Konačno smo i to doživjeli. Punih 16 godina Hrvatska nije imala svjetskog prvaka u taekwondou. Napominjemo - prvaka, ne prvakinju. Prethodni je bio davne 2007. u Pekingu, Filip Grgić. Nakon više od desetljeća i pol, zlatni Filip dobio je "društvo". Ne samo to, već i opet jedan, Zagrepčanec. Purger iz Dubrave. Član je Taekwondo kluba Metalac. E da, ne znam jesmo li vam rekli odnosno napisali da je i Filip Grgić također bio izdanak, član Metalca. Zgodan neki klub. Možda ne proizvode medalje na tekućoj traci poput kolega im i prijatelja iz Marjana, ali ovi u Metalcu kuju sama zlata. Planetarna.
Junak ovih dana, plavokosi 22. godišnji Marko Golubić inače je pasionirani navijač Dinama. Ha, a i kaj bi bio netko iz Dubrave neg‘ drukal za Modre, ne. Marko je štoviše i BBB s maksimirskog sjevera, kojem nisu bila strana čak i neka gostovanja, dok mu to ipak nije počeo sprječavati natjecateljski ritam u njegovom sportu. U taekwondou. To je Marko Golubić.
U Bakuu je proteklog tjedna zasjeo na svjetski tron kategorije do 74 kg. Nakon što je u finalu "izmlatio" Srbina Stefana Takova. Nakon dugo vremena imamo i nešto što smo ranije samo zazivali, a nismo se ne jednom i čudili - zašto u tom taekwondou samo žene osvajaju medalje? U Bakuu je Hrvatska osvojila 6 kolajni, a one su poradi političke korektnosti i rodne ravnopravnosti, tema silno popularnih nekima zadnjih godina, ravnomjerno raspoređene. Omjer je 3-3.
- Je, stvarno smo napravili povijesni uspjeh u muškom taekwondou. Nakon dugo vremena smo ispred cura, osvojile smo mjesto više i to na Svjetskom prvenstvu.
Maro ovdje aludira na podatak da je u muškoj konkurenciji Hrvatska druga nacija na SP u Bakuu, iza Koreje, dok su u ženskoj konkurenciji, Hrvatice treće, iza Korejki i Turkinja.
- Idemo reći da se to nije toliko očekivalo, ali smo u takvoj formi bili svi, tu mislim jednako na cure i nas muške, da smo znali i prije početka da smo vrlo, vrlo jaka reprezentacija. To smo i pokazali. Svi smo se "tukli" do kraja, uložili maksimalan napor. Neki su imali malo više, neki malo manje sreće, ali 6 medalja... čudo smo napravili.
Onu večer u Azerbajdžanu, kada mu je obješena zlatna kolajna oko vrata, Marko nije bio svjestan što je napravio. Ponavljao je samo "čudo Božje". Sada, s malo ipak vremenskog odmaka...
- Znao sam oduvijek u biti da imam to u sebi. Borbeni duh, idemo to tako reći. Oduvijek sam borac, ne samo na treningu, već i izvan toga u životu. Uspjeli smo tako doći do svjetskog zlata, ali to je tek početak. Bit će još, nadam se do kraja godine i još veselja. Da ćemo se veseliti plasmanu u Pariz.
Kada Marko spominje "borbenost" ili "borbeni duh" i izvan sporta, misli i na doba odrastanja koje je imalo i nekih loših trenutaka. Prije osam godina, majka se s mlađom sestrom odselila u Njemačku, on je ostao s ocem i starijom sestrom u Zagrebu. Iako, ni ta fizička razdvojenost nije potpuna. Još uvijek Marko jednom godišnje ode u Njemačku majci i sestri ili pak one dođu u Zagreb. Nego, je "borbeni duh" jedno i "pečat Dubrave"?
- Je, je, to je malo baš onak‘ fajterski kvart. Takav način života tamo te tako postavi odmah, od malena. Uvijek se volim pohvaliti da sam iz Dubrave. Voli, svoj kvart, sve svoje ljude tamo, navijače. Osjećam njihovu podršku ondje.
U Bakuu su od 6 medalja, dvije ipak zagrebačke. Ivan Šapina, svjetski doprvak do 87 kg je recimo prije koju godinu iz metropole prešao u splitski Marjan. Vjerujemo da je napravio i dobar potez za sebe i hrvatski taekwondo jer je otišao u sjajnu sredinu, ima više jačih sparing partnera itd. Marko ostaje vjeran Metalcu?
- Ja sam u Zagrebu, ali Ivan i ja treniramo skupa svaki dan s ostalom ekipom iz Zagreba. Zajedno s trenerom Dejanom Mesarovom. Treniramo triput dnevno, od ponedjeljka do petka. Zapravo radimo po programu Taekwondo kluba Marjan jer trener Mesarov jako puno uči od izbornika Tonija Tomasa i Veljka Laure. Oni su nam isto drugi dom. Svakih mjesec-dva idemo dolje u Split na pripreme, spariramo s najboljim sportašima koje Split i Hrvatska imaju. Oni nam puno, puno pomažu i pomogli su nam kako meni, tako i Šapini u ovom jako velikom uspjehu.
Koji je obrazac famoznih Marjanovih treninga?
- Rade po načelu da ti svaki dan bude naporan i težak i sve teći, ali da svaki dan svejedno, unatoč tomu, dolaziš na trening s jednakom voljom. Normalno da ti se nekad baš i ne da, ali izvučeš to iz sebe i onda kada dođeš na neko natjecanje, nakon takvih napornih treninga i toliko sparinga, borba vam postaje "laganica", ne – uz smiješak će svjetski prvak, ali odmah i malo pojasniti, da ne bi bilo nesporazuma.
- Makar, nije ni jedna lagana, ali znate na što mislim.
Baku, noć prije nastupa, dana vaše kategorije. Što ste snivali?
- Ja o ovomu zapravo sanjam već duže vrijeme i kad sam prešao kod trener Dejana Mesarova u Metalcu, na komad papira sam napisao koje su moje želje i ciljevi. Kratkoročno i dugoročno. Znam da smo to bili jedan dan sjeli za stol, trener Mesarov, Toni Tomas i ja, a znam da sam napisao da bi jednog dana volio osvojiti europsku i svjetsku medalju, slušati hrvatsku himnu na postolju. Uz to sve i nizati bodove za olimpijske igre. Tako da sam ja oduvijek to sanjao, vjerovao u to, makar nakon nekoliko pehova na tri prethodna velika turnira, kada mi to nije uspijevalo, nije me to dotuklo. Radili smo i dalje, trenirali i napokon je došao taj trenutak. Taj trenutak koji sam cijeli već u glavi si ja imao nekako. Sad, kad sam bio u Bakuu, svaki dan sam prije mojeg nastupa gledao sportaše kako osvajaju medalje. Zamišljao sam se na tom postolju, kako slušam himnu i... eto, san mi se ostvario.
Jednu od želja s onog papirića želja je ispunjena, no... postoji li neki papirić na kojem piše Pariz 2024.?
- Je, ima. Napisao sam da mi je sam osvojiti zlatnu medalju na olimpijskim igrama. S ovim svjetskim zlatom smo na vrlo dobrom putu za Pariz. Sada sam dosta skočio na rang-listi i to jako visoko. Mislim da sam 6. ili 7., ne znam točno, nisam još gledao. Slijedi Grand Prix u Rimu u koji putujemo već ove srijede, u 4 ujutro, to je jedan od tri ovogodišnja Grand Prixa plus onda još i finalni Grand Prix. Da, i Europske igre u Poljskoj. To su mjesta na kojima se skupljaju bodovi za Pariz. Odradim li to dobro, budem li koncentriran još ovaj dio sezone, vrlo je, vrlo moguće da ćemo se gledati u Parizu.
Na olimpijskim se igrama Markova kategorija u kojoj je svjetski prvak (do 74) spaja s kategorijom niže (do 68 kg). Tako će upravo već u Rimu, Marko Golubić u kategoriju do 68 kg, a to pak znači da je u ovih malo dana od svjetskog zlata do dolaska u Vječni grad, morao i "skinuti" 6 kilograma. Zato za njega nije bilo torte pri dočeku u Zagrebu u ponedjeljak navečer.
Za kraj će Marko vrlo pribrano, smirenim glasom, ali čvrstog uvjerenja.
- Mislim da sam ja ostao isto i nakon zlata. Svi prijašnji porazi, posrtanja su ugrađeni u ovu medalju. Iz poraza se najviše može naučiti, a ja mislim da je ovo samo početak jedne lijepe sportske priče.