Sljedeći bi tjedan u Hrvatsku trebala “aterirati” pokoja nova svjetska medalja. Ma, da je i jedna, veselit ćemo se. No, imajući u vidu o kojem je sportu i riječ, te koliko su nas u njemu najbolji naši predstavnici, a osobito predstavnice naviknule, razmazile... nekako slutimo da bi medalja moglo biti i više. U svakom slučaju tomu se nadamo iz Bakua, sa Svjetskog seniorskog prvenstva u taekwondou. Posljednjeg prije Igara u Parizu.
Hrvatsku će ondje zastupati, za naše se boje boriti 16 odličnika, po osam žena i muškaraca. Odabir je to stručnog stožera na čijem je čelu pak vodeći stručnjak ovog sporta, pa i ne samo baš u nas, već i dosta šire. Toni Tomas, rodonačelnik splitskog Marjana kojeg smo davno preimenovali iz “običnog” kluba u neslužbenu taekwondo akademiju.
Premijera za Niku Karabatić
- Nije odabir za Baku bio težak. Otprilike sam znao i ranije kako stvari stoje - o sastavu će reprezentacije izbornik Toni Tomas.
- Oni od kojih imamo najveća očekivanja su na neki način i potvrdili svoju formu u prvom dijelu sezone.
Potom će izbornik Tomas na svoj način pojasniti reprezentaciju.
- Neki idu radi sudjelovanja, neki radi prikupljanja iskustva, a neki po medalju, jasno. To je tako određena mješavina svega. Reprezentacija je vrlo kvalitetna, ima nekoliko sportaša koji mogu ići i do kraja, ali to sve uvijek ovisi i o trenutku. Kad dođe natjecanje, pa pitanje - jesi li sposoban dati najbolje od sebe?
Kad spominjete recimo one “koji su za medalju”, na prvi nam se pogled u odnosu na prošlo SP u Meksiku prije šest mjeseci, nameće svjetska prvakinja, dvostruka europska, Lena Stojković (do 46 kg).
- Lenina forma je bila jako loša početkom ove godine, ali trenirala je jako dobro i uspjela se ponovo dignuti u formi. Ona je zasigurno jedna od najvećih kandidatkinja za medalju.
Je li forma kod nje namjerno rušena nakon SP u Guadalajari, u studenom prošle godine?
- Uvijek rušimo formu, imamo dva ciklusa godišnje. Jedan je kraj svibnja, početak lipnja kada je inače najčešće svjetsko prvenstvo, poput ovog. Drugi put, pred kraj godine kada su Grand Slam, Grand Prix finala itd. Kod Lene, koja je tek postala seniorka prošle godine, a imala je izvanredan učinak od dva europska i jedno svjetsko zlato, nastupilo je i neko manje “pražnjenje”. Najteže je održati “glad”, htijenje da se nešto napravi još bolje. Većinom se ljudi zasite i onda nastupe problemi, a ako ne ideš 100% spreman, nemaš što ni tražiti u sportu.
Kakvo je stanje sa sestrama Duvančić, Bruna je do 49 kg, a Ivana do 57 kg, za koje je znano da su velika nada, budućnost hrvatskog taekwondoa?
- Isto su u dobroj formi s tim da je prošle sezone Ivana Duvančić izborila medalju i na EP i na SP, a ove sam ju godine stavio u kategoriju više. Zato što imamo jednu natjecateljicu, 16-godišnju Niku Karabatić koja će se nadmetati do 53 kg. Nika je bila prvakinja Europe, kadetska i juniorska, ali sad je od 1. siječnja dobila pravo nastupa i u seniorskom uzrastu iako ona po godinama to još nije. Od tada je na četiri natjecanja osvojila 3 zlata i jednu broncu, što nam je dosad najbolji uspjeh ove godine. U konkurenciji i muških i ženskih natjecatelja. Zato sam joj dao primat u ovoj kategoriji ispred Ivane Duvančić koja je prošle godine bila brončana na EP i SP - pojašnjava izbornik Tomas.
Jasno da ne možemo nikako preskočiti olimpijsku pobjednicu, miljenicu Knina, ali i Hrvatske, sjajnu Mateju Jelić. Godinu dana nakon tokijskog zlata mučila se s ozljedama, promijenila u konačnici i trenera (ne jasno i klub, Marjan), odnosno sad radi s vašim kolegom Veljkom Laurom. U kakvom nam je stanju Matea?
- U jako dobroj je formi, jako dobro radi. Ono što je bilo nakon Tokija, ozljeda od 9 mjeseci, pa neka stagnacija, traženje sebe da tako velim, to je prošlo. Postoje neki trenuci ponekad kod sportaša kada dosegnu vrh da pomisle kako bi im se svi suparnici trebali unaprijed pokoriti, položiti oružje kako se kaže. Ne ide to tako u životu i sad mi se čini da je Matea složila stvari u glavi onako kako treba. Vidim njezin trud, zalaganje i u jako je dobroj formi.
Sad moraju biti posvećeni
Mogli bi ovako još nabrajati od reprezentativca do reprezentativke, ali sami ste spomenuli kako postoje uvjetno tri skupine sportaša - za medalju, za iskustvo i za nastup. Koga nismo spomenuli još od onih koji su “za medalju”? Oni od kojih vi očekujete borbu za najviši plasman, oni koji su kako mentalno, tako tjelesno, formom spremni za postolje.
- Ne želim taj teret stavljati nikome na pleća. Jasno da postoje takvi, ali mislim da ne bi bilo korektno, a još manje korisno to sada javno isticati.
Koliko ste se dugo pripremali i gdje?
- Cijelo vrijeme u Splitu zato jer nam je tu dvorana, opremili smo je posve i sve je samo za nas. Imamo baš sve. Problem nam je postao kad god idemo negdje drugdje na pripreme, nosimo tatami, kamion opreme, oklopi, jastuci, fokuseri, gume... Čudesa i to je skupo. Treba nam kamion, ali više od toga, mi kad dođemo u neku dvoranu, mi ju koristimo cijeli dan, imamo po 4 treninga dnevno. Doslovno cijeli dan, a to sve košta. Da ne govorim da mi u Marjanu onda još dodatno imamo recimo 20-ak sjajnih juniora koji su nam onda sparing partneri za Lenu Stojković, Mateju Jelić, Doris Pole, ma u biti za sve. Koliko se pripremamo? U biti, pripremamo se cijeli život, ali za SP oko 2 tjedna i trenirali smo 4 puta dnevno. Krenuli bi ujutro u 7-7.30, a završavali oko 21 sat. Radili bismo dakle 14 sati dnevno.
Brojke su impresivne, ali... Je li to i inače tako uobičajeno, odnosno ne bojite li se da reprezentativke i reprezentativci ne budu pretrenirani?
- Slušajte, ja tako radim i kod mene je to uobičajeno, a kod drugih trenera ne znam.
U redu, imate i materijalne dokaze da ste u pravu.
- Sad je takvo vrijeme. Kada prođe SP, pa Grand Prix u Rimu i Europske igre u Krakowu, e onda će trenirati do 15.30 sati. Nakon toga će imati vrijeme za sebe i svoju obitelj. Sad je vrijeme kad moraju biti posvećeni čitav dan taekwondou.
Što predstojeće SP znači i u smislu OI u Parizu, glede bodova i slično?
- Prvo, to je Svjetsko prvenstvo i silno je važno samo po sebi, a ujedno je i zadnje svjetsko prije Pariza. Imamo još 7 mjeseci skupljanja bodova i gotovo, zatvaraju se liste. U tom je kontekstu vrlo važno. Nadam se da ćemo napraviti dobar posao.
Jasno, i da ćemo dogodine u Parizu imati i dosta olimpijaca iz taekwondoa.
- To nam je glavni cilj! Imamo dosad, ne znam koliko, 20 i nešto svjetskih medalja. Imamo 5 olimpijskih, tu smo malo “zastranili”, ali imamo dobar ritam, kvalitetu sportaša. Želja nam je na svakim OI osvojiti minimalno jednu medalju. Želja nam je dostizanja takvog standarda i imamo kvalitetu za to. Taekwondo je uvijek daleko odskakao od svih drugih sportova u nas s kojima se može uspoređivati, ali mi želimo i još bolje.
Na dobrom smo putu
Ovo što ste spomenuli “...imamo 5 olimpijskih i tu smo malo zastranili...”. Pa, kamo sreće da nam mnogi sportovi tako “zastrane”. To je lijepa brojka.
- Je, ali u Sydneyu 2000. niti jedna. U Ateni 2004. nismo osvojili ništa, u Pekingu 2008. dvije, u Londonu 2012. jednu, pa u Riju 2016. ništa, pa sad u Tokiju dvije. Slabo je to. Trebalo je puno bolje.
Svaka čast na takvom razmišljanju.
- Gledajte, mi smo sad na dobrom putu, ali bili smo na dobrom putu i u nekim drugim sportovima, pa sad ne postojimo. To se taekwondou ne smije dogoditi, to bi bilo tužno, ali to se može dogoditi.
Istina, uvijek postoji mogućnost, ali uz ovakav način rada, razmišljanja, količinu truda i treninga, na sve to i jasno znanje i solidno već iskustvo... nekako se baš ne bojimo za taekwondo. A Bakuu, e njemu se veselimo. Bit će opet dobrih vijesti.