Prije šest desetljeća iz Walt Disneyeve produkcije je izašao jedan od najpopularnijih crtića, animiranih filmova svih vremena - “101 Dalmatiner” (ovo je daleko primjereniji i ispravan naslov, umjesto uvriježenog, a leksički neispravnog - “101 Dalmatinac”). Odličan filmski uradak koji je doživio pola stoljeća kasnije i osvježenu inačicu. Film koji je uveseljavao svijet, film uz koji smo bogami mnogi odrastali, kao djeca ga “gutali”, navijali za spas svakog malog psića i s gnušanjem na razini onog kojeg danas izaziva Putin, gledali na zloglasnu Cruellu. No, to je ipak film. Zgodan za zabavu, ali fikcija.
No, u postojbini baš dalmatinera, dakle u našoj Dalmaciji i njezinom najvećem i glavnom gradu, postoji nešto što možda nalikuje filmu, čak stvara i podložak za kakav filmski scenarij u budućnosti, ali nije fikcija. U Splitu postoji, i to samo 22 godine, jedan klub koji je u svojem krugu djelatnosti postigao sam vrh. Svjetski, da se razumijemo. Sportski klub koji svojim organizacijskim temeljem, stručnim radom, ali i filozofijom u kojem rezultat jest najviša kategorija, no ne i takva da je sve baš njemu podređeno, opravdano privlači pozornost javnosti. Baš kao i pozornost stotina i stotina roditelja. Jer, da tomu nije tako, ne bi danas imali više od 900 sportašica i sportaša, svih dobnih uzrasta!!
To je dakle Taekwondo klub Marjan iz Splita. Klub za koji smo davno utvrdili da je u biti taekwondo akademija. Splitski Marjan je ovih dana iznova iskočio u prvi plan ne baš svakidašnjim dosegom. Prošlog tjedna je u Tirani, na Europskom prvenstvu do 21 godine, Hrvatska osvojila ukupno 11 medalja, od toga je 5 iz ovog kluba. No, čak ni to nije podatak koji doimlje. Ono što nas je ponukalo opet malo “zaviriti u Marjanov brlog” je zlato, naslov europskog prvaka koje je u Tirani osvojio Paško Božić, a što je bila okrugla, jubilarna 100. seniorska medalja ovog kluba! Kluba koji je utemeljen ponavljamo, 2000. godine, ali prva seniorska medalja je osvojena 2007. Dakle, u 15 godina su došli do 100 kolajni.
Ovdje odmah valja pojasniti da smo u tom izračunu u obzir uzeli samo seniorske medalje s onih najvećih natjecanja - olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, olimpijske igre mladih i jedne Europske igre. One iz Bakua 2015. koje su glede taekwondoa bile iznimno jake, jače i od EP, s po 2 sportaša iz Top 16 na svijetu u svakoj kategoriji i s dodatnim bodovima koji su se računali za kvalifikacije za OI u Riju 2016. Ondje su dvije medalje sestara Zaninović.
Počelo je 1. travnja 2007.
U biti, cijela trofejna priča Marjana je i počela baš nekako sa sestrama Zaninović. Prve “velike” seniorske medalje Marjana su ostvarene na zanimljivi datum. Dan viceva i šala - 1. travnja. Točnije, 1. travnja 2007. Još zanimljivije, tog su istog datuma počele u biti dvije velike, senzacionalne priče hrvatskog sporta. Te nedjelje su primjerice Barakude u Melbourneu osvojile prvi naslov svjetskog prvaka i počele svoj “zlatni plov” koji traje i dan-danas, a istog dana, na drugom pak kontinentu, u Pekingu je Ana Zaninović osvojila srebro na seniorskom SP.
Zanimljivo, tog istog dana, ali u Budimpešti na kadetskom EP su osvojene još dvije medalje. Zlato za Marina Usanović koje se recimo danas malo tko sjeća, baš kao i srebro Luke Bugarina. Da se razumijemo, ove dvije medalje nisu dakako u onom zbroju 100 odličja jer su dakako, kadetske. No, u svakom slučaju tako je počelo.
Klub u 9 dvorana
Klub koji je tada postojao samo 6-7 godina, imao je prvu već svjetsku seniorsku medalju. Formula kojom su došli do sadašnjih zvjezdanih trenutaka je vrlo jednostavna, a opet složena. Jednostavnost se zrcali u enormno puno rada, ljubavi i odricanja vodećih ljudi kluba, počev od Tonija Tomasa, “arhitekta Marjanove akademije”. Složenost se pak temelji na tomu da im put nije bio od prvog dana, pa ni danas čak, posut ružinim laticama. Bilo je otpora, administracije, nerazumijevanja, pa i ponešto podmetanja.
No, u Marjanu su radili. I širili se. Obilazili škole, izborili se i za ponešto poticaja EU, jasno s vremenom je počela pomagati i lokalna zajednica. Sukus svega - danas Marjan djeluje u čak 9 dvorana u Splitu i Solinu. Ništa od toga nije baš došlo samo od sebe, “palo s neba” ili poklonjeno. Da su čelni ljudi kluba samo sjedili u svojem uredu i čekali da njih netko pozove, pita treba li im što, sjedili bi i čekali ondje i dan-danas.
Posebna je dakako priča stručno-selektivni proces i kvaliteta rada. Uostalom, ona je takva da nisu baš slučajno Nijemci prije godinu dana “prosipali” eure pred stol Toniju Tomasu ne bi li ga privukli u svoju sredinu, kao njihovog nacionalnog izbornika. Međutim, bilo bi nepošteno ne spomenuti u priči o Marjanu još jednog čovjeka, iako se sve uvijek vrti i spominje samo Toni Tomas. To je vrsni trener Veljko Laura zvan Šišo. Manje poznat podatak, po medaljama je i trofejniji od Tomasa jer je Šišo od onih 100 seniorskih kolajni sudjelovao i njih čak 71! Najveći dio jesu kadetske i juniorske, što je opet temelj sveg kasnije, ali njegove su i seniorske medalje, europska zlata jednog Brečića, Kanaeta, Stojković, Kolovrat, B. Vuletić, baš kao i prošlotjedna europska mlađeseniorska zlata Nike Karabatić i Mile Mastelić.
Kada smo pak u uvodu spomenuli da rezultat nije uvijek i ultimativno jedina svrha postojanja kluba, mislimo opet na slučaj s nedavnog EP u Tirani. Ondje izbornik Toni Tomas nije poveo dvije djevojke - Brunu Duvančić (17) i Lenu Stojković (20) koje bi sigurno osvojile medalju. Razlog? Obje mlade djevojke su se ove godine toliko puno nadmetale da im je sada potrebniji odmor nego “jurnjava” za medaljama i mogućnost ozljede. E, to je sport. To je klub.
Zato je ovo sjajan podložak za film “100 Marjanovaca”.