Matea Jelić je prije dvije godine u Tokiju, na Olimpijskim igrama osvojila zlato točno 10 dana prije Dana domovinske zahvalnosti, obljetnice Oluje i velike proslave u njezinom Kninu. Prva sljedeća njezina “velika” medalja “pala” je na Dan državnosti. Bronca na Svjetskom prvenstvu u Bakuu. Njezina pak prva medalja na svjetskim smotrama. Ovo je definitivno cura koja osvaja medalje za Hrvatsku u blagdansku zoru ili na sam državni praznik. Što je inače za sportašicu poput Mateje Jelić, dodatno emotivno pražnjenje, osobit osjećaj domoljublja. Jednostavno, Matea je tako odgajana i odrasla, ona to živi, tako osjeća i po nama je to apsolutno za pohvalu. Jedino... jedino što je sada u Azerbajdžanu malo tužna. To čak niti ne skriva riječima. Uostalom, u utorak kada je osvojila broncu, prvo što je izjavila bilo je:
- Ovo je bio poseban dan i bila je velika stvar ulaziti u borbu s tim osjećajem da se borim na Dan državnosti. To je razlog zašto mi nije drago što sam izgubila u borbi za finale”.
Dan-dva kasnije osjećaj je još uvijek manje-više isti. Malo čudno za mnoge jer ima kolajnu s jednog svjetskog prvenstva. Njezina prva s takvih natjecanja, ali sve da je i 71., to je kolajna. Odličje ostvareno na velikom natjecanju, u oštroj, nesmiljenoj konkurenciji.
- Sve je to jako duboko, svi se ljudi drukčije nose sa svojim teretima i svakoga ta bol može ojačati. Mene boli kad izgubim jer sam cijelim srcem u ovome. Glupo se osjećam kada pogriješim, učinim neke glupe stvari u borbi i zato izgubim i to me onda boli.
Mi smo vojnici
U tomu je “kvaka”. Naime, Matea Jelić se nakon dužeg vremena “traženja” poslije OI u Tokiju, a što je umnogome uvjetovala i ozljeda koja ju je izbacila s natjecanja na 9 mjeseci, pa promjena trenera (od Tonija Tomasa do Veljka Laure), u konačnici i promjena kategorije (od -67 do -73 kg)... Dakle, nakon svega toga, pa i nekih upitnika koji su neki, nedovoljno možda upućeni stavljali iznad njezine karijere, Matea je nastavila sa žestokim radom. Signali koji su dolazili iz Splita od početka godine pružali su lagano već intonaciju da je Matea “tu”. Opet ona “stara”, na pobjedničkoj stazi. Uostalom, izbornik Toni Tomas je prošlog tjedna, koji dan prije polaska za Baku izjavio za ove novine.
- Matea je u jako, jako dobroj formi.
Za čovjeka koji se ne razbacuje baš olako riječima, znakovito. Prosudili smo to tako da smo Mateu svrstali u red kandidatkinja za medalju. Pa, možda čak i do kraja, do zlata. Načelno, Matea Jelić to i ima, pokazala je to u Bakuu. Jer ako eliminirate i to uvjerljivo dotadašnju svjetsku prvakinju, kao što je ona učinili Srpkinji Nadici Božanić, onda je to pokazatelj da možete do kraja. Izgubila je, međutim, u polufinalu od Britanke Rebecce McGowern. Riječ je o odličnoj borkinju, nema tu dileme, ali... Nije ipak klasa Mateje Jelić. Pobijedila je Rebecca ponajviše zbog Matejinih pogrešaka i neodlučnosti. Nedovoljne odlučnosti napada. To je ono što danas Mateu boli, zašto je još uvijek tužna.
- Da, pogriješila sam u polufinalu, a ja mogu puno više. Cijelu godinu sam se vraćala i važno mi je bilo probiti led, tu neku barijeru i da krenem ponovo osvajati medalje. No dobro, na tom putu se dogodilo puno stvari, morala sam pobijediti samu sebe i mislim da sam to napravila. Nisam još prava, ali sam na dobrom putu. Zahvalna sam što imam te nove prilike, što sam otporna na neke životne situacije. Poraz me uvijek boli i sad ću biti tužna neko vrijeme, a onda ćemo trener i ja analizirati pogreške, te ćemo nastaviti još jače. Mi živimo s tim, mi smo vojnici.
Sama sebe pobijedim
Matea je nakon olimpijskog zlata u kategoriji do 67 kg, sada u borbi s djevojkama do 73 kg. Iako, ona baš nije odveć promijenila kilažu. Na dan nastupa u Bakuu imala je 68. Suparnice su joj odreda koji kilogram teže, McGowern je bila točno 73.
- Ne osjetim da su suparnice snažnije od mene. Ne vidim tu razliku u snazi, nego vidim da samu sebe pobijedim. Tako i sada, kada “ganjam” Pariz u višoj kategoriji. To mene hrani. Da nema stresa ja bih umrla. Taj stres mi u životu treba. Cijeli život ću tražiti neke nelagodne situacije da se pomaknem iz komforne zone, inače se ne mogu osjećati ispunjeno - veli Matea iz Bakua.
Ostaje ondje do kraja natjecanja, bodriti, a sigurno ima što i savjetovati kolegice i kolege. I bez brige, dok se vrati u Split, nestat će i ta trenutačna tuga ili možda prije, blaga sjeta.