Ne sjećamo se kada smo zadnji put bilo razgovarali ili negdje drugdje "naletjeli" na medijski istup Matee Jelić. Mlade, briljantne sportašice, olimpijske pobjednice u taekwondou iz Tokija. Malo se povukla, svjesno ili ne u izolaciju od sedme sile. Uz sve, nakon olimpijske 2021. došla je i za nju ozljedama bremenita 2022., u kojoj nije bilo rezultata na njezinoj razini očekivanja. A ona je uvijek najviša moguća.
Iako, bilo bi netočno navesti da baš nije bilo uspjeha. Primjerice, zlato na Mediteranskim igrama u alžirskom Oranu ili srebro na jakom Zagreb Openu, sve u 2022. No, na dva najveća prošlogodišnja natjecanja, medalja nije bilo. Službeno peto mjesto na Europskom prvenstvu u Manchesteru, kao i na Svjetskom prvenstvu u meksičkoj Guadalajari. Oba puta poraz u četvrtfinalu, posljednjoj borbi prije medalje.
- Zadnjih sam godinu dana najviše trenirala. Išla sam i na natjecanja, ali jednostavno nije bilo ispalo onako kao sam ja htjela. Jednostavno, ne ispadne uvijek onako kako ja hoću - u startu će Matea koja se baš vratila s nekoliko dana priprema u Makarskoj.
- To je dio s kojim sam se malo borila. Ne razumijem zašto ne uspijevam, a mislim da bih trebala osvojiti. Jednostavno, treba valjda nekad nešto i promijeniti, krenuti nešto drukčije raditi. Tako ja to gledam. Bilo je vrijeme da nešto promijenim, pa sam gledala u čemu sam griješila. Najviše s trenerima. Oni su najviše gledali u čemu sam griješila cijelu godinu. Nekad ti sam ne vidiš te svoje greške zato jer si u nekom svojem balončiću, pogotovo nakon takve godine. Zato sad s ljudima koji su stalno oko mene radim na novim stvarima, napredujemo. Tako radimo cijeli život kroz sport i zato sport i jest tako zanimljiv.
Kada smo kod novih stvari, Matea je promijenila trenera. Jasno, ne i klub, to je još uvijek splitski Marjan, ali nije više Toni Tomas. Točno?
- Istina, potkraj prošle godine, odmah nakon Svjetskog prvenstva, i sada mi je trener Veljko Laura Šišo. Naši treneri uvijek razmišljaju o nama i što je najbolje za nas. Mi smo uostalom svi jedna ekipa i Toni je jasno još uvijek itekako uključen. Samo što je, eto, sada Šišo uzeo mene, a Toni neke druge sportaše zato što oni, treneri, misle da je tako najbolje. Mi njima uvijek vjerujemo.
Poznato jest da su Toni Tomas i Veljko Laura zapravo zaista prst i nokat, isti klub, najbliži suradnici, isti način razmišljanja. Međutim, javnost će se ipak, i to morate razumjeti, pitati, pa zato to sada činimo mi... Zašto je sportašica koju je uostalom isti trener doveo iz Knina u Split i odveo do olimpijskog trona, promijenila trenera?
- Ma ne, tu je Toni. Toni je uvijek tu, mi se svi volimo i to je najbitnije. Nisam ja otišla od Tonija, pa svaki dan smo skupa.
U redu, ali osim promjene trenera, čuli smo da je Matea Jelić promijenila i kategoriju. Bili ste do 67 kg i kao takva osvojili olimpijsko zlato. Je li to točno?
- Je, promijenila sam kategoriju i sad sam do 73 kg i teška. Dakle, dvije kategorije jer je olimpijska kategorija teška. Imam manje kila pa mogu i u ovu do 73, ali i u tešku. Zato jer ima previše natjecanja i bilo mi je jako teško skidati kilograme do 67 cijelo vrijeme. Nije baš najbolje za moje zdravlje i dugoročno gledajući za mene. Do Tokija je to bilo taman, ali za ovo sad je trebalo puno hrabrosti, odlučnosti za prihvatiti taj rizik. To mi je isto novi izazov, što jako volim.
Možda malo valja pojasniti kategorije do 73 kg i teška koja je iznad 67 kg. Kategorija do 73 kg je standardna za sve turnire, EP, SP, dok je kategorija iznad 67 ili teška olimpijska. Netko će priupitati, kakva je razlika onda između olimpijske iznad 67 i do 73? U olimpijskoj iznad 67 kg se može prijaviti i djevojka koja ima, recimo, 80 kg.
Vratimo se Matei... Budući da je ona dosta visoka djevojka (183 cm), pretpostavljamo da je ovo odluka koja ima podosta logike jer na tu visinu ipak treba porazmjestiti i ponešto kilograma. Ono do 67 se pokazalo sjajnim, ali uz nemalena odricanja. Bilo je i ponešto pritiska vjerojatno oko vaganja?
- Pritisak me iskreno nikad nije smetao jer ga ja na kraju i volim prihvatiti. To vas i jača. Ljudi koji skidaju kilograme u taekwondou to razumiju i to bi bilo OK, ali moje skidanje kilograma na kraju nije bilo toliko zdravo jer sam dehidrirala dosta. Ujedno, dosta sam i viša bila od svojih suparnica, što ponekad ima prednosti, ali ne uvijek. Ne, nije mi smetalo to skidanje kilograma i osjećala sam se super u borbi, tako da to nije nikakva isprika, samo je bilo vrijeme da počnem gledati na svoju karijeru. Ipak želim dugo trajati i nije me strah novih izazova i zašto ne to promijeniti - zbori 25-godišnja Kninjanka sa splitskom adresom.
Samo lagani povratak na prošlu godinu... Ne tražimo alibije, ali čini nam se da su vas ozljede dosta sputale u prošloj godini? Sjećamo se da ste uoči EP u Manchesteru 2022. došli na to natjecanje sa samo jednom borbom, jednim natjecanjem još od OI u Tokiju 2021. Postojale su barem dvije malo duže stanke.
- Prvo natjecanje nakon Tokija bio mi je baš taj Manchester, a to je bio već svibanj 2022. Nisam uopće prije tog natjecanja radila sparinge, već sam radila samo s trenerom Tonijem Tomasom i Toni je morao skoro pa svaki trening prekinuti kad bi me zabolilo. Nismo smjeli gurati "preko granica". Sigurno, ta zadnja loža me zaustavila i uzela dosta mentalne snage koliko god sam jaka. Bilo je bitno vjerovati da će biti bolje. To je razdoblje priznajem, bilo jako teško, ali izvukli smo se iz toga. Obitelj i ja i ne mislim više sad na to. To smo ostavili iza sebe, davno zaboravila. Sad se prisjećam samo zbog ovog razgovora. Kad sam bila ozlijeđena, govorila sam "Bože, daj mi samo da se natječem, nije bitno što će biti, samo da mogu udarati". Međutim, i kada sam se počela boriti, evo opet sam bila nezahvalna cijelu godinu. Moram i na to malo pripaziti kod sebe. Iako, jedva čekam baš ovu godinu s punim kalendarom natjecanja. Hvala Bogu da dolazi nova prilika.
Vara li nas osjećaj ili je Matea opet i iznova mentalno ojačala?
- Nadam se da jesam, osjećam se super. Iako, to nije uvijek mjerilo kakva će godina biti, ali osjećam, znam da je puno ljudi oko mene. Treniram jako dobro i to je važno. Od malena sam najsretnija bila kada bih odradila dobar trening i kad bih sretna išla s treninga. Tako se sada osjećam. A natjecanja... ona su dio tog "putovanja".
Što mislite da možete napraviti sada, u toj višoj kategoriji?
- Ne volim nikada misliti jer to nije u mojim rukama, ha, ha. Stvarno tako mislim. Na meni je samo raditi koliko god mogu i da slušam trenera, ljude oko sebe i bez puno razmišljanja. Sve će doći na svoje mjesto. Prije sam govorila da su u kategoriji do 67 kg sve "zvijeri". Ne mislim ništa drukčije za ovu kategoriju, ali da je to lako, ne bi ni bilo zabavno.
Ne mislite o sebi, a o novim suparnicama koje vas sada čekaju?
- Ima dobrih imena. Taekwondo je pun dobrih imena, u cijelom svijetu ima jako puno dobrih boraca. Nikada u životu nikoga ne podcjenjujem, tako ni sada, ali ni ne gledam tko mi je s druge strane. Zato jer se uvijek borim sama sa sobom, da tako kažem. To je moja najteža bitka.
Koncem svibnja je prvo veliko natjecanje ove godine, SP u Bakuu. Što tamo kanite, što je cilj, čime biste bili zadovoljni?
- Prošle sam godine znala govoriti "osvojit ću ovo, osvojit ću ono", "bit će ovako"... Tako da ove godine... Normalno, u glavi mi je da želim biti najbolja, ali to mogu pokazati samo svojim radom i što mislim da rastem iz dana u dan. Nikad ne znaš što se može dogoditi sutra. Na neke stvari ne mogu utjecati. Ono što samo želim je biti toliko mentalno jaka da me ništa ne može dirnuti, izbaciti. Bude li loše ili dobro. To želim razviti u sebi, neka svaki daljnji trening bude što bolji.
U vašem klubu, Marjanu, silna je koncentracija sjajnih sportašica i sportaša, osvajača naslova prvaka ili prvakinja Europe, svijeta. Iskočila je u zadnje vrijeme Lena Stojković, koja je prvakinja Europe i svijeta. Je li vam u tom kontekstu možda malo lakše jer nije sada snop reflektorskog svjetla usmjeren samo na vas, nego se to ipak malo raspršilo i na druge?
- Svi sportaši oko mene, svi oni toliko naporno rade, svi se bore i mi smo uvijek isti. Oni kad se vrate u dvoranu, dan nakon natjecanja, bez obzira koliko je medija i svega okolo, opet će isto raditi i boriti se na treningu kao i prije. Ako ne i teže od tih velikih rezultata. Sve su to nove bitke i dvostruko su veće. Tko je spreman za to, dobije to na svoja leđa i treba se nositi s tim, boriti iz početka. Sigurno je puno teže tada. Nije to tako lijepo i sjajno kako izgleda samo taj dan na podiju. Zato, mi smo svi tu skupa, zajedno, skromni, nastavljamo se boriti. Tako da ta svjetla reflektora ako ih ima... Ne smetaju nam. Znamo tko smo i što trebamo raditi. Uvijek su tu ljudi da nas na to podsjete, Toni i Šišo i cijeli klub. Tako Marjan oduvijek funkcionira - za kraj će Matea.
Ostavili smo je malo na miru. Došla je tek u Knin, svojima i u svoj zavičaj. Povukla se u prirodu, rasteže se i dakako priprema. Uostalom, već ove subote slijedi Slovenia Open u Ljubljani.
Matea se vraća!