Prije točno tri desetljeća, hrvatski taekwondo je osvojio prvu seniorsku svjetsku medalju. Bronca Nataše Vezmar (do 70 kg) na SP-u u Manili. Nije to, doduše, bila prva njezina, prva hrvatska seniorska kolajna na velikim natjecanjima. Upravo je Nataša godinu ranije, 1994., osvojila srebro na EP-u u Zagrebu. U svakom slučaju, to je bio početak briljantnog niza osvajanja odličja u sportu koji će s vremenom postati jedan od naših najtrofejnijih.

Od osamostaljenja Hrvatske čak 33 medalje na seniorskim svjetskim prvenstvima, a koje je ostvarilo 20 natjecateljica i natjecatelja. S olimpijskih igara, 6 kolajni i 6 različitih vlasnica/vlasnika. Zlatna je Matea Jelić, dok su broncu osvojili Martina Zubčić, Sandra Šarić, Lucija Zaninović, Lena Stojković i Toni Kanaet. Na europskim prvenstvima, opet samo seniorskim, 89 medalja oko vrata, a njih je osvojilo 49 reprezentativaca.

Taekwondo najtrofejniji sport

To su poprilično dojmljive brojke, a još zanimljivija je raznovrsnost osvajačica/osvajača kolajni i nakon njih se može postaviti nekoliko pitanja: Je li Hrvatska izrasla u toliko jaku taekwondo silu ili je konkurencija slabija, iako je ovaj olimpijski sport planetarno rasprostranjen? Ili je naš način rada bitno drukčiji od ostatka svijeta, na neki način posebniji? Je li masovnost, velik broj klubova i sportaša tome razlog?

Petar Josipović

DAMJAN TADIC Cropix

- Hrvatska u ovom trenutku spada u krug 5 najjačih reprezentacija ili država na svijetu u ovom sportu. To je zbog naših trenera. Temelj svakog sporta je uvijek prvo i isključivo trener. On talent prepoznaje, ekipira i dovede do vrha. Mi smo 1995. osvojili, dakle, prve medalje, a od tada do danas samo 1999. godine nije osvojena niti jedna medalja. Nadalje, ako se ne varam, od 1995. do danas, u 30 godina imali smo samo četiri izbornika.

Tako zbori netko tko se razumije u ovaj sport, pa i trenerski posao, ali koji zadnje desetljeće i pol operativno vodi ili sukreira hrvatsku taekwondo priču. To je Petar Josipović, od 2024. godine glavni tajnik nacionalnog saveza, ali prethodno, od 2010., koordinator odnosno direktor hrvatske taekwondo reprezentacije. I da, ovo mu je prvi medijski istup uopće. Jednostavno, Petar Josipović spada u onaj krug dužnosnika u sportu koji uvijek prednost daju sportašima i trenerima. Svi ostali, pa tako i on sam, prvenstveno su ili bi trebali biti “servis sportu”.

- Hrvatska danas spada u svjetski vrh po stručnom kadru u taekwondou. Toni Tomas je sigurno najbolji svjetski trener. Veljko Laura Šišo, top. On, štoviše, ima najviše medalja, svjetskih i europskih, ali kada uzmemo kadete, juniore i seniore. Dejan Mesarov ima s dvojicom sportaša svjetske medalje. Marko Golubić, svjetski prvak 2023., i Ivan Šapina, svjetska bronca 2019. i srebro 2023. Mi smo na SP-u u Bakuu 2023. završili u ukupnom redoslijedu kao druga po uspješnosti muška reprezentacija.

Tu je zapravo “pala” ona priča o taekwondou kao sportu u kojem nam samo žene osvajaju medalje.

- Mi smo prije zaista i osvajali uglavnom samo u ženskoj konkurenciji, a onda smo se mi u Savezu dogovorili da idemo nešto napraviti po tom pitanju. Tu je Dejan Mesarov napravio ogroman posao. Imamo Dragana Pinjuha, Ivana Petošića, ma mislim, mogao bih sada dugo još. U Medvedgradu radi odlično Nives Ambruš i godinama već stvara. Okosnica našeg rezultata su naši treneri fokusirani na rezultat. Matija Črep koji je nedavno osvojio broncu na SP-u u Kini, nije bio prvi izbor za medalju, ali nije on otišao na prvenstvo “tek tako, da ide”. Svi su oni išli po medalju. U reprezentaciju ne ulazi nitko tko ne želi i tko nije kandidat za medalju.

Nataša Vezmar osvojila prvu medalju

Je li prije 30, pa i 20 godina bilo teže osvojiti medalju nego danas?

- Neki sam dan pričao s Natašom Vezmar koja je osvojila prve medalje za Hrvatsku prije tri desetljeća. Ona tada nije imala ni 20 posto onoga što imaju danas naši reprezentativci. Nije bilo ugovora s MORH-om, s MUP-om, subvencija HOO-a, pomoći države. Kao danas se sjećam, tamo negdje 1995., pokojni Andrija Mijačika me nazvao i rekao “slušaj, moramo naći stan za Natašu Vezmar”. To je u ono doba bila revolucija, u sportu kao što je taekwondo. Nataša je došla iz Bjelovara u Zagreb, samo radi stipendije koja je u Zagrebu bila viša, ali to je bilo na razini današnjih 300-400 eura. Danas naši sportaši imaju puno više. Od lokalne zajednice pa do zaposlenja u vojsci ili policiji. Ne zaboravimo, HOO nije u početku financirao sportaše ovako kao danas zato što nije bilo novca za stipendije u doba rata, ‘90-ih i početkom 2000-ih godina. Zadnjih 10 godina sport se puno više, jače financira, posebno od države, od Ministarstva turizma i sporta. To mi osjećamo. Kad sam došao za direktora reprezentacije, prije 15 godina, HOO je sufinancirao tri trenera. Danas ih sufinancira sedam. E sad, ne treba se time zadovoljiti, ako želimo ostati na sadašnjoj razini. Uostalom, to nam je pokazalo i zadnje svjetsko prvenstvo i tu mi imamo neke planove, ali to je za neku drugu priču.

Matea Jelić

JAVIER SORIANO Afp

Koliko imate sportaša u programu MORH-a odnosno MUP-a?

- Petero u okviru MORH-a, dakle u Hrvatskoj vojsci, i jednog u okviru MUP-a. Odlično, prije šest godina smo bili na nuli, i to je plod odlične suradnje s HOO-om. Zadnjih godinu i pol dana mi našim najboljim sportašima plaćamo stanove. Za Mateju Jelić, Marka Golubića, Ivana Šapinu, Paška Božića...

Od kuda plaćate, od kuda taj novac?

- Od HOO-a odnosno Ministarstva turizma i sporta. Bez njih mi, objektivno, ne postojimo. Mislim, budimo iskreni - otvoreno će za kraj Petar Josipović, glavni tajnik saveza u sportu koji ima 146 klubova i 20.000 registriranih članova.

I da, 89 europskih, 33 svjetske i šest olimpijskih medalja.