U Bakuu je okončan Croatia Open u taekwondou! Šalimo se. Bilo je to ipak Svjetsko prvenstvo, ali da su ga hrvatske reprezentativke i reprezentativci “privatizirali”, pretvorili lagano u hrvatski nacionalni show... Pa, nije da nije točno.
Prvenstvo koje ćemo pamtiti po nemjerljivo najboljem učinku glede osvojenih medalja, čak čest. Što je točno dvostruko bolje od prijašnjeg natjecanja, po broju osvojenih medalja. No, to je tek sam vrh trijumfalnog brijega koji je hrvatski taekwondo ostvario u Azerbajdžanu. Ima tu još dosta vrlo zanimljivih podataka.
Ana i Lena, Filip i Marko
Primjerice, od šest medalja, tri ili točno polovicu su osvojili muškarci. Nije nebitan podatak jer je u taekwondou, kao i u ostalim borilačkim sportovima (izuzev boksa) izražena dosad bila ženska nadmoć. Odnosno, Hrvatice su bile vladarice taekwondoa i praktički samo one donosile kolajne u domovinu. Dečki lagano sustižu djevojke, “bude” se.
Nadalje, u Bakuu smo dobili i drugog muškarca u povijesti kao svjetskog prvaka, Marka Golubića. Davno je bila godina 2007. kada je Filip Grgić oko vrata objesio zlato. Najviše mjesto na postolju dosad su osvajale djevojke - Ana Zaninović jednom i dvaput čak Lena Stojković. Imaju sada i društvo u Filipu i Marku.
Idemo dalje. Splitski Marjan doista jest nedodirljiv po pitanju medalja i uspjeha, što smo toliko puta navodili. Oni su lokomotiva hrvatskog taekwondoa, ali nije baš da ni Zagreb miruje. Svjetski prvak, Marko Golubić je Purger iz Dubrave, član Metalca. Međutim, nemojmo smetnuti s uma da je i Ivan Šapina, svjetski doprvak do 87 kilograma, član Marjana, također Zagrepčanin. U Marjan je prešao relativno nedavno iz zagrebačkog kluba Osvit, sa Srednjaka. Nije ovo zgorega za spomenuti, čisto poradi isticanja podatka da Hrvatska ima dva snažna taekwondo središta, da se kvaliteta širi i jača.
Paško Božić (iznad 87 kg), naš posljednji medaljaš iz Bakua, je donio dakle Hrvatskoj šestu kolajnu, petu pak iz te splitske taekwondo akademije. Ovaj je baš dečko donio Marjanu onu jubilarnu 100. medalju s velikih natjecanja (prošle godine na EP), ova sada je već 111. Za klub koji je utemeljen 2000. I koji nije jasno odmah počeo osvajati medalje, trebala je koja godina da se “zalaufaju”. Marjan je dakle osvojio pet medalja ili isti broj kao cijela Turska! Medalju više od Španjolske, tri medalje više od Velike Britanije, Tajlanda i Koreje... Ma, to je ludo. Hrvatska je sa šest medalja najtrofejnija nacija na Svjetskom prvenstvu! Da nismo blagoglagoljivi, sad bismo napisali da smo ostali bez teksta.
Svjetska velesila s razlogom
Da, jasno da moramo nešto i o tom fantastično velikom broju medalja jedne malene Hrvatske. Prije šest mjeseci je Hrvatska imala sedam četvrtfinala, ali je slijedilo tada i pet poraza, pa su na kraju osvojene “samo” dvije medalje. Želimo napisati kako ovo u biti nije slučajnost. I ne, nikako nije riječ o tome da se radi o sportu kojim se drugi ne bave, ne pridaju pozornost. Ne, istina je sasvim drukčija i našoj vječno sumnjičavoj naciji valja samo jedno reći, istaknuti, naglasiti - u taekwondou je Hrvatska svjetska velesila. Ima ljudi u nas koji jednostavno perfektno poznaju ovaj sport, imaju izrazito veliko znanje, još veću volju, ludu maštovitost, silno puno rada, bogomdani talent. To je uvijek i jedina formula uspjeha u sportu. S tim da morate imate sve navedeno. Izostane li samo nešto od navedenog, zaboravite na uspjeh. Zato je Hrvatska uspješna u taekwondou. Rade i drugi, ulažu i trude se, mnogi su i bogatiji, ali... Hrvati su jednostavno bolji. Najsažetije ispisano. Pa, priznajmo si to i ponosimo se time jer nema nacije na svijetu koja ne bi činila isto.