To je sad već postala tradicija. Dobro je da je tako, a još bolje što jedna djevojka silno drži do tradicije. Jednom godišnje praktički u srcu Zagreba, na Trgu Krešimira Ćosića, a ove godine u Metalčevoj ulici (za slabije poznavatelje metropole, preko puta hotela Panorama), judaši dočekuju medaljaše. S tim da je ponekad broj osvajača različit, ali jedna je sportašica tu konstanta. To je ta djevojka koja drži do tradicije. Barbara Matić treću godinu uzastopno prima poljupce, čestitke i bukete cvijeća, “provocira” špalir sa zastavama i pjesmom. Svega je toga bilo i ovog petka. Mali podsjetnik na dolazak iz Budimpešte 2021., pa Taškenta 2022. i sada Dohe 2023.
Razlika tek što je sada pri dočeku Barbara... kihala! To valja pripisati ili peludnoj reakciji uslijed veće količine cvijeća ili možda više dolasku u majici kratkih rukava. Logično kada dolazite s vrućeg arapskog pijeska Katara u Zagreb koji je ovih dana meteorološki bliži listopadu nego svibnju. No, pustimo te sitnice.
Nisam znala koliko sam dobra
U Hrvatsku se vratila najbolja naša judašica, jedna od bespogovorno najboljih hrvatskih sportašica posljednjih godina, brončana sa Svjetskog prvenstva. Jednostavno - Barbara Matić. U biti, možda i najveći njezin doseg je što ju je dovoljno predstaviti imenom i prezimenom. Svi sve znaju. Nema potrebe za pojašnjavanjem, objašnjavanjem tko je, što je, čime se bavi, što je napravila. Kod Barbare ostaje samo pitanje - što li će tek još ova djevojka napraviti. Ma, u biti mislimo da imamo odgovor i na to, ali to ćemo u zadnjoj rečenici.
Barbara Matić, dvostruka svjetska prvakinja (2021. i 2022.), sada je kolekciji pridodala još jednu kolajnu. Broncu u kategoriji do 70 kg. Tri uzastopna SP na postolju. Da bi reč’ rekli. No, tu odmah vraćamo “film” samo nepunih mjesec dana unazad. Tada je Barbara bila još ozlijeđena (koljena), nastup na SP je bio vrlo dvojben. Prije dva tjedna je tek počela normalno trenirati. U 14 dana je došla do medalje! Na Svjetskom prvenstvu, u kategoriji koja je možda najteža kod žena jer je i najveća konkurencija.
- Doista sam tek prije dva tjedna počela, kako mi kažemo “raditi judo”. Dakle, trenirati same borbe. Zato mi je fokus cijelo vrijeme bio više na tom koljenu, nego na Svjetskom prvenstvu. Bilo mi je ono, samo da to koljeno “izdrži”. Sve treninge prije smo podređivali isključivo koljenu, pazila sam ga, samo da se tu nešto ne dogodi, pogorša. Dobro sam se osjećala prije Svjetskog prvenstva, jedino što nisam znala koliko sam dobra, spremna jer klasičnih, punih priprema nisam imala - veli brončana Barbara.
- Štoviše, prije natjecanja sam čak željela da mi je ždrijeb što teži tako da znam da moram odmah dati sve od sebe, da ne moram ništa kalkulirati.
Prva je ipak najdraža
U takvim okolnostima, skromni dojam ovog novinara, pa i stručne judo zajednice bio je lišen velikih očekivanja od Barbare. Ovog puta nismo očekivali velik rezultat jer zaboga, koljeno nije bilo “fit”. Dva tjedna ranije, ozlijeđeno. Četrnaest dana kasnije, treća na svijetu! U takvim okolnostima, imajući u vidu što se sve događalo prije Katara, možemo li ovu broncu staviti u ravan sa svjetskim zlatima? Da, znamo da je zlato vrh vrhova, najbolje, nema ništa više i bolje, nije usporedivo, ali opet... jedva zaliječena do vrha.
- To me baš trener pitao koja mi je najdraža od ove tri medalje... Rekla sam tada i sada ponavljam, ona prva. Prvo zlato iz Budimpešte. Jer je prvo! Znala sam ja već s ozljedama i prije ići na neke turnire, tako da mi ovo i nije neka novost. Nisam to gledala kao toliki hendikep. U konačnici, pa nisam ja zaboravila judo u mjesec dana. Nije to bila pauza godinu dana, pa da sam ispala iz forme. Jedino što nisam uspjela odraditi odgovarajuće judaške pripreme. Propustila sam neke pripreme, pa i one u Berlinu dva tjedna. Zapravo sam otišla na Svjetsko prvenstvo sa samo dva borbena treninga, ali možda to nekad nije ni loše, ha, ha.
Možda ste do medalje sada došli i u kombinaciji svježine, ali i iskustva koje vam ne manjka?
- Pa, bilo je trenutaka u karijeri kada bi osvajala medalje da sam bila u top-formi, a ponekad i na svježinu. Meni je sad bilo lakše samo utoliko što su sad očekivanja svih drugih bila manja, nije bilo presinga. A koljeno... Malo sam ga osjetila u prvoj borbi, poslije ništa. Evo i sad, ne boli, sve je odlično.
Vratimo se na sam dan natjecanja u Dohi. Bio je to četvrtak, kategorija do 70 kg, buđenje je bilo...
- Odlično. Meni je najbitnije da me budilica lijepo probudi, nisam se mučila zaspati, mirno sam spavala. Super mi je što natjecanje nije rano počelo. Grand Slam u Parizu je počinjao već u 8.30, već si u 7 morao biti u dvorani da se zagriješ. U Dohi je bilo malo “laganini”, onako kako mi volimo, popiješ kavu, doručak.
Brončani put je krenuo s Aleksandrom Samardžić iz BiH. To je isto bilo onako, “za doručak”?
- Ona je jako neugodna suparnica. Možda nema neke značajnije rezultate, ali njezin mi je judo baš neugodan. Kad smo nekad na pripremama, nju baš teško bacam, ali sad sam ju uspjela u dobroj tranziciji završiti. U manje od minute.
Onda je slijedila ona Kim Polling. Nizozemka koja je za vas “crna mačka”, barem do Dohe. Šest ste se puta borile, svih šest pobjeda Nizozemki. Iskreno, tu smo osobno malo dvojili je li to možete dobiti, a ispostavilo se da ste ju dobili uvjerljivo, ali i da je to možda bio ključan trenutak na turniru za vas. Točno?
- Meni je bilo bitno da u tu borbu s njom uđem kao u Parizu prije tri mjeseca. Je, izgubila sam tada, ali sam vidjela priliku, znala sam što trebam raditi. Čak sam ušla dosta opušteno sad u borbu neovisno što je borba bila od velikog značaja. Jer to je bila borba - ili ispadam ili ulazim u 8 najboljih. Zadovoljna sam kako sam to radila, koliko sam bila smirena i sigurna da to mogu dobiti.
Zasmetali su me suci
Potom je slijedila Britanka Katie-Jemime Yeats-Brown.
- Ona je imala jako dobar dan. Za mene je ispala možda lakša borba, nije trajalo kratko kao protiv Samardžić, ali mi nije “zapela” ni jednog trenutka. Izbacila je prije mene i jednu nositeljicu, ali nije imala velike šanse protiv mene, nije uspjela izdominirati.
Polufinale je bilo protiv Japanke Saki Niizoke i to je bilo dosta “gusto”.
- Sad gledam s malo manje gorčine, ali stvarno mislim da sam bolje radila od nje nego u Antalyji kada smo bili u finalu. Imala je dvije kazne i bila je blizu i treće. Moj napad wazarijem je poništen, tu sam imala neko preveliko nadanje, manjak koncentracije što je ona iskoristila bacanjem 20 sekundi prije kraja. To je bilo premalo vremena onda za nadoknaditi.
Inače, nije da i u judu nema ponekih spornih sudačkih odluka.
- Imala sam problema i u toj zadnjoj, borbi za broncu protiv Rodriguez iz Venezuele. Opet sam vodila s dvije kazne i treća njezina je sigurno trebala biti. Odavno već. S obzirom na moj broj napada i njezine lažne napade koji su bili baš očiti. Ono, bacanje na koljena. Sudac nije reagirao. Inače se stvarno ne bunim na to, ali sad je bilo toliko očigledan taj njezin lažni napad koji nije sankcioniran. Malo me čak zasmetalo, ali sam se brzo koncentrirala i rekla si - “OK, ako ne može tako, onda je moram baciti”. Tako je bilo. Konačno, to onda i ljepšu sliku stvara.
Je li ovo potencijalni novi kolegij na fakultetu - Kako u dva tjedna do svjetske medalje?
- Ha, ha, možda ako upišem još neki doktorat na Kineziološkom fakulteta. Ali, vraga to sam morala kroz studij, morat ću ponovo na neki fakultet.
Pa, kakva je ovo sportašica, sve je moguće. Diplomirana inženjerka s Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, nedavno je upisala i pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Dubok naklon. Ova djevojka stvarno može sve. I da, obećali smo u zadnjoj rečenici što još ova sportašica može napraviti. Ima nešto. Nešto što može i zavrjeđuje.
Olimpijska medalja!
VLADIMIR PRERADOVIĆ: Barbara je zadnjih godina i mentalno sazrela
Vladimir Preradović, izbornik hrvatske ženske judaške reprezentacije isijavao je iznova srećom. Može ponekad “zapeti”, okliznuti se Lara Cvjetko, Ana Viktorija Puljiz ili neka treća, ali kada imaš Barbaru, svijet ti je pod nogama.
- Definitivno smo svi u stožeru, hrvatskom judu ponosni, zadovoljni, presretni. Posebno na sve okolnosti koje su prethodile ovom Svjetskom prvenstvu. Mislim da smo napravili izvrstan posao. Osvojena je i treća medalja u nizu sa svjetskih prvenstava.
Kakvi su bili tjedni prije Dohe, neizvjesnost hoće li se uopće Barbara otisnuti put Katara.
- Je, ali znate što, puno je bodova “u igri”. Bodova za Pariz i Olimpijske igre. Kvalifikacije praktički traju. Tu je i Lara Cvjetko koja je za petama Barbari. U takvim okolnostima treba prije svega ostati zdrav. Onda se postavilo pitanje - isplati li se riskirati sve to, otići na Svjetsko prvenstvo pa ne daj Bože u 1. ili 2. kolu pogoršati ozljedu. To su bile one dvojbe koje su nas morile. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan smo odlučivali, hoćemo ili nećemo ići u Dohu. Opet, trenirali smo super. Barbara je možda čak u boljoj formi nego da je trenirala samo judo. Dakle, bila je spremna, ali nismo bili sigurni koliko judaški može pokazati na natjecanju. Predzadnji tjedan smo vidjeli da može, onda smo “presjekli” i rekli - idemo. No, rizik je ostao. Njoj je ozlijeđeno bilo desno koljeno, i sad ako ju neka suparnica malo jače napadne na tu nogu ili čak i namjerno napadne... To je opet nešto što ne možete kontrolirati.
Dojam sa strane nam je kako je Barbara uz iskustvo i neosporni talent i znanje, silno napredovala, ojačala mentalno.
- Da, Barbara je nakon pandemije zapravo, sazrela mentalno. Tu su sad već i godine, iskustvo. Ona je profesionalka od glave do pete.