Ukoliko smo sagu o Lari Cvjetko krenuli s pjesmom, onda nećemo ni Barbaru Matić po tom pitanju zakinuti. O jednoj je Barbari svojedobno pjevao Zvonko Špišić.
"Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa k‘o slika"
Tako ide početak pjesme. A naša Barbara Matić, ona ima posebnu povezanost, barem se tomu nadamo, s našom redakcijom. Prije dvije godine je ponijela naš trofej u glasovanju za Sportašicu godine. Izboru svih sportskih novinara u državi, reprezentativnom, s tradicijom preko 70 godina. Još k tomu kao prva u povijesti iz borilačkih sportova. Nego Barbara, gdje je taj trofej odnosno ima li možda još malo mjesta...
- U mame je, čuva. Je, je, ima mjesta.
Nije da namećemo mišljenje i odabir, ali držimo da je nedjeljnim zlatom na SP u Taškentu "opako" navijestila možda i najsnažniju kandidaturu za ponovo Sportašicu godine. Kada je lani osvojila tada prvi naslov svjetske prvakinje, nadmašila ju je olimpijskim zlatom Matea Jelić. Sada... No dobro, dosta o tomu, To će odlučiti glasovi kolegica i kolega u prosincu.
Nego, ako bi se vratili u 2021. i Budimpeštu, te tadašnji prvi naslov, što se od tada promijenilo? Točnije, koliko je taj naslov svjetske prvakinje promijenio u životu, karijeri Barbare Matić?
- Pa nekako, imala sam ja i prije toga neke vrhunske rezultate. Na svakom turniru među favoritkinjama i na svakom se turniru od mene očekivala medalja. Tada sam zapravo sama sebi dokazala da je to tako i da mi je mjesto tu gdje je. Podignulo mi je samopouzdanje jer mislim da nije nikome od cura lako stati nasuprot svjetske prvakinje. Ne bi ni meni bilo, bez obzira na prijašnje rezultate.
Bili ste i prije i ostali i poslije Taškenta na svjetskoj judaškoj rang-listi kategorije do 70 kg na broju 1. Kamo sreće da ondje još dugo ostanete. Dakle, znano je mjesto Barbare Matić u judo zajednici, ali gdje vam je mjesto u široj sportskoj zajednici, koliko vam je život, napredovanje, uvjeti treninga, svega olakšano nakon prvog svjetskog zlata?
- Pa... tu se nije promijenilo ništa, ha, ha. Stvarno, ništa posebno. Sve je ostalo isto. I stipendije, sve, nikakva velika razlika.
Čekajte, još uvijek onda ona ista dvorana? Atomsko sklonište.
- Je, sve isto. Sad se nešto možda malo šuška oko nove dvorane. Hoće li biti ii ne, ne znam. Vidjet ćemo. A ta dvorana u kojoj sam sad, je. I dalje je sklonište samo što smo mi to sada maksimalno stvarno adaptirali, uredili. Malo je problem oko termina i vremena, odnosno mjesta jer nije to baš toliko veliko. Snalazimo se. Mislim, priča se dosta, sad dolazi novi zakon (Zakon o sportu, op.a.). Ne znam hoće li to sve biti još za moje karijere, mislim na dvoranu, ali mislim da će mlađim naraštajima puno pomoći. Vjerujem da će i sada, nakon Lare i mene i našeg uspjeha, velika hrpa djece upisati judo. U Splitu i okolici. Njima će trebati.
Godina ima 365 dana, sada si slavljena, na naslovnicama, TV kamere, ali to će potrajati u javnosti...
- Sljedećih 5 dana - prekinula nas je iskreno, ali i precizno Barbara.
To baš i ciljamo. Što je s onih sljedećih 11 i pol mjeseci. Valja živjeti, raditi, putovanja, smještaji, prehrana odgovarajuća... Želimo reći, sve to nešto i košta. Jednostavnije, koliko evo jedna sada dvostruka svjetska prvakinja može od svog sporta, od juda živjeti?
- Ne mogu se stvarno nešto buniti ili žaliti. Nije to neki život na nekoj velikoj nozi, ali ne mogu reći ni da sklapam kraj s krajem. To nije istina. Dosta tu pomažu i fondovi pod IJF Toura (Međunarodni judaški savez). Medalje s velikih turnira, Grand Slam turnira nose i novčanu nagradu. To je isto velika pomoć. Mislim, nije to cifra kao u nekom velikom sportu poput tenisa ili nekim drugim sportovima, ali čujte... veseli čovjeka, ha, ha.
Konkretno, koliko "nosi" ovo svjetsko zlato, ali onaj iznos koji dodjeljuje Međunarodni judaški savez?
- Zlato je 26.000 eura, s tim da 20% ide treneru.
Ovdje u Hrvatskoj ste u klasifikaciji sportaša/sportašice 1, kategorije, što ona nosi?
- Prva kategorija vrijedi 4 godine. Ja sam sad s ovim novim zlatom mirna još 4 godine. No, imam i potporu također od MORH-a, dakle od Hrvatske vojske. ispadne sve skupa mjesečno preko 10.000 kuna što je OK. ne mogu se buniti, ponavljam. Jasno, kada usporedim s nekim drugim državama, one imaju puno veće svote, ali ne žalim se.
Barbara nam je tu nešto i otkrila.
- Imala sam prilike otići i izvan Hrvatske. Bilo je ponuda nekih država za naturalizaciju, ali to me nije zanimalo. Rekla sam, dokle god mi je ovdje dobro, ne idem van. Nisam uopće ni razgovarala, pregovarala, nismo uopće došli do tog da bi se neke brojke, cifre ili novčani iznosi spominjali. Poseban je gušt kada za svoju zemlju nastupaš. Moralo bi biti baš jako loše, neki nekorektan odnos prema meni pa da počnem o tako nečem razmišljati. To mi se nije dogodilo, dapače imam sve, prema meni su svi ne odlični, nego vrhunski. Bila bi bezobrazna kada bi tako nešto napravila i okrenula leđa ti ljudima. Mislim evo sad, u Taškentu... Predivan osjećaj, mi smo znali uoči finala da će se pjevati hrvatska himna. Da, pjevala sam ju, jasno da jesam. Pjevala bi ju i da nisam ja osvojila zlato jer ovo je jako velik uspjeh.
Djevojka s dva svjetska zlata već ima planove, ciljeve nove, ambicije daljnje.
- Pariz jasno. Naravno, bio je Pariz, mislim Olimpijske igre i od ranije još cilj, sve je usmjereno na Pariz. Sve što se prije dogodi je super, ali cilj mi je otići u Pariz i osvojiti medalju koja mi fali. Sjećam se ja jako dobro Tokija, izgubljene borbe za broncu, ali ja to ne mogu promijeniti. Mogu samo promijeniti utoliko da budem bolja i to je to - jednostavno će, staloženo i mirno, onako kako dolikuje svjetskoj prvakinji, dvostrukoj zlatnoj, Barbara Matić.