Kad je u pitanju splitski Marjan, najveća tvornica medalja u taekwondou, ne samo na hrvatskoj, nego i na svjetskoj razini - ništa nije nemoguće. Pa ni stvoriti novi par superuspješnih blizanki. Mislili smo da će se nakon sestara Ane i Lucije Zaninović teško ponoviti takva sjajna priča, posebno ne u istom gradu i u istom klubu, ali Marjan opet ima čudesne blizanke za svjetski vrh.
Ivana i Bruna Duvančić, 18-godišnje maturantice iz Splita, prvi su put u seniorskim vodama zablistale prošle godine, kada su obje osvojile broncu na svom prvom Europskom prvenstvu u Manchesteru. Ivana se na postolje penjala u kategoriji do 53 kg, Bruna u četiri kilograma lakšoj. Nekoliko mjeseci kasnije Ivana je i na Svjetskom prvenstvu u Guadalajari završila na trećem mjestu, dok ju je seka Bruna odlučila pratiti na ovogodišnjem SP u Bakuu, gdje je i oko njezina vrata završila bronca.
U Poljskoj pripremala maturu
Ivane na tom natjecanju nije bilo zbog ozljede šake i teško joj je to palo, ali je zato to odlučila naplatiti na Europskim igrama u Poljskoj. Krynica-Zdroj, gradić u planinskom lancu Beskidi poznat po lječilišnom turizmu, splitskoj će tinejdžerici ostati u sjećanju kao mjesto njezina prvog zlata na velikim natjecanjima. U taekwondou je na Europske igre došla kontinentalna krema, a Ivana je briljirala među elitom i u završnoj borbi sredila Španjolku Almu Mariju Perez Parrado, istu onu od koje je izgubila u polufinalu lanjskog EP, ali ju i pobijedila na kasnijem SP.
- Predivan je osjećaj! Uvijek težimo najvećem, odnosno zlatu, i napokon sam i sama sebi dokazala da to mogu - uz osmijeh nam je pričala Ivana ispred Krynica-Zdroj Arene.
Je li bilo slavlja u ekipi u subotu navečer?
- Nije, nije, ništa. To čuvamo za Split.
Gdje u hijerarhiji njezinih dosadašnjih uspjeha dolazi ovo zlato iz Poljske?
- Tu je negdje uz svjetsku i europsku broncu. Možda je bronca na SP ipak posebna jer mi je to bilo prvo svjetsko prvenstvo u karijeri i odmah sam osvojila medalju, premda ne zlatnu po koju smo išli. No, svako natjecanje ima neku posebnu priču, svako promatram za sebe, iz svakoga se nauči nešto novo.
Jasno je da je i Ivani odlazak na Olimpijske igre jedan od sportskih snova, premda to u taekwondou nije lako ostvariti. Poznato je da su u olimpijskom programu samo četiri kategorije, tako da će i Ivana morati prijeći u onu višu, do 57 kg, kako bi pokušala uloviti Pariz. Konkurencija je tu jaka već u Hrvatskoj, da ne govorimo o međunarodnoj razini.
- U ovom trenutku ne znam kako stojim, ni koliko će mi ovo zlato donijeti, idem natjecanje po natjecanje i onda ćemo na kraju vidjeti gdje smo. Ne bih rekla da će taj prelazak u višu kategoriju biti teži, ali naravno da se radi o određenom izazovu. Svakako se planiram u lovu na OI držati kategorije do 57 kg, pa ćemo vidjeti s godinama kako će ići.
Istini za volju, Ivani trenutno misli i nisu na Parizu, već na - maturi.
- Po povratku u Split izlazim na matematiku, čak sam je i ovdje pripremala. Završavam Zdravstvenu školu, što ću nakon nje, još uvijek ne znam. Još ću malo razgledati i vidjeti, ne želim naglo donositi takvu odluku, već staloženo izabrati ono pravo.
Kako je imati sestru, još k tome jednojajčanu blizanku, u istom sportu i na istim natjecanjima?
- To je velika povlastica. Imam sreće što pored sebe imam nekoga i u dobrim i u lošim situacijama, nekoga tko je uvijek uz mene, kome mogu ispričati sve, tko me razumije. Bruna i ja smo si najveća podrška što možemo biti.
Ali, kad su mečevi u pitanju, onda su si podrška samo u mislima. Nikada ne gledaju jedna drugu u mečevima.
- Ne, ne, uglavnom izađemo iz dvorane ili se eventualno motamo negdje po dvorani, ali ne gledamo jedna drugu. Meni je teže kad se ona bori, nego kad se ja borim. Ni ovdje nije gledala ni ona mene, ni ja nju. Preveliki na je to stres. Srce kao da će mi iskočiti kad se Bruna bori.
Uspjeh Marjana je vojna tajna
Usporedbe sa sestrama Zaninović, koje su u prošlom desetljeću drmale europskom i svjetskom scenom, teško je izbjeći.
- Nije nam to nikakav teret, to nam može biti samo čast zbog svega što su one napravile. Bruna i ja težimo tome da budemo još bolje ili bar tu negdje i da se zna i za sestre Duvančić.
Ivana i Bruna još su jedan dokaz sjajnog rada i selekcije koju vrši splitski Marjan obilazeći lokalne osnovne škole u potrazi za talentima.
- Sestra i ja smo u prvom razredu osnovne škole počele trenirati. Bio je sat prezentacije taekwondoa u našoj školi i to je bila ljubav na prvi pogled. I ostale smo, evo sad već 11 godina.
Koja je tajna tog famoznog Marjana, lokomotive hrvatskog taekwondoa koja nam je donijela već desetke medalja s najvećih natjecanja.
- O tome se ne govori, to je vojna tajna, ha-ha. Šalim se, jedina tajna je rad, red i disciplina - s osmijehom zaključuje Ivana Duvančić.