mi je meču slomila nos. Svi su se povukli iz njezine kategorije, a mene je zanimalo mogu li izdržati tri runde s njom budući da je ona tada bila poznata borkinja. Djevojka me izdominirala u sve tri runde i deset sekundi prije kraja meča moj je trener htio baciti ručnik, a ja sam inzistirala na tome da me pusti da završim, ali me onda zakačila high-kickom kojim mi je slomila nos. Iako se nisam baš pokazala u toj borbi, kasnije sam bila motivirana jer sam uopće odradila meč sa Sanjom i prešla sam kod Slavena Planinića, počela raditi brazilski jiu-jitsu i nastavila svoj put prema MMA-u.

Zanimalo nas je kakve su bile reakcije Ivanine obitelji i okoline na njezinu odluku da se bavi borilačkim sportovima, napose MMA-om, prema kojem je dobar dio neupućene javnosti još uvijek vrlo kritičan i skeptičan.

- Svi su imali predrasude i smatrali da ću ja to brzo prestati trenirati, a što se tiče situacije doma, mami se to nije nikako svidjelo, osobito kad sam dobila priliku da se natječem. Sjećam se prije prvog turnira, govorila mi je; "ne‘š ti nigdje", hahaha, ali sam onda razgovarala s tatom i on joj je objasnio da ću se boriti s djevojkama koje su iste kilaže kao ja i da me nitko neće ubiti, pa je nekako popustila - prepričava nam Ivana, pa dodaje:

- Kad tata gleda moje borbe, mama izađe iz kuće; još nije pogledala nijedan moj meč.

Preseljenje u Norvešku

Ivana je, inače, rođena u Konstanzu, njemačkom gradu smještenom na obali Bodenskog jezera, u pokrajini Baden-Württemberg. U dobi od tri godine, s obitelji se vratila u Mostar gdje je završila osnovnu i srednju školu, te studirala sport i zdravlje na Nastavničkom fakultetu. Tijekom druge godine studija, međutim, donijela je odluku koja joj je promijenila život i višestruko utjecala na njezinu borilačku karijeru. Odlučila je, naime, preseliti u Norvešku i u potpunosti se posvetiti MMA sportu, a nas je zanimalo što je bilo presudno u njezinoj odluci da Bosnu i Hercegovinu zamijeni Skandinavskim poluotokom.

- Ovdje je jako teško pronaći posao nakon završenog fakulteta, u cijeloj BIH vladaju mito i korupcija. Prijatelji koji su bili na završnim godinama faksa, i nisu uspijevali naći posao, govorili su mi da to jednostavno ne ide ako nisi član neke političke stranke ili ako nemaš vezu. Jako mi je smetala ta nepravda, moji roditelji nisu ni bogati, a nisu ni u nekoj stranci, da bi mogli nešto za mene napraviti po tom pitanju, a sve i da jesu - vjerojatno nikad ne bi ni pristala na to. Drugi je razlog taj što sam znala u Norveškoj imaju odlične MMA "gymove" - kaže Ivana, pa priznaje da je i dalje jako povezana s gradom u kojem je odrasla:

- Mostar je poseban, predivan i očaravajući grad. Za njega me vežu brojne uspomene iz djetinjstva, ovdje su mi obitelj i prijatelji. Iako već osam godina živim u Norveškoj, Mostar mi fali i volim doći ovdje kad god imam priliku. Brzo sam se prilagodila na Norvešku i naučila jezik, prvenstveno zbog treninga jer sam svaki dan bila u dvorani, ali nedostajali su mi Mostar, moji ljudi i moj način života. Trebalo mi je sigurno nekih dvije godina da prestanem razmišljati o povratku.

Preselila se u Tønsberg, grad na jugoistoku Norveške (u kojem i danas živi), a netom nakon selidbe trenirala je u Larviku, do kojeg je putovala 40-ak minuta. Nakon nekog vremena, preciznije u studenom 2018., na red je došao i prvi MMA meč u amaterskoj konkurenciji. Pod okriljem Battle Arene, u Birminghamu je odmjerila snage s engleskom borkinjom Melissom Dixon i, na koncu, slavila jednoglasnom sudačkom odlukom, a upravo taj meč predstavlja svojevrsnu prekretnicu u Ivaninoj karijeri.

- Dok sam bila u kavezu, pomislila sam: "ovo je sport kojim se želim baviti". Mogla sam boksati, hrvati, raditi jiu-jitsu i to mi izuzetno svidjelo - oduševljeno nam prepričava Ivana.

Nakon tri borbe u navedenoj organizaciji, Ivana je prešla u Cage Warriors Akademiju, gdje je osvojila amaterske titule u dvjema različitim težinskim kategorijama (do 57 i do 61 kilograma), a onda je, zajedno sa svojim timom, prelomila - vrijeme je za prijelaz u profesionalne vode.

Profesionalna afirmacija i UFC

Najprije je, krajem srpnja 2021., u svom profi debiju na Battle Arena 62 priredbi, "ground and poundom" završila Engleskinju Joanne Doyle krajem druge runde, a onda je, četiri mjeseca kasnije, u borbi koju je organizirao Fight Club Rush, nokautirala Šveđanku Alline Torquato u prvoj rundi. Potonja izvedba motivirala je ljude iz Aresa da je kontaktiraju i potpišu s njom ugovor na četiri borbe. Pod okriljem francuske promocije doživjela je potpunu profesionalnu afirmaciju i skrenula pozornost borilačkog svijeta na sebe. Početkom veljače prošle godine, pobijedila je Poljakinju Dorotu Norek, a potom, dva i pol mjesec kasnije, svladala i njezinu sunarodnjakinju Martu Waliczek (u višoj kategoriji). Zatim su uslijedile ranije spomenute pobjede protiv Tekenah i Wozniak, kojima je osvojila, odnosno, obranila povijesnu titulu u muha kategoriji. Posebno je impresivna činjenica da je Ivana do šest profesionalnih pobjeda (od čega je pet prekidom), a najzad i do UFC-ove pozivnice, stigla u razdoblju od svega 21 mjeseca. No, kolika je kvalitativna razlika između protivnica s kojima se dosad susretala i onih koji je čekaju u UFC-u.

- Moje posljednje tri protivnice; Marta, Aleksandra i Ewelina su materijal za UFC i sve bi kad-tad mogle završiti tamo. Mislim da nije ogromna razlika između njih i UFC borkinja, radi se o nijansama - odgovorila nam je Ivana.

Gornji dom UFC-ove muha kategorije zauzimaju elitne borkinje kao što su Alexa Grasso, Valentina Shevchenko, Manon Fiorot, Taila Santos, Erin Blanchfield i Jessica Andrade. Zanimalo nas je gdje se Ivana trenutno, u kvalitativnom smislu, pozicionira u odnosu na njih i koliko, prema vlastitoj procjeni, može biti konkurentna u takvom društvu.

- Najveća razlika je u tome što one imaju puno više iskustva od mene. Nisam dugo u profesionalnim vodama i ne bih se još svrstavala u isti koš s njima, ali isto tako znam koliko napredujem iz borbe u borbu. Potrebna mi je borba ili dvije da se adaptiram na UFC i sve što on nosi. U Aresu, nakon prve borbe koju sam odradila, druga je već bila moj teren, tako da će mi i u UFC-u biti vrlo važan prvi meč, kada ga odradim znam da ću već biti na jednom novom nivou - realno i objektivno nam objašnjava Ivana, ali samopouzdano ističe:

- Smatram da brzo napredujem i prelazim na nove razine, treba mi samo malo vremena da "snimim" situaciju u UFC-u. U svakom slučaju, jedva čekam prvu borbu, a kroz godinu-dvije se definitivno vidim u TOP10.

Allstars Stockholm i Khamzat Chimaev

Za svoj prvi meč u UFC-ovom oktogonu Ivana će se pripremati na tri različite lokacije i surađivati s brojnim stručnjacima, od kojih su neki vrlo poznati u svijetu MMA sporta. Između ostalog, trenirat će u poznatoj švedskoj dvorani s jednom od najvećih UFC-ovih zvijezda današnjice.

- Muž i ja smo otvorili Orion MMA Akademiju u Tønsbergu i kad počne kamp za sljedeći meč tu ću trenirati barem dva puta tjedno, a ostale treninge radit ću u Frontline Muay Thaiju u Oslu. Pripremat ću se i u Allstarsu u Stockholmu, gdje obično provedem tri tjedna prije svake borbe. Tamo sam počela ići prije prve borbe u Aresu, upoznala se sa svima i stvorila dobar odnos s trenerima. Upoznala sam Sanju Trbojević, ženu Andreasa Michaela, koji je trener Khamzata Chimaeva. Ona je iz Srbije i godilo mi je što smo se mogle lako sporazumjeti, baš smo se sprijateljile i sad se redovito čujemo, te planiramo što ćemo sljedeće raditi kad dobijem borbu.

Pitanje koje se nametalo jest ono o Ivaninim iskustvima s Khamzatom. Kakav je privatno neporaženi čečenski borac sa švedskom putovnicom?

- Dosta sam vremena provela s njim i smatram da je dobar čovjek. Mnogi ljudi imaju negativne komentare o njemu, ali ja zaista ne mogu ništa negativno reći. Trenira, radi, bori se za sebe i vrlo je discipliniran. Priča se o njemu kao da je nekakav gangster, ma kakav gangster, on ide spavati u 21 sat, haha, i nas, također, tjera da tada idemo spavati kako bismo mogli odraditi kvalitetan trening sljedeći dan - govori nam Ivana, pa dodaje:

- Voli se šaliti i njegov se humor vjerojatno ne sviđa Skandinavcima, ali ja sam navikla na takve "fore" jer su na Balkanu normalne. Sada kada se proslavio i zaradio neki novac, odmah je svojoj majci krenuo graditi kuću - mislim da se i po tome može vidjeti kakav je on zapravo.

Razgovarajući o pripremnim kampovima i trenažnom procesu, pitali smo Ivanu i kako izgleda njezin prosječan dan u razdoblju kad se sprema za meč.

- Svaki dan mi je isti. Treniram dva ili tri puta dnevno. Prvi trening bude ujutro i on je najteži, traje dva i pol do tri sata, a nekad i četiri, ovisno o tome kako trener odluči. Poslije toga slijedi odmor, a onda na drugom treningu radim kondiciju ili utege i to bude kraće, nekih sat vremena intenzivnog treninga. Ako radimo treći trening, on najčešće uključuje rad na nekim lakšim tehnikama ili rastrčavanje.

Potom smo se okrenuli psihološkom aspektu borilačkog sporta. Željeli smo saznati što Ivani prolazi kroz glavu neposredno prije ulaska u oktogon. Osjeća li u tim trenucima tremu ili strah i prakticira li neke posebne metode opuštanja.

- To se mijenjalo usporedno s mojim razvojem u MMA-u. Počeci su bili stvarno teški, često mi je bilo muka i znala sam se pitati što će meni ovo u životu, ali s vremenom sam postala mirna i staložena. Puno radim sa svojom mentalnom trenericom Dariom Albers koja mi uvelike pomaže da ostanem mirna i da hladne glave uđem u borbu. U zadnje dvije godine sam s njom počela meditirati i to mi je dosta pomoglo da smanjim anksioznost prije mečeva - objašnjava nam 28-godišnja borkinja.

Sparing s političarima

Pretresajući razne teme, ponovno smo se dotaknuli i zemlje u kojoj naša sugovornica trenutno živi. Ono što je pomalo paradoksalno u cijeloj priči jest da Norveška, koja, prema Ivaninim riječima, nudi vrhunske MMA "gymove", zapravo jedina (uz Iran) na svijetu - zabranjuje profesionalni MMA sport.

- Prije godinu dana su legalizirali amaterski MMA, ali nitko još ne organizira evente s "full contactom". Amaterska pravila su čudna, radi se lagano i borba se, primjerice, nastavlja nakon "submissiona". Nisam to baš najbolje razumjela i zato sam svoje amaterske mečeve radila u Engleskoj gdje je prakitično sve isto kao i u profesionalnom MMA-u, samo što se radi s malo većim rukavicama i runde traju po tri minute - kaže nam Ivana, koja nam je ispričala i jednu zanimljivu anegdotu povezanu s temom potencijalne legalizacije MMA sporta u Norveškoj. Jednom je prilikom, naime, nekoliko norveških političara posjetilo trening na kojem je prisustvovala i Ivana, kako bi se iz prve ruke upoznali s MMA-om, a onda kasnije eventualno nešto i poduzeli da se sport legalizira.

- Organizirali smo trening gdje smo im prvo objasnili od čega se sastoji MMA i pokazali im neke tehnike, a onda su na kraju imali priliku odraditi sparing s nama od dvije minute. Sparirala sam sa Silje Hjemdal (bivša zastupnica u norveškom parlamentu, članice Stranke napretka, op.a.) nisam se suprotstavljala i bacala jake udarce, ona je također isprobavala neke udarce na meni i na kraju je rekla da joj se sviđa sport, ali da će trebati još barem dvije-tri godine da se MMA legalizira u Norveškoj zbog papirologije i administrativnih stvari. Nakon toga sam malo zažalila što ipak nisam malo jače s njom radila - priča nam Ivana kroz smijeh, pa napominje i kako se nisu svi suzdržavali na tom treningu:

- Jedan moj kolega je znao da su se došli samo promovirati, a on je sparirao s drugim političarom i išao je malo jače, pa su njihov sparing prekinuli nakon 20-ak sekundi.

U posljednjem dijelu razgovora bilo je riječi o uzorima i o tome pod kojom će se zastavom neporažena Mostarka boriti u UFC-u, budući da je u Aresu predstavljala i Norvešku.

- Moj prvi borilački uzor je Mirko Filipović, Cro Cop mi je bio pojam dok sam bila dijete. Kasnije mi je uzor postao Jon Jones i bio je to sve dok nije počeo raditi incidente. Malo mi je pao u očima, ali i dalje bi se moglo reći da sam njegov fan. Od žena mi je veliki uzor Valentina Shevchenko, ali ne mogu reći da sam njezin fan jer smo sada u istoj kategoriji. Morat ću i nju otpratiti s Instagrama, haha - kaže Ivana, pa nastavlja u nešto ozbiljnijem tonu:

- U UFC-u se želim boriti pod hrvatskom zastavom jer, koliko god je meni Norveška pomogla u svemu ovome, ja sam ipak Hrvatica. Osim toga, sada kada se sve ovo izdogađalo s UFC-om, nisam dobila neku osobitu pozornost od njih, a to je tako, pretpostavljam, zato što nisam Norvežanka. To se može osjetiti, više se piše o djevojci koja je osvojila amaterski turnir, nego o meni koja sam ušla u UFC.

Završili smo u sasvim opuštenom ozračju, udaljivši se potpuno od dvorana i oktogona. Ivana nam je rekla kako je, kad se ne bori i ne trenira, "normalna djevojka kao i sve ostale".

- Volim izlaziti i šminkati se, haha. Volim putovati, imam motor i ljeti se dosta vozim na njemu. Volim planinariti, boraviti u prirodi, ići na otoke i kampirati. Iako se nikad ne bih mogla preseliti u Ameriku, sviđa mi se Los Angeles i tamo bih se definitivno voljela vratiti. Izdvojila bih još Tajland koji me oduševio hranom, vremenom i ljudima. Čula sam da je Bali još bolji, pa bi to trebala biti sljedeća destinacija na koju ću otputovati - zaključila je nova UFC-ova borkinja.