Enver Idrizi i Jean-Claude Van Damme

 Privatna arhiva
BORBENI SEKTOR

‘Osvojio sam prvu medalju za Hrvatsku, a kad sam iz kimona izvadio zastavu - plakala je cijela dvorana!‘

Veliki intervju s legendom hrvatskog i svjetskog karatea, Enverom Idrizijem, povodom njegova 57. rođendana
Piše: Robert KrnjićObjavljeno: 03. kolovoz 2023. 22:24

Samo snaga duha i snaga tijela stvaraju novi svijet i nova djela. Ova moćna filozofsko-motivacijska deviza krasila je poleđinu nekadašnje članske iskaznice karate kluba Tempo i godinama, s vrha police u dnevnom boravku, potpisniku ovih redova pružala svojevrsni životni putokaz, ali ga, istovremeno, i podsjećala na neka romantičnija vremena. Iščitavanje predmetne rečenice na tom plastificiranom komadu papira otvaralo bi mu, poput vremenskog stroja, portal koji vodi prema devedesetima, prema slavnim danima Tempa i dvorane na Peščenici, prema glavnom treneru Iliji Smoljenoviću i, konačno, prema najvećoj klupskoj zvijezdi - Enveru Idriziju.

Teško je dočarati kakav je status Idrizi onomad uživao u navedenom sportskom kolektivu, ali i čitavoj svjetskoj karate zajednici. Vrhunskim borilačkim umijećem, besprijekornom tehnikom i dominantnim izvedbama na tatamiju nizao je odličja s najprestižnijih natjecanja diljem Europe i svijeta, a karizmom, šarmom i osobnošću dodatno je osnaživao kult ličnosti koji je tih godina buktio oko njegovog imena. Bio je (i ostao) personifikacija karatea na ovim prostorima. Odrastajući pod tim i takvim utjecajem, osobno sam, kao klinac, svaku dječačku raspravu o najsnažnijim i najopasnijim ljudima na planetu, odlučno presijecao rečenicom: "Ma kakvi Bruce Lee, Arnold Schwarzenegger i Jean-Claude Van Damme, ne znate vi, rođaci, tko je Enver Idrizi". Gotovo tri desetljeća kasnije, imao sam čast i zadovoljstvo s tom borilačkom ikonom, i velikanom nacionalnog sporta, napraviti intervju povodom njegovog 57. rođendana (4. kolovoza 1966.).

Zastava ispod kimona

- Karate sam počeo trenirati u Skoplju, sa 16 godina sam postao juniorski prvak SFRJ, nakon čega su krenule stizati ponude iz mnogih gradova, a ja sam se odlučio otići u Mostar. Tamo sam se dodatno specijalizirao, a onda sam, na zahtjev trenera Smoljenovića, koji je inzistirao na mom dolasku, s 23 godine stigao u Zagreb - prisjetio se Idrizi svojih početaka na samom startu našeg razgovora.

image

Enver Idrizi

Privatna arhiva

Nedugo nakon dolaska u grad pod Sljemenom, 1989. godine, glavni junak ove priče dobio je hrvatsko državljanstvo, a do 1995., braneći boje Lijepe Naše, dva je puta bio europski prvak i dva puta viceprvak, osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu 1994., a u kolekciji ima i dva zlata sa Svjetskih kupova. Hrvatskoj je, kako sam znade reći, ukupno donio oko "20 kilograma medalja". Obilježio je čitavu jednu eru hrvatskog, europskog i svjetskog karatea, a u nacionalnoj sportskoj povijesti ostat će upisan, između ostalog, i kao osvajač prvog odličja za (međunarodno priznatu) neovisnu hrvatsku državu.

- u Milanu na Svjetskom kupu, na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske (15. siječnja 1992., op.a.), osvojio sam zlatnu medalju. Bio sam prvi sportaš koji je podigao hrvatsku zastavu. Došao sam u Italiju i, prije nego što je turnir uopće počeo, delegatu za zapisničkom stolom dao kasetu s hrvatskom himnom, te mu rekao da je obavezno pusti kad se popnem na postolje. Nasmijao se i pitao me kako to mislim budući da se još nisam ni počeo boriti, na što sam mu rekao da se ne brine, jer sigurno pobjeđujem - prepričava legendarni karatist, pa ponosno nastavlja:

- Hrvatsku zastavu tih sam dana svugdje nosio sa sobom, a na proglašenju pobjednika držao sam je pod kimonom. Kada su me predstavili i kada je počela svirati himna, izvadio sam zastavu, podigao je i raširio. S obzirom na to da je tih dana bjesnio rat i da su mnoga sela i gradovi u Hrvatskoj bili razoreni, cijela dvorana je plakala, to je nešto što se ne može opisati riječima. Tamo nije bilo kamera, ali postoje fotografije koje sam odnio tadašnjem zagrebačkom gradonačelniku Borisu Buzančiću i koje bi trebale biti pohranjene u Državnom arhivu u Zagrebu.

Prosvjed ispred zgrade UN-a

Pet mjeseci ranije (kolovoz 1991.), Idrizi je, također, podigao hrvatsku zastavu i na turniru u američkom Ocean Cityju, iako Hrvatska tada još nije bila priznata kao neovisna država, te tako postao prvi sportaš koji je to učinio. Osim toga, na povratku s navedenog natjecanja, bio je među prvim hrvatskim sportašima koji su, ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, prosvjedovali zbog velikosrpske agresiju na Hrvatsku. Dotaknuli smo se njegovih protestnih akcija ispred UN-a, kao i jednog poteza koji je među tada prisutnima bio dvojako prihvaćen.

- Nas 35 je došlo pred zgradu UN-a, dijelili smo fotografije i ukazivali na to da u Hrvatskoj počinje rat. U jednom sam trenutku primijetio jugoslavensku zastavu, skinuo je, i zamijenio hrvatskom. Nakon toga, većina prisutnih je pobjegla, prepali su se jer nisu znali hoće li Jugoslavija opstati i što će se događati u budućnosti. Ne želim govoriti njihova imena i otvarati im stare rane, ali slobodno napiši da su pobjegli kao zečevi. S druge strane, kada su njujorški Hrvati vidjeli što sam učinio, u Astoriji u Queensu nosili su me na ramenima, družili se sa mnom i pokazali mi poštovanje - prisjeća se dobro raspoloženi Idrizi.

image

Enver Idrizi

Privatna arhiva

Ono što Enverovoj veličanstvenoj sportskoj priči, međutim, dodaje primjesu gorčine jest činjenica da meritorne instance u Hrvatskoj svojedobno nisu dovoljno (ili uopće) valorizirale njegove sportske uspjehe, kako u simboličnom, tako i u materijalnom smislu. Tijekom svoje grandiozne karijere, naime, nikada nije bio proglašen najboljim hrvatskim sportašem, iako je za to bilo snažnih argumenata, osobito 1993. godine, a gotovo nevjerojatno zvuči podatak da čovjek sa sportskom biografijom poput njegove još uvijek nema fotografiju u Aleji velikana hrvatskog sporta na Jarunu.

"Partizani i veliki Hrvati"

- To je nije moja sramota. Ja sam svoj dio odradio, naporno i pošteno sam se borio za Hrvatsku, a na kraju su neki ljudi, koje se ne može ni nazvati sportašima, pa čak i kuhari, dobivali stanove, dok ja nisam dobio ništa, ni žutu lipu. Kako je moguće da na Jarunu nema moje fotografije pored svih medalja koje sam osvojio za Hrvatsku, uključujući i onu prvu? - u dahu govori Idrizi, pa navodi odluke i izbore mjerodavnih tijela koje smatra nepravednima, a pritom ističe i koga drži odgovornim za ignoriranje njegovih pothvata:

- Godine 1993. je u Hrvatskom olimpijskom odboru bila grupa ljudi predvođena Antunom Vrdoljakom, Damirom Škarom i još nekima koji su od velikih partizana postali veliki Hrvati. Te sam godine osvojio svjetsku, europsku i mediteransku medalju, i trebao, praktično bez konkurencije, biti proglašen za najboljeg hrvatskog sportaša, a oni su tu nagradu dali nekome tko je nije zaslužio. Boli me i što su Stojku Vrankoviću dodijelili nagradu za "fair-play" jer je bio pred UN-om, dok su mene, koji sam tamo došao prije njega i danima spavao na betonu, potpuno izignorirali.

image

Enver Idrizi

Privatna arhiva

S obzirom na maćehinski odnos kojeg je Idrizi doživio, nametalo se pitanje o tome smatra li da je bio opstruiran od strane određenih struja u Hrvatskoj isključivo zbog činjenice da je etnički Albanac.

- Nikad se ne hvatam za nacionalnost. U Hrvatskoj ima mnogo Albanaca, to je naša druga država koja nam je dala priliku da radimo, učimo, studiramo i razvijamo se. Ne smijemo zaboraviti i da su neki od hrvatskih ratnih heroja i najjačih boraca za hrvatsko oslobođenje od okupacije bili upravo Albanci, a mnogi od njih su u ratu i položili svoje živote. Tako da ne želim generalizirati, nikad ne bih rekao nešto protiv Hrvata kao naroda, ako postoji nečija odgovornost onda je ona osobna. Hrvati su predivan narod, ovdje sam i ostao zbog dobrih ljudi, a ovi pojedinci imaju ime i prezime - odlučno odgovara proslavljeni karate majstor.

Iako s popriličnim zakašnjenjem, neki od propusta učinjenih u Idrizijevom slučaju ipak su nadoknađeni, barem na simboličkoj razini. Krajem veljače prošle godine, naime, dobio je zlatnu plaketu Hrvatskog karate saveza za ostvarene rezultate i izniman doprinos u promociji hrvatskog karatea, koju mu je osobno uručio predsjednik Saveza i glavni tajnik Europske karate federacije Davor Cipek. Istom prilikom, glavni tajnik HOO-a, Siniša Krajač, uručio mu je zahvalnicu za izniman doprinos hrvatskom sportu, odnosno za promociju i širenje sportskog ugleda RH u svijetu. Priznanja su to koja ovom dokazanom i iznimnom ambasadoru hrvatskog sporta predstavljaju značajnu satisfakciju.

image

Enver Idrizi

DAMJAN TADIC/CROPIX Cropix

- Pokazali su veliku čovječnost prema meni, tim priznanjima su me vratili u sportski život. Želim pohvaliti trenutno vodstvo HOO-a, na čelu sa Zlatkom Matešom i Krajačem, kao i predsjednika HKS-a Cipeka, jednog od vodećih dužnosnika u svjetskom karateu u ovom trenutku. Zahvaljujući njihovom radu i, naravno, našim odličnim natjecateljima, Hrvatska osvaja nove medalje. Situacija u hrvatskom karateu je bolja nego ikada ranije, Savez radi odličan posao i krupnim koracima grabimo prema naprijed - ističe Idrizi koji trenutno radi kao Cipekov savjetnik.

Chuck Norris, Van Damme i MMA

Među pitanjima iz kategorije "neizostavnih" bilo je i ono koje se ticalo Idrizijevih mečeva s Chuckom Norrisom. Enver je u jednom od svojih ranijih intervjua spomenuo kako je "teskaškog rendžera" pobjeđivao u dva navrata, a to je "fun fact" koji je posebno simpatičan hrvatskoj borilačkoj javnosti.

- Išao sam na turnire gdje su, između ostalih, nastupali i glumci poput njega. To su bili revijalni mečevi budući da se radilo o ljudima koji nisu bili pravi borci, tako da to ne možemo ni smatrati službenim borbama - rekao je Idrizi, a njegov odgovor poslužio je kao idealan šlagvort za sljedeće pitanje. Po završetku sportske karijere, naime, bivši hrvatski karate reprezentativac okušao se i u glumačkim vodama. Glumio je u filmu "Ne zaboravi me" redatelja Jakova Sedlara, ali i u filmu "The Order" redatelja Sheldona Letticha, na čijem je snimanju dijelio set s ponajvećom svjetskom zvijezdom akcijskih filmova, Jean-Claude Van Dammeom.

image

Enver Idrizi i Jean-Claude Van Damme

Privatna arhiva

- Bila su to odlična iskustva, imam velikog talenta za glumu i po završetku sportske karijere sam dobivao mnoge ponude da glumim u filmovima, čak i iz Hollywooda, ali, kao što se kaže, jednom rukom ne mogu se držati dvije lubenice. Sam sebi rekao sam da je bolje da ostanem u zemlji, da budem među svojim ljudima i živim normalan život. Nisam od onih koji su uspjeli pa digli nos u nebesa, volim se družiti i jesti za istom stolom s ljudima iz najnižih slojeva društva - priznao nam je Idrizi, ali i otkrio da je s Van Dammeom ostao u odličnim odnosima:

- Prije desetak dana je bio moj gost u Prištini, a cijelo Kosovo se diglo na noge zbog njega. Njegov dolazak je bio velika promocija za našu mladu državu, a uskoro očekujemo da će doći i Sylvester Stallone, te još neki glumci koje poznajem od ranije. Van Damme je odličan čovjek i dobar glumac, za mene osobno najbolji svih vremena nakon Bruce Leeja. U svoje je vrijeme osvježio svjetsku kinematografiju i ponudio ljudima nešto novo.

Detalj iz Idrizijevog životopisa koji je široj javnosti možda nepoznat jest da se svojedobno okušao i u slobodnoj borbi, i to u vremenu kada je MMA bio potpuna nepoznanica čak i sportskoj publici s one strane Atlantika.

- Prvi puta sam u Sjedinjene Američke države išao 1984. i tada sam se okušao u MMA-u, o kojem tada ljudi nisu znali ništa, budući da se tek nakon 2000. razvio i popularizirao. Sudjelovao sam tada u MMA mečevima, međutim, to su bile privatne borbe, zatvorene za javnost - ispričao je Idrizi, pa dodao da povremeno znade ispratiti poneku borbu u UFC-u, no pritom ne ulazi dublje u "materiju":

- Znam pogledati, ali ostala mi je navika iz mojih natjecateljskih dana da nikad ne gledam imena boraca, tako da pogledam tu i tamo poneki meč, ali ne provjeravam o kojim se borcima radi, samo pratim ono što rade u oktogonu.

image

Enver Idrizi i Mike Tyson

Privatna arhiva

Smoljenović i Tempo

U završnom dijelu razgovora vratili smo se na borilačku romantiku iz uvoda teksta. Ilija Smoljenović. Karate klub Tempo. Dvorana na Peščenici. Dani ponosa i slave.

- Smoljenović je rođen kao gospodin, i kao gospodin će umrijeti. On je legenda hrvatskog karatea i jedan divan čovjek kojem ću uvijek biti odan. U njegovoj je generaciji bilo još odličnih boraca, kao što su, primjerice, Zdenko Protuđer i Vjekoslav Šafranić, koji su, također, ostvarivali velike rezultate, ali Ilija je poseban - takav se više ne rađa. Najbolji trener i najbolji sudac na svijetu - govori Idrizi, s golemom dozom poštovanja, o svom nekadašnjem mentoru, pa se prisjeća vremena provedenog u Tempu:

- To je bilo jedno neponovljivo vrijeme. Kada imaš dobre roditelje onda imaš i dobru kuću, a Ilija je, prije svega, bio naš roditelj, i to strašan roditelj. Učio nas je isključivo dobrim stvarima i pozitivnim vrijednostima, te s nama naporno radio kako bismo donijeli što više medalja za Hrvatsku.

image

Ilija Smoljenović

Facebook/Ilija Smoljenović

Kada sagleda cijeli svoj sportski put i sva odličja koja je osvojio, Idrizi ni sekunde ne dvoji kako odgovoriti na pitanje o tome koji mu je najdraži trenutak u karijeri.

- Osvajanje prve medalje za Hrvatsku na dan međunarodnog priznanja. To je definitivno na prvom mjestu, a onda tek idu ostale uspomene. Sve u svemu, sretan sam što sam radio čisto i pošteno, što sam osvjetlao obraz i hrvatskog i albanskog naroda - govori nam legendarni borac, pa razgovor zaključuje uz širok osmijeh i krilaticu nastalu na njegovom sportskom vrhuncu:

- Coca Cola, Marlboro i Enver Idrizi. To su brendovi koji ostaju!

Linker
25. siječanj 2024 20:40