Prije godinu, godinu i pol bila je na vrhu svijeta, Olimpa, na vrhu Hrvatske kao naša najbolja. Olimpijska pobjednica u Parizu, Sportašica Hrvatske 2024. No, i dan-danas je na vrhu. Sada je na vrhu...
- Jahorine!
Iz Bosne ponosne javila nam se, locirali smo ju ondje, našu Barbaru Matić (31). Pardon, Džinović. Tako se odnedavno preziva. Baš je prije mjesec dana, sredinom studenoga u Zagrebu na Grand Prixu trebala zadnji put nastupati pod prezimenom s kojim ju je svijet upoznao. Sjećamo se, tada je zagrebačkom Westinu rekla.
- "Ovo mi je baš trebao biti posljednji nastup kao Barbara Matić. Žao mi je što zbog ozljede ne mogu, a u budućnosti... e, od tada ću biti Barbara Đinović" - reče nam tada naša Barbara (tako je jednostavnije). Nego, a da se mi vratimo na Jahorinu...
- Tu smo cijela ekipa, klub, onako više team building.
Aha, pa sad, ako je team building, klub, Jahorina, to onda znači da se Barbara u potpunosti vraća treningu?
- Ja sam uvijek u treningu, to ja nisam nikad ni prestala.
Od već navedenog Pariza i olimpijskog zlata koje je bilo kruna i europskom zlatu koji mjesec ranije u Zagrebu, te 2024., iza ove vrhunske sportašice je zanimljiva, dinamična godina iako je nije bilo na tatamiju. Mnoštvo priznanja, nagrada sportašice godine u izboru HOO-a, Sportskih novosti, Grada Splita, Županije splitsko-dalmatinske; pa izbor za dopredsjednicu Hrvatskog olimpijskog odbora. Da, u konačnici važan događaj u životu, udala se. Pretpostavljamo da je Barbara sretna i odmorna. Kakva je vaša retrospektiva godine na izmaku?
- Bilo je svega. Prije svega, godina da se malo ipak i odmorim od juda. Da vidim što mi se nudi u životu, budući da me i zanima, jasno. Godina je stvarno brzo prošla. Jedino mi je stvarno baš žao što od svih tih planova koje sam imala za 2024. nisam nastupila na Grand Prixu u Zagrebu. Žao mi je zato jer mi je to bila neka moja želja. Više osobna nego plan. Ovo sve ostalo sam prezadovoljna. Drago mi je i da sam dobila priliku biti predsjednica Komisije sportaša HOO-a, a time onda automatski i dopredsjednica HOO-a. Uključila sam se i u judo Masterclass, što mi je super stvar. Također, IJF (Međunarodni judo savez) me smatra pozivnim instruktorom njihove akademije. Ima tu dosta toga. Dosta sam čak bila zaposlena. Znam, možda to nije toliko atraktivno i zanimljivo novinarima, nema rezultata, natjecanja, ali mislim da sam puno toga napravila bez obzira na to što nisam bila na turnirima.
Jeste li tu zapravo onda vidjeli i neki "prozor" za budućnost, gdje biste se voljeli "smjestiti" nakon natjecateljske karijere?
- Voljela bih ostati u sportu, to sam više puta napomenula. Voljela bih prenijeti svoje znanje, vratiti ono što je meni sport dao. Ovo sad što radim, sve mi se sviđa i voljela bih tako nastaviti.
Koliko god mi pratili Barbarina postignuća i izvan natjecanja, turnira, tatamija, jedno ste dobro zamijetili - nama novinarima su ipak najzanimljiviji nastupi, utakmice, utrke, borbe, ovisno o kojem sportu pričamo. Dakle... zbog opasnosti od ozljede, nekih bolova, niste nastupili na Grand Prixu u studenome u zagrebačkoj Areni, ali kakvo je stanje trenutačno i hoćemo li, kada ćemo opet vidjeti Barbaru u judo akciji?
- Nisam još ništa definirala točno za iduću godinu. Počet ćemo, pa ću vidjeti. Malo kampovi i to, ali nekako...
Hm, ovo "nekako..." sluti na...
- Ne znam što je baš sad za pisati. Ovako, ostala bih ja još na nekim nižim, manjim turnirima, ali mislim da se ne bih vraćala za Igre u Los Angelesu. Mislim ono, pod obvezno, vraćanje u formu i to. Nisam još konačno odlučila, moramo sjesti svi skupa, trener i ja. Jedan dan si mislim - "ajde, idem svom snagom pokazati svima opet", a drugi dan pomislim - "a kome da se ja dokazujem? Za koga?". Ima tu još dosta prostora za razmisliti. Zapravo, mislim da sve ovisi o tome kakve uvjete postave za olimpijsku normu. Najiskrenije, to je to. Ako to bude da budem broj 1 na rang-ljestvici, pa da moram "ganjati" 10 turnira godišnje, ja to više fizički teško da mogu izdržati. Iskreno.
Nije tu stala Barbara.
- Gledajte, pa razumijem i Dragana (izbornik Dragan Crnov, op. a.), on je Larin trener (Lara Cvjetko) i on jasno sve to sad želi okrenuti u njezinu korist. Ista smo kategorija. Ja to podržavam i ja isto mislim, ako to ne budem ja, da će Lara napraviti iste rezultate. Nije velika razlika, Lara i ja, stvarno. S nekim godinama, u judu ipak već krene stagnacija. Ja imam toliko koliko imam i teško da se može nešto više napredovati u tim godinama. Samo krene nizbrdo. Ja sam tu, treniram, ali ako i ne ide dalje, opet ću ja nastaviti trenirati. Za svoj gušt, pomoći ekipi, otići na koji pripremni trening-kamp. To mi je gušt, to volim i zašto ne, dok mogu - sasvim će otvoreno i iskreno Barbara.
Zapravo, možda smo i mi novinari, pa sportska javnost ponekad malo i sebični u pristupu sportašima. Možda griješimo jer bismo mi sve vas, sportske zvijezde, vrhunske medaljaše, u svakom sportu najradije "cijedili" do ne znamo, vaše 50. godine. Sva natjecanja, prvenstva, kao da je to baš tako jednostavno i kao da vi sportaši nemate svoj osobni, privatni život. Evo, gledajući Barbaru, zadnjih barem 15 godina to su samo - teretana, putovanja, nastupi, pa terapije, malo bolova, malo veselja... Ode cijela mladost na dvorane po svijetu.
- Ne mislim ja da sam ičim zakinuta ili da nisam proživjela. Bilo je i izlazaka, rođendana, tuluma. U konačnici, možda sam puno više dobila, ne izgubila. No, ono što je napor je konstantan rad i borba, bez neke velike pauze. Ono, kad ti je samo ozljeda pauza, onda znaš. Puno je treninga tu. Možda treba i dvije godine za odmor, pa da se zaželiš, da ti se dogodi neki "klik" u glavi. Ali sad, kad imam priliku, zašto ju ne iskoristiti da malo stanem i sama sa sobom razmislim.
Što bi još Barbara voljela postići, ostvariti? Ne mora biti samo sport u pitanju, bilo što.
- Voljela bih, ako ne nastavim s judom natjecateljski, onda se ostvariti na nekom polju u sportu. Ne mislim sad da budem neko lice, neka faca, ali voljela bih stvarno doprinijeti hrvatskom judu, hrvatskom sportu na bilo koji način. A voljela bih jednog dana i obitelj, to je isto sad jedna... nije upitnik, ali jedna stavka koja čeka. Sad stoji na pauzi malo, pa sad. Iako je Renato (Renato Šunjerga, kondicijski trener) rekao da je on siguran, možemo mi i za LA 2028., ha, ha. Kao, da se ja ništa ne bojim, samo trebam odlučiti - kroz širok će osmijeh olimpijska pobjednica, dvostruka svjetska, a jednom i europska judaška prvakinja.
Barbarina ocjena hrvatskog juda u zadnjih godinu dana bila bi...?
- Mislim da su sve te naše mlade nade napokon stasale i da sad kreće njihovo vrijeme. Ovaj sad olimpijski ciklus, te onaj idući do Brisbanea 2032. Tu će oni pokazati svoje prave rezultate. Lara Cvjetko tu vodi (do 70 kg). To je već i pokazala, a ima 24 godine što je po meni sad za žene početak najbolje četiri godine. A imamo i ostale cure. Do 57 kg (Ana Viktorija Puljiz), do 63 kg (Katarina Krišto, Iva Oberan, Nina Simić). Do 78 nam je malo "klimav", ali iznad 78 Helena (Vuković)... Stvarno, nema se što reći. Voljeli bismo da imamo takvu vrstu "problema" i s muškima, ali to nemamo.
Dobro, kod muškaraca je možda teža, veća konkurencija, ne znamo najbolji odgovor na ovo pitanje. Osim što su u gotovo pa svim borilačkim sportovima Hrvatice uspješnije od Hrvata.
- Takva nam je valjda genetika. Bolje smo!
Ili smo mi muški malo "pekmezastiji".
- Dobro da ste vi to rekli, ne ja.
Je, je, ne bježimo. Dakle, ovo nije rekla Barbara već je napisao novinar. Nego, je li Barbari i dalje najdraže obuti visoke potpetice, šminka, dobra frizura, vidjeti kakvu dobru "krpicu", haljinu, pa se "zrihtati" kako bi mi u Zagrebu rekli.
- Volim sve te ženske stvari, sve. Ali evo sad sam na snijegu i volim ga, ali gledam na TV, u Splitu sunce. Volim snijeg i planinu, ali nekako nema do mora i sunca.
Kakva je Dalmatinka na snijegu? Skijate li?
- Dobra sam, da, ali boardam. Kasno sam krenula skijati, tu nisam bila baš nešto jer em se bojiš ozljeda, a i ako nisi na vrijeme, rano krenuo, još je teže. Međutim, prošle godine me Filip (Barbarin suprug) "okrenuo" na boardanje. Rekao mi je da je bolje, zanimljivije i mogu reći da sam već u godinu dana, a što sam, samo po par dana na snijegu, stvarno solidna - priznaje Barbara.
Kad smo već došli do skijanja, evo jedna je skijašica naša jaka kandidatkinja za vašu nasljednicu na tronu Sportašice godine SN...
- Znam, Zrinka Ljutić je kandidatkinja, jednako kao i Lara Cvjetko.
Pa, što vi velite?
- Nisam bila na zadnjoj sjednici Vijeća HOO-a, pa ne znam što su odlučili, ali mislim da je...
Ne, ne, ne! To se ne smije znati. U ponedjeljak navečer može. Nećemo ni o Sportašici godine SN. To ćemo pričekati do 26. prosinca, nego kome bi Barbara dala svoj glas? Znamo da nije baš zgodno sasvim jer vam je Lara iz vašeg sporta, kolegica iz reprezentacije...
- Mali Kristalni globus je, koliko znam, za skijanje ono, najveća stvar. Mislim općenito, Kristalni globus. Bitnije nego osvojiti... Možda bih ja podijelila i jednoj i drugoj, he, he. Mislim, Lara je isto bila srebrna na SP, brončana na EP. To su velike medalje i jesu za Sportašicu godine - drži Barbara.
Netko ako upiše u tražilicu Googlea, Wikipedije, čega već "Barbara Matić", obvezno će se dati barem jedna poveznica na naslove tipa "olimpijsko zlato iz atomskog skloništa", "iz atomskog skloništa do svjetskog naslova"... Je li se nešto promijenilo u smislu toga da su sva vaša zlata, uspjesi i naslovi ipak pripomogli da se Judo klub Pujanke makne iz tog famoznog atomskog skloništa? Znamo da ono i dalje postoji, ali...
- Ja tu donekle čak malo krivim i svojeg trenera jer on veli "nama treba dvorana". Ma, ne može se sad tebi, nama izgraditi dvorana. Idemo napraviti neku ideju, program, pa će ti onda možda netko nešto i pomoći, a ne samo "ja bih dvoranu". Da ju mi trebamo, istina. Znate, mi smo adaptirali to atomsko sklonište i to sad liči na dvoranu, OK. Makar, prašine ima više nego inače. Čak su nam neki dan miševi prolazili, onda smo i to riješili. Stvarno, nisu uvjeti. Prije 10-12 godina nije to bilo baš toliko upitno, ali danas svaki roditelj neće ni pustiti svoje dijete kad vidi gdje se trenira. Malo su se vremena promijenila, jasno. Meni je žao jer mi imamo stvarno jako puno djece u klubu i onda nemamo gdje s njima. Ne možemo imati 2 termina, a 5 grupa. To je problem, ali... i dalje će se svi rezultati Pujanki raditi iz atomskog skloništa - efektno je s Jahorine završila ovaj razgovor naša Barbara. Barbara Đinović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....