Niti jedna velika, uspješna priča ne dolazi baš preko noći. Možda se ponekad može stvoriti takav privid, ali stvarnost je ipak malo drukčija. Najbolji ženski sportski sastav 2023. u Lijepoj našoj uvjerljivo su karatašice. Ukupno pet djevojaka protekle su godine osvojile kolajnu na oba najveća natjecanja u njihovom sportu. Druge su bile na kontinentu, treće na svijetu. Medalja sa SP je prva hrvatska nakon 11 godina u ekipnoj konkurenciji! No opet, nije sve niti počelo, a čvrsto smo uvjereni da neće ni kulminirati s 2023. Malo bi se ipak vratili u pretpandemijsko doba.

Naime, hrvatski karate je imao u ženskoj seniorskoj reprezentaciji doista silnu moć i desetljeće prije. Praktički su svake godine, od 2012. osvajali medalje na EP u ekipnoj konkurenciji. Hrvatice su bile prvakinje Europe 2013. i 2015.; pa srebrne 2012. i 2016., a brončane 2014. i 2018. No, i srebro sa SP 2012. u Parizu. Taman nekako s izbijanjem pandemije 2020. ta je reprezentacija, njezin najveći dio sišao sa scene. Reprezentaciju su dotad činile Azra Saleš, Ivona Tubić, Ana Marija Bujas Čelan i Ana Lenard, s tim da je 2012. ondje još bila i Maša Martinović, a 2018. Alessandra Hasani. Kad je ta generacija skinula kimono, na scenu je stupio mlada, dotad manje poznata generacija. S dosta upitnika. Barem u javnosti.

- To može biti površna prosudba samo onih koji nisu upućeni - jasno ističe Danil Domdjoni, bivši svjetski i dvostruki europski prvak. Danas jedan od dvojice izbornika ovi sadašnjih cura.

Uspješne i izvan sporta

Da, u pravu je, ali doći ćemo i do toga. Dakle, ekipa koja je u nedjelju, u HTV-ovom domu, ovjenčana slavom najboljeg ženskog sportskog sastava u Hrvatica, preuzela je baklju hrvatskog karate zapravo 2021. Je, bila je još pandemija, ali je jenjavala. Poreč je bio domaćinom Europskog prvenstva, a ondje je neka nova, mlada Hrvatska, osvojila broncu. Cure u sastavu - Ana Lenard, jedina iz “stare” postave, te Lucija Lesjak, Lea Vukoja i Mia Greta Zorko. Početnička sreća? Malo sutra. Tu i tada, u Poreču 2021. godine, počeo je šampionski ples Hrvatica. Godinu poslije, 2022. u turskom Gaziantepu, hrvatski se barjak zavijorio na najvišem jarbolu. Lišene usluga “veteranke”, plavokose Samoborke Ane Lenard, prvakinjama Europe postale su - Lea Vukoja, Mia Greta Zorko, Lucija Lesjak i Sadea Bećirović. Tada je razbijena svaka iluzija, kod onih koji su ih imali, da je smjena generacija neuspjela ili da “nova, mlada reprezentacija neće uspjeti ponoviti razinu prijašnje.”

Ovo je priča o djevojkama iz Čakovca, Zagreba, Siska i Rijeke. Uspješnim sportašicama, ali i izvrsnim studenticama. Neke od njih i pred diplomom. Jedna od njih će za šest mjeseci ispred imena i prezimena staviti titulu jaču od europske ili svjetske prvakinje. Titulu doktorice medicine. Doći ćemo i do nje.

Prvo treneri. Njih su u biti dvojica, izbornički tandem Danil Domdjoni i Esad Garibović.

- Ono što ove djevojke čine posebnim jest što su uspješne mimo sportske karijere - zbori Varaždinac Esad Garibović i nastavlja.

- Lucija Lesjak je buduća doktorica. Lea Vukoja studira psihologiju u Rijeci, Sadea Bećirović je na Ekonomskom fakultetu, Nikolina Golomboš je najmlađa, upisala je fizioterapiju, a Mia Greta Zorko na sportskom menadžmentu. Dakle, to su djevojke koje na najmanje dva kolosijeka postižu vrhunske rezultate i imaju strašno velik potencijal. Perspektiva hrvatskog ženskog karatea je na vrlo visokoj razini.

Trener Garibović, bivši izbornik seniora (2016. - 2019.), čak stavlja i kolegu Domdjonija ispred sebe, iako su u ravnopravnom položaju.

- Danilu ide lavovski dio i on je na prvom mjestu zaslužan. Jesam ja stariji od njega, ali sam sebi sam više dao ulogu da mu budem asistent. U konačnici, on je svjetski prvak, a to ne možete baš postati slučajno. S tim da mu je sada potrebno i to neko trenersko potvrđivanje, što on ima, postiže, i zato sam ja radije malo u sjeni.

Krenuli smo malo po Hrvatskoj, potražiti taj kvintet odličnica. Za početak, na sjever, u Međimurje i Čakovec

- Mi se sve znamo negdje od 2015. kad smo bile dovoljno stare da uđemo u repku, pa smo se počele više družiti, upoznale se - napominje Lucija Lesjak, Čakovčanka koja će uskoro primiti skalpel u ruku. Naime, Lucija je završna godina studija medicine, buduća kirurginja. Kojoj se, inače, karate u početku uopće...

- Nije baš svidio, ha, ha. Ali, to je bilo kad sam imala 6 godina, otac me odveo. Ono što me zadržalo su dobri prijateljski odnosi, društvo, i...

I da, tako je Lucija ostala u karate. Na sreću njezinu i Hrvatske u tom sportu.

Jedna od sedam sestara

Iz Čakovca se “spuštamo” u Zagreb, do Sadee Bećirović. Buduće ekonomistice, koja se iz prošle 2023. godine najviše sjeća listopada, Budimpešte i Svjetskog prvenstva. Tada je osvojena bronca, prva hrvatska ekipna medalja na SP-ima.

- Najviše se iz 2023. sjećam kako smo pobijedili Mađarice. Na njihovom terenu, pred prepunim tribinama. Dvorana Laszlo Papp Arena dupkom puna, svi za njih navijaju, a mi smo ih deklasirale na dvije “ploče”. Bilo je 8-0 ili automat u karateu i 7-0! To je nešto što će mi ostati urezano u pamćenju za cijeli život. Nešto stvarno nestvarno. Čak i više od same medalje, taj osjećaj da smo utišale cijelu Arenu u Budimpešti je nešto nestvarno. Nikad to nisam doživjela - veli Sadea.

Upravo je ona bila jedna od te dvije naše junakinje tog dana, 29. listopada 2023. Lea Vukoja je napravila “automat”, Sadea vrlo blizu, 7-0.

Iako, nije baš bilo prije, pa i tijekom Budimpešte, sve tako ružičasto. Naime, Mia Greta Zorko je otišla u Mađarsku kao navijač jer je ranije ozlijedila prednje križne ligamente koljena. A onda se ondje, na zagrijavanju prije 3. kola protiv Belgije, ozlijedila i Nikolina Golomboš. Najmlađa. Siščanka koja je, istina, rođena u Zagrebu, ali trenira i studira u Rijeci.

- Budimpeštu, nažalost, po tomu prvo pamtim, ali budući da sam vrlo mlada, još uvijek nemam ni 20, bila mi je čast stajati uz njih tamo. Biti do te reprezentacije.

Ima li najmlađa u reprezentaciji neka posebna zaduženja? Tako zna biti u nekim kolektivnim, istina, pretežito loptačkim sportovima.

- Ne, kod nas tog nema. Sve smo istog statusa, bez obzira na iskustvo i godine sve smo mi - jedno. Ja sam se reprezentaciji priključila tek uoči Svjetskog prvenstva budući da su one sve već bile seniorke, a ja sam u Budimpešti tek ušla u taj seniorski svijet.

Inače, gotovo pa sve djevojke u karate su ušle kao vrlo malene djevojčice, u dobi od 4 do 6 godina. Luciji se, eto, karate na prvu čak i nije svidio, Nikolina je počela iz zdravstvenih razloga ili zbog spuštenih stopala itd. Apropos najmlađe, Nikoline, ona će reći...

- Nas je malo više u obitelji, pa kad dođem s faksa u Rijeci doma u Sisak, družim se sa sestrama.

Dobro, koliko je to “malo veća obitelj i koliko sestara? Dvije?

- Ne, nas je 7.

?? Koga, čega sedam? Sestara??

- Pa da, ha, ha. Ja sam točno u sredini. Imam tri starije i tri mlađe sestre. Dvije mlađe sestre su trenirale karate, ostale nisu, ali zato uvijek sve dolaze navijati. Došle su i u Budimpeštu gledati susret za broncu, iako su znale da sam ozlijeđena i da neću moći nastupati.

Iz Siska idemo jugozapadno lagano, do Rijeke. Ondje je Lea Vukoja, koja je, kad smo je prvi put kontaktirali, samo zamolila da je nazovemo kasnije.

- Za pola sata pišem kolokvij.

Ups, pardon. Samo piši, daj najbolje, lako ćemo mi za novine. Koji sat kasnije... I Lea, kako si napisala kolokvij?

- Odlično! Ne stvarno, baš sam zadovoljna. Mogla bi pasti petica!

‘Više nema opterećenja‘

Veselimo se s Leom. Kolokvij iz, ako se dobro sjećamo, povijesti psihologije. Ovdje ćemo o recentnoj povijesti hrvatske karate ženske vrste.

- Kad smo krenuli tamo u Poreču 2021. govorilo se “mlade cure”, ali prošle su već 2-3 godine i... Ha, ha, dobro, pa još smo mlade, ali stekle smo već određeno iskustvo i možemo ravnopravno parirati svim reprezentacijama.

Kao buduća psihologinja Lea je istaknula temeljnu vrijednost ove reprezentacije, te određenu razliku između nastupa u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji.

- Zajedništvo i timski rad. Nadalje, u ekipnim borbama, uoči njih, ima dosta taktičkog nadmudrivanja. Naime, “rade tri ploče”, trener odredi koja ide prvu, a koja treću borbu. Međutim, mi ne znamo što je odredio drugi trener, niti suparnice znaju koja od nas je prva borba. Zato tu ima uvijek i malo zavaravanja, pa se kao krivo stanemo, sve dok nas suci konačne ne postave kako treba. Puno tu ima promišljanja, ali u našoj reprezentaciji bih ja baš naglasila zajedništvo i želju za dokazivanje kao ono što nas gura naprijed.

Jeste li bile opterećene, bar malo, kad ste kretale, tamo negdje 2021. godine, uspjesima prethodnica?

- Ja osobno jesam. One su postavile jako visoke kriterije, europske, ali tu je i svjetska medalja iz Pariza 2012. Nastaviti nakon njih je bio svojevrsni teret. U početku sam bila malo skeptična, ali onda smo se u Poreču na EP 2021. borile za broncu... Ono, vau, pa jel’ moguće. Da, sada sam svjesna naše snage, nema više nikakvih opterećenja, uostalom, bronca sa SP u Budimpešti je bila prva hrvatska ekipna svjetska medalja nakon 11 godina.

Kapoeira i ritmička gimnastika, pa karate

Samo jednu djevojku nismo našli u Hrvatskoj, uostalom, jedina koja nije iz privatnih razloga mogla doći i na dodjelu nagrada u nedjelju u Zagrebu. Mia Greta Zorko. Dala nam je za pravo kada smo našu priču započeli s 2021.

- Naša priča je sigurno tada počela. Te 2021. je još bila s nama Ana Lenard kao iskustveni faktor, a kada je ona nakon SP-a u Dubaiju 2022. otišla, ušla je Sadea. Ne znam je li naš prosjek godina 23. Neću reći da su ljudi oko nas u početku bili skeptični, ali nisu baš polagali puno nada u nas. Bilo je priča “pa, budu one nešto osvojile, tu i tamo”, ali ovakav kontinuitet sigurno nitko nije očekivao.

Mia je, inače, imala zanimljiv početak u sportu i jedina je kojoj nije karate ili samo karate bio početna postaja.

- O, ja sam svašta prolazila. Capoeiru sam plesala, pa ritmička gimnastika, a karate od osnovne škole. Jedno vrijeme čak sve troje odjednom! U karateu me zadržala neka vrst obiteljske povezanosti.

Inače, koliko su god, u nas barem, žene bile puno uspješnije u borilačkim sportovima (judo, karate, taekwondo), rodne ravnopravnosti nema u međunarodnim okvirima, na što upozorava Mia Greta Zorko.

- Apsolutno mi nema nikakve logike da na EP i SP ženske reprezentacije mogu imati samo 3 članice plus 1 pričuvu, a muški 5 plus 2 pričuve. Zašto? Pa, ljepše je kada ima više borbi, to je jedno. Drugo, nama curama je onda puno teže se izboriti za reprezentaciju jer mjesta je za nas samo 4, a muških je 7.

Zamjerka koja je na mjestu. U početku smo spomenuli Danila Domdjonija, njegovu prvu, kratku opasku, koju sada potkrjepljuje:

- Po meni ova ženska reprezentacija nije i nikako nije mogla biti neko iznenađenje jer djevojke poput Lucije Lesjak, mlađeseniorske svjetske prvakinje, pa Lee Vukoje, sve su redom osvajačice medalja u mlađim uzrastima kao mlađe seniorke, kao i Mia Greta Zorko, sad Nikolina Golomboš.

Od uspomena iz 2023., buduća doktorica Lucija Lesjak se vratila na ožujak i EP.

- Meni je iz te Guadalajare najupečatljivije ostalo finale. Zato što smo polufinale radile protiv Francuskinja, a one su jako dobra reprezentacija i tu smo morali ići na tri ploče. Nismo to mogli na dvije riješiti. I, kak’ sam ja bila zadnja ploča, vodila sam 6-5, do kraja samo sekunda. Francuskinja juri svom snagom na mene i ja potegnem yoko-geri. To je za 2 boda. Samo, to vam je onako, li-la. U toj sekundi ne znaš koja će poentirati, a samo je bod razlike i ulog ulazak u finale.

Znate epilog. Hrvatice su bile u finalu. U kojem su osvojile srebro, kasnije na SP-u u listopadu broncu, koja je, pak, ukupno 111. seniorska medalja hrvatskog karatea! Ne brinite, bit će uskoro i 112. i 113. i... Vrlo skoro, u svibnju, kad u Zadru organiziramo Europsko prvenstvo.

A što ova naša, nagrada Sportskih novosti, znači ovim mladim, vrsnim sportašicama, opet je ponajbolje sažela Lucija.

- Znate, dirljivo zna biti kada netko veli da mu ne treba neka vanjska potvrda uloženog rada, truda, uspjeha, ali mislim da to baš nije istina. Zato što svi volimo dobiti s vremena na vrijeme neku vidljivu potvrdu da to što mi radimo, kad je, evo, sport u pitanju, ali i inače, da to što mi radimo jest bitno, da nas se vidi i čuje!

.