Fenomen Taekwondo kluba Marjan iz Splita poznat je odavna, pa i prepoznat u svijetu ovog sporta i puno šire. Broj medalja na OI, SP i EP u ovom je trenutku na 121. Ukupno je dosad 46 sportašica i sportaša iz ovog kluba osvajalo medalje na jednom od tri najveća natjecanja. Rezultati su toliko nestvarni kao i podatak da Marjan u ovoj godini ima pet medalja na seniorskom SP, isto koliko i cijela Hrvatska u ljetnim olimpijskim sportovima.
Točnije rečeno, Taekwondo klub Marjan je u ovoj godini osvojio više medalja na svjetskim prvenstvima nego preostalih 7.667 registriranih klubova svih sportova u nas.
Čudesna priča je međutim unutar samog kluba, a to je podatak da je 28 odličja od 121, djelo blizanki - Ana i Lucija Zaninović, Bruna i Ivana Duvančić, Nika i Rea Kozlica, te Gita i Roza Veljačić.
Početak ne bi mijenjale
Ana i Lucija Zaninović su prvi članovi kluba osnovanog prije 23 godine, prve osvajačice velikih medalja, a u klubu su i danas. Ana kao trenerica kluba, a Lucija kao predsjednica.
- Dosta emotivno gledam na Marjan jer sam od samog početka sudjelovala u stvaranju tog kluba od prvog dana pa sve do danas. Sport oblikuje čovjeka i danas kad imam svoju djecu želim da se oni bave sportom na bilo kojoj razini. Sport daje odlične temelje za život, nauči te odgovornosti, poštovanju tuđeg vremena, poštovanju suparnika, trenera, kolega. Sport te uči nositi se s porazima i naučite se nositi s takvim situacijama koje će vas čekati kroz život - veli predsjednica kluba Lucija Zaninović Kuzmanić.
Zauvijek će ostati zapisano da je Lucija prva osvajačica olimpijske medalje iz ovog kluba, prva trostruka uzastopna prvakinja Europe, kao i da je Ana prva svjetska prvakinja za Hrvatsku u ovom sportu.
- Mnogi me pitaju bih li voljela da sam danas u Marjanu kad je sve posloženo i kad je klub izgrađen na ovoj razini, ali ja bih birala isti put od samog početka kad se klub stvarao. Kroz taj put smo se i mi izgradile drugačije i povezale i stvorile drugačiju vezu između Tonija Tomasa, Ane i mene koja će trajati za cijeli život. Nije bilo lako u počecima, sjećam se trošne dvorane na Skalicama s puknutim prozorima, ali eto, vizija jednog čovjeka i želja da stvori nešto, guralo ga je naprijed. Drago mi je da smo mu Ana i ja barem malo pomogle na tom putu i pratile ga koliko smo mogle. Put nije bio lagan, ali ja ga nikad ne bih mijenjala za sve današnje savršene uvjete i dvorane.
Iako su tek završile gimnaziju, blizanke Bruna i Ivana Duvančić u svojim vitrinama već imaju 10 svjetskih i europskih odličja u sve tri uzrasne kategorije, a obje su vlasnice i svjetske i europske seniorske medalje sa samo 19 godina. Njihov put u klubu započeo je kad su bile djevojčice od šest i pol godina.
- Taekwondo je bio prvi sport koji smo ikad trenirale i mislim da će biti i zadnji - rekla je na početku Ivana Duvančić.
- U našoj školi su bili pokazni sati i nama se svidjelo, ponijele smo kući letak i dale roditeljima i evo nas danas, 13 godina kasnije na istom mjestu. Iz dana u dan nam je taekwondo sve draži i nikad nismo niti pomislile da bismo mogle promijeniti sport. Tek kad je Bruna postala kadetska prvakinja Europe smo vidjele da se može i da u nama ima potencijala za nešto više.
San svakog sportaša je otići na OI, pa ista misao vodi i sestre Duvančić.
- Težimo tome da skupa odemo na Igre i ako Bog da obje osvojimo medalju. Pored Igara želja je da obje postanemo svjetske prvakinje. Ana i Lucija su sinonim za Marjan, a nama je čast što smo nastavile njihov put i na nama je samo da radimo i trudimo se jednog dana ostvariti sve ono što su one postigle u svojim karijerama - zbori Bruna Duvančić.
Bez međusobnih borbi
Zanimljivo je da su blizanke Duvančić iste kategorije kao i nekad blizanke Zaninović i da se kao ni one nikad nisu međusobno borile.
- To je prva stvar koju smo rekle da se nikad nećemo međusobno boriti i da ćemo se odricati i raditi što god treba da budemo različite kategorije, pa koliku god žrtvu morala podnijeti ona druga koja skida ili diže kilograme.
Još mlađe od Brune i Ivane, su Nika i Rea Kozlica, blizanke koje je već puno teže razlikovati i s čijim raspoznavanjem imaju problem apsolutno svi, od škole do treninga. Maturantice splitske V. gimnazije sa 17 godina imaju tri europske medalje.
- Tata nam voli borilačke sportove i on nas je upisao na taekwondo tako da je to ostao jedini sport koji smo ikad trenirale. Ne razlikuje nas nitko iako mi nismo iste samo to drugi ne vide - dobacile su uz smijeh Nika i Rea uz dodatak.
- Treneri nas znaju prepoznati po gardu i stilu borbe.
Kao i prva dva para blizanki, niti Rea i Nika nisu nikad međusobno odradile borbu.
- Srećom, nemamo isto kilograma pa se nismo nikad morale međusobno boriti, a to nam je i pružilo šansu da obje idemo na europsko prvenstvo. Karakterno smo dosta različite iako se dobro slažemo.
Sasvim drukčija priča je ona o najmlađima, blizankama Giti i Rozi Veljačić (11 godina). Motorički izvrsne i bit će zanimljivo pratiti sljedećih desetak godina kako će se njihov put razviti. Obje su odlikašice u školi, obje marljive na treninzima i obje već u mlađim kadetima pokazuju potencijal.
- Možete nas razlikovati po kosi, Roza ima kraću kosu - na početku će Gita.
- Mi smo se znale zamijeniti i u školi kad sjedimo, ali učiteljica ne bi ništa skontala. Mi vam obožavamo dolaziti na trening i obožavamo učiti i ništa nam nije teško. Najdraže nam je boriti se i putovati na natjecanja - dobacila je Roza.
- Obožavamo gledati Lenu i Paška (Lena Stojković i Paško Božić) kad se bore - dodale su još dvije male pričalice s kojima će biti zanimljivo raditi intervju kroz desetak godina nastave li putem kojim su krenule.