Renato Sulić sasvim je posebna priča hrvatskog rukometa. Zlatni “Portugalac” iz 2003. godine, kojem je sada punih 37, još igra na vrhunskoj razini, kao nijedan drugi iz te generacije. A prošao je sve i svašta i ništa ga na tom putu nije slomilo.
Neslomljiv u obrani, nezadrživ u napadu, u dresu mađarskog Veszprema. To je strana priče, o kojoj svi znaju puno. No, onda druga o Suliću i njegovoj obitelji je možda još posebnija. Uz sve činjenice u sportskom smislu, biti u braku 14 godina, većinu toga razdvojen, imati četvero djece, to je doista bogatstvo. I zato je to priča koju u božićno vrijeme svakako treba istaknuti.
Koliko ste u braku?
- Evo gotovo će 14 godina - kao iz topa će, na zadovoljstvo supruge.
Zagreb, Celje, Rijeka...
Maja nekad je bila Miss Universe Hrvatske, imala uspješnu karijeru. Kako ste sve to uspjeli pospajati u obiteljsku sreću?
- Makar će mnogi reći fraza, razlog je u prvom redu silno razumijevanje, koje je obostrano. Život ide svojim putem, nekad je teško usmjeriti stvari kako bi čovjek želio da bi bilo idealno. Tako smo išli i mi. Bilo je gore - dolje, no uspjelo je.
Priča je počela...
- Negdje 1998, kada smo se našli kao maturanti. Ja sam tada otišao u Metković, pa se vratio u Zamet, pa smo bili skupa u Zagrebu. Nakon toga smo još skupa bili samo u Celju. U braku smo od 2001. godine, dakle, nismo se upoznali zato što je Maja bila Miss Universe ha, ha. Maja je nakon tog razdoblja upisala medicinu, pa fizioterapiju, no nekako se s vremenom posvetila obitelji jer ja sam bio vani. To otkad sam otišao iz Rijeke traje već 18 godina. Dugo, jako dugo. Kreneš s jednim ugovorom, pa dođe drugi, to je egzistencija... Puno puta se lomiš, nisi siguran jesi li dobro postupio, jesi li trebao reći dosta, biti bliže. To su osjetljive stvari. Jedno vrijeme imali smo kafić u Rijeci, pa sam ga prodao... Otad je Maja isključivo uz djecu, a i ne stigne, budimo realni, više od toga... S vremenom je sve zahtjevnije jer dok su mali, sve je lakše.
Blizanci Tomo i Nera
Prvi puta postao je roditelj...
- Prije 13 godina kad se rodila Dorja. Sreću je poremetila moja nesreća kad me udario auto, a ona je imala samo godinu i pol. Sve se okrenulo u jako kratkom vremenu. No, sve to ne bih izdržao da nije bilo obitelji. To su stvari koje ti daju snagu da uspiješ.
Onda se 2009. dogodio drugi sretni trenutak, i to poduplan...
- Da, taman kada sam otišao u Veszprem, rodili su se blizanci Tomo i Nera.
A odnedavno su još pojačani.
- Rozi je pet mjeseci, ona je još mala.
A tata, pak, daleko od Rijeke u Veszpremu?
- Što se nje tiče, to je najlakše, ali ostali... Sve više im nedostajem, svjestan sam toga. I rekao sam, još ću ovaj ugovor odraditi do kraja, pa se vraćam kući. Dorji je 13 godina, ulazi u pubertet, Tomo i Nera su krenuli u školu. To su osjetljive stvari, treba biti bliže.
Svaki slobodan trenutak je u Rijeci?
- Ili oni u Veszpremu, što je Dorja znala najviše propuštati, jer je morala u školu, a u Veszpremu je nemoguće naći neku međunarodnu školu, nešto realno potrebama. I zato su ostali doma. Dođu mi, ja kada god imam slobodno sam doma. Ljeti smo na moru, zimi u Gorskom kotaru. U Kupjaku imamo kućicu, blizu nam je sanjkalište, odmah do kuće. Uživamo i jedva čekamo utrku sutra. Iskreno rečeno, to su trenuci koji su najljepši od svega.
Ljute li se djeca kad tata dobije batine na terenu?
- Dobro, tata nešto i da, ali puno manje nego nekad. A oni to ne doživljavaju kao susjedi koji navijaju, hodaju u dresovima. Nisam ja za klince rukometaš, nego tata. Isto je i kad je mama u pitanju.
Jednu stvar je naglasio.
- Živim s četiri Lava u kući, ne može mi biti loše. Maja je Lav, Tomo i Nera su Lavovi, a i Roza, a kažu da Lavovi znaju što hoće. Dorja je Riba, malo je povučenija, a tata je Vaga, dakle, sve to važe i ide mu dosta dobro. Nekad trebaš popustiti, ali nekad i stegnuti situaciju. U svakom slučaju, lijepo mi je to s njima.
Bolje da idemo sanjkati
Hoće li biti rukometaša ili manekenki?
- Nemam pojma. Recimo, Dorja svira violinu sedam godina u glazbenoj školi, igra odbojku, snažna je na tatu, visoka na mamu. Hvale je. Ona kuži već puno, doživljava stvari intenzivnije, bila je na finalu Lige prvaka i rasplakala se kad smo izgubili u Kölnu od Kielca... A i ja sam skoro. Tomo je u školi nogometa, svira gitaru, Nera isto ganja violinu i odbojku. Mali su za neke procjene. Nemam pojma što će biti, bitno nam je da se razumiju i da poštuju jedan drugog. Mislim da je to početak svega.
Da spomenemo rukomet, aktualnosti...
- Ili možda bolje ne, možda je bolje opustiti se malo i uživati u svemu ovome. Nismo, u najmanju ruku, briljirali ove polusezone, a kako će biti dalje, vidjet ćemo. Veszprem u svakom slučaju vrijedi više nego što je pokazao u prvom dijelu. Al’ bolje da se idemo sanjkati, ima vremena za to.
Baš tako.
- I sretan Božić žele vam Sulići.
I obrnuto. A stvarno je vrijeme da se predahne od rukometa. Barem dva dana...