Proteklog je tjedna hrvatska karate reprezentacija iz Armenije u domovinu donijela 5 plemenitih kovina. U obličju 3 zlatne, jedne srebrne i jedne brončane kolajne. Svako odličje ima svoju priču i zaslužuje svoje mjesto u panteonu hrvatskih sportskih uspjeha. Ovom prigodom ćemo se mrvicu više posvetiti jednoj kolajni i njezinoj ponosnoj nositeljici.
Na prvi pogled sićušna, nježna djevojka Ema Sgardelli kada kroči na strunjaču prometne se u lavicu. Dokazala je to u Erevanu, na Europskom prvenstvu. Jubilarnu, 100. hrvatsku medalju na seniorskim EP od samostalnosti, upravo je njezino vlasništvo. Način na koji je došla do nje je zadivljujući. Sve u maksimalnoj drami i zadnjim sekundama. Od prve joj borbe i slavlja nad Njemicom Sharom Hubrich, sudačkim preglasavanjem nakon 0-0 u "regularnom dijelu". Protiv Turkinje Demirturk opet egal na kraju (3-3), ali poradi senshua ili prvog osvojenog boda, Ema je prošla dalje. Sad su tek počinjale drame.
U polufinalu protiv Francuskinje Tiphanie Bonnarde, samo 42 sekunde do kraja, Francuskinja je vodila 2-0. Ema je međutim 18 sekundi prije kraja poravnala na 2-2. Samo 4 sekunde prije kraja, obje su karatistice istodobno osvojile po bod (3-3). Na semaforu je ostalo malo više od sekunde kada je Ema poentirala i još jednom. Za pobjedu i finale.
U završnoj borbi ju je čekala Talijanka Erminia Perfetto. No, u toj je borbi Ema bila "perfetto. Talijanka je povela 1-0, Ema preokrenula u zadnjoj minuti u svoje vodstvo 3-1, da bi Perfetto izjednačila na 4-4 (sve je to još uvijek zadnja minuta). No, Talijanka je imala prednost prvog osvojenog boda. Kao da joj to nije bilo dovoljno, Perfetto je povela i 5-4, do kraja 1 sekunda. I Ema! Noga u glavu, 7:5 za Emu Sgardelli i zlato! Nije prvo, njezino drugo.
- Dvaput uzastopno europska prvakinja, to je stvarno jako malo sportaša i sportašica napravilo. Pogotovo u ovoj, odnosno ovako mladoj dobi - veli europska prvakinja, Ema Sgardelli.
Mlada Riječanka je naime obranila zlato iz Zadra prošle godine. Jedina uz Njemicu Miu Bitsch kojoj je to uspjelo u ženskoj konkurenciji na EP u Erevanu.
- Svaka medalja, pa onda još zlatna se uvijek posebno pamti. No, ono što bi voljela istaknuti je da sam silno sretna jer u seniorskoj konkurenciji nikad nisam osvojila zlatnu medalju. Nikad osim na ova dva zadnja europska prvenstva. "Uzimala" sam u mlađeseniorskoj konkurenciji bronce i srebra. Na europskim i svjetskim prvenstvima, ali nikad zlato. Ove godine sam propustila priliku za zlato na mlađeseniorskom EP, to mi je bila zadnja prilika u tom još uzrastu. Stvarno sam se nadala da ću doći i osvojiti zlato, ali se ispriječila ozljeda. Tako da kao da se sada sve vraća u seniorskoj konkurenciji u koju sam praktički tek ušla. Mislim, ne umanjujem prijašnje rezultate, ali oni seniorski su ipak oni koji se pamte, koji su najveći.
Zasad dva čak, ako ćemo biti precizniji. Ujedno, trenutačno "samo" u europskoj konkurenciji, ali sa zlatom iz Erevana osigurali ste i izravan plasman za Svjetsko prvenstvu u studenom ove godine u Kairu.
- U biti se gleda svjetski ranking, a na SP idu samo prva 32 natjecatelja po kategoriji. Mislim da smo Ivan i Anđelo Kvesić, te ja već bili i kroz ranking sigurni za Kairo, ali sad smo to samo dodatno potvrdili. Sad nam je još malo lakše, počev od za dva tjedna novi turnir Premier karate lige, pa umjesto da idemo pod nekim laganim pritiskom jer moramo izboriti se za bodove, za što viši ranking, sad idemo opušteno, uživati u borbama - veli Ema, inače studentica treće godine na Učiteljskom fakultetu u Rijeci.
Po dolasku karate vrste u Zagreb, povratku s EP u Armeniji, na dočeku je bilo ponešto riječi o uvjetima rada, treniranja karatea u Hrvatskoj. Činjenica je da ovaj sport doista niže sjajne rezultate, "kuju" se medalje kao na tvorničkoj traci, no kakvi su uvjeti konkretno Eme Sgardelli? Znamo za braću Kvesić i druge članove KK Hercegovina u Zagrebu koji je doista vrhunski organizirani klub. Kako je na Kvarneru?
- Ne znam bih li igdje mogla dobiti, imati bolje uvjete. Dobro, neću reći igdje, ne znam sve sredine i neću prosuđivati, ali stvarno mislim da ne znam gdje bih još mogla dobiti takve uvjete kakve imam u Rijeci. Od klupske stipendije, svih trenera, cijelog tima. Izbornica Ivana Bebek Bašić je ujedno i moja trenerica, u istom smo klubu. Bez njih, njihove podrške, ulaganja, truda, rada i obitelji ne bi bilo neostvarivo.
Inače, Emina trenerica, a hrvatska izbornica Ivana Bebek Bašić je sestra Ivana Bebeka. Za malo bolje poznavatelje sporta, a posebno nogometa, ne treba dalje pojašnjavati. Ivan Bebek je poznati bivši, vrhunski riječki nogometni sudac. Suradnja, trenerice Bebek Bašić i Sgardelli je poprilično dugačka ili nam se tako čini.
- Pa, i nije tako dugo. Prošlo je nekoliko godina...
Dobro, ali onda nam se tako učinilo primarno zbog toga što su najdojmljiviji rezultati počeli, poklopili se nekako za zajedničke suradnje.
- Nakon 2019. i SP mlađih uzrasta u Čileu, kada je trenerica prvi put ušla u stožer reprezentacije, sjedila je iza mene na borbama i nekako smo samo "kliknule". Tada sam se ja prebacila u Karate klub Champion gdje je ona.
Gdje ste ranije trenirali?
- Moji korijeni su svi u KK Zamet. Tamo su moji počeci.
Ema je kao klinka, kako veli, počela prvo s plesom, da bi ju jednog dana otac i majka uronili u svijet karatea.
- Mama i tata su zaslužni, a brat mi je već trenirao karate, pa je bilo onako - "hajde, probaj i ti; ne moraš se natjecati, samo malo treniraj" - prisjeća se Ema početaka.
Ostalo je legenda. Od "samo malo treniraj" do dvostruke prvakinje Europe. Ema je prije mjesec i pol dana navršila 21 godinu i tek je tada zapravo, službeno ušla u punu seniorsku konkurenciju. U ovom sportu, kao i u mnogim drugim, postoji kategorija "mlađi senior" do 21. Sada je Ema u društvu onih najboljih, najvećih, a iako najmlađa već broj 1 u Europi. Drugi put!
- U karateu djevojke koje imaju 25-26 se smatraju vrlo iskusnima i kad se borim s njima, dan-danas se još osjećam kao mala beba. Zato jer sam najmlađa.
Da, jest najmlađa, ali i najbolja. Šampionka iz riječkog Championa.
Komentari
0