Nevjerojatan je. Definitivno dugo smo čekali da kaže svoj sud o nastupu na SP-u u Njemačkoj i Danskoj, ali kada je izvadio sve te registratore, fascikle, teke i zakrčio stol, bilo je jasno da se temeljito pripremao za odgovore. Kao i uvijek, Lino vam nikad neće direktno odgovoriti na pitanje, uvijek će ponuditi analizu. Toliko sitno ispisanih brojki i slova, utakmica s Brazilom iz sekunde u sekundu doslovno, pa onda zabilješke o trendovima, odnosima... To može samo netko tko je u rukometu sto posto.
Možda nekad njegov stil umara, jer nije jednostavan, ali Lino je čovjek koji je stil gradio godinama i sigurno da od njega nikad, dok je na terenu, neće odustati. Nema koji izrezak iz novina ne čuva, dijeli ih, nisu svi u istom košu… Tako smo i počeli.
- Prvo ću pročitati neke naslove i podnaslove iz medija - “Maestralno je zadržati prvaka Europe na 14 golova”, “Kapa dolje, srušili svjetskog prvaka”, “Naši su pokazali da su momčad i nakon svega izborili cilj”; “Dobro smo iskoristili vrijeme i provjere i uspjeli izgraditi momčad koja je dosta pokazala”; “Hrvatska je ponovo prava”; “Teško se sjetiti takve Hrvatske zadnjih godina”; “Červar složio momčad kakvu dugo nismo vidjeli”; “Da je bilo malo sreće da su nam Pavlović i Cindrić s obzirom na stil igre kojem težimo bili zdravi, mogli smo u Njemačkoj napraviti čudo”...
Napokon dobili vratara
Naslovi su pozitivni, ali nije sve tako bilo na kraju, posebno s vaše strane. Idemo podijeliti stvari, prvo što je bilo dobro…
- Mislim da smo išli s puno brige. Pet debitanata, dosta ozlijeđenih, a raspored boli glava - Španjolska, Njemačka, Francuska... Trebalo je osigurati kvalifikacije kao prioritetni cilj. Da smo izgubili do Francuske, mogli smo biti deseti. Moramo biti zadovoljni, ostvarili smo glavni cilj i afirmirali mlade igrače. Mandić, Šipić, Vranković, pa i mali Vida, bili su igrači koji nisu sjedili na klupi nego su utjecali na našu igru. Imali smo dobru atmosferu, timski duh cijelo prvenstvo. Ponašanje je bilo na visini.
Izvukli smo se na kraju, iako smo nakon prvog kruga imali dobitnu poziciju i za više?
- I pored šestog mjesta mi smo ostali jedini u visokom kontinuitetu na velikoj sceni. To su činjenice. Pokazali smo mentalnu snagu - nakon Brazila nam uleti Njemačka pred 20.000 svojih navijača, zaslužiš pobjedu, ne daju ti, i nakon svega moraš dobiti Francusku, svjetskog prvaka kojeg teško dobivamo. Nakon što dobiješ, misliš da se možda Francuska čuvala za Dansku, za polufinale, a onda pogledaš utakmicu s Danskom i vidiš da je Francuska isto igrala kao i protiv nas.
I jedan veliki plus koji svi priznaju…
- Nakon duljeg vremena naša obrana 5-1 s vratarom kojeg smo dobili u Šegi, pokazala se jačom stranom naše selekcije.
Červar
Igrači idu nedorečeni
U kojim se stvarima može bolje?
- U napadu smo imali veliki hendikep. Kad već nemamo lijevog beka, a falio je Mamić koji je pokazao da može igrati dobre utakmice unatoč tome što mu ne daju igrati u Poljskoj. Važni su nam bili tada Karačić, Duvnjak, Cindrić i Pavlović da bismo to pokrpali univerzalnošću koju oni nude, no tu smo ostali bez Pavlovića, Cindrića, Karačić nije starter u Vardaru, Duvnjak izlazi iz ozljede... Nije nam sve baš išlo na ruku.
Kako ćemo, kojim putem?
- Dva su stila igre “run ‘n gun” ili “kontrola”. Stav je da, ako si mudar, uzmeš od svih najbolje i gradiš svoje. Mi bismo bili kopija da smo išli prema bilo kojem, a to je uvijek loše. Možda našu metodiku treba samo drugačije formulirati. Prerano nam odlaze igrači, neizgrađeni, nedorečeni. Od naših prvih sedam igrača, četvorica su rezerve, samo su tri standardna u početnim postavama klubova (Šego, Musa, Horvat). I sada mi tražimo pobjedu s takvim stanjem. Mi bismo htjeli da oni budu takvi kakvim ih vidimo, mislimo da jesu, ali oni to nisu.
To je stvar izbora?
- Da, istina, ali mi nemamo boljih.
Zašto je to tako?
- Zato što ne stvaramo ciljano. Svi treneri zbog statusa i dokazivanja idu na niže igrače s kojima je lakše do rezultata... I to se osjeti u zrelosti.
I zaključak naše priče o pozitivi….
- I sada kada sve to podvučem - u toj konstelaciji ja smatram da je to na SP-u bio uspjeh.
Podcijenili smo Brazil
A sada ona teža pitanja. Zašto smo nakon Münchena mijenjali momčad koja pobjeđuje?
- Zato što smo imali previše pivota, a premalo vanjskih. Moramo u dva pravca odgajati igrače. Imao sam dvije petice u obrani, Krešo je bio treća, a to nije bilo potrebno. I još, ja ne mogu mijenjati dvojicu. Povećavanjem broja specijalaca ne možemo razviti igru. Inače, o Kreši sve najbolje, dao je sve, stalno je uz nas i ostaje tu.
Zašto smo izgubili od Brazila, to se nije smjelo dogoditi?
- Definitivno se slažem, to nismo trebali izgubiti, makar stoji istina da su oni dobra selekcija, da nismo ispali od njih, nego od Njemačke - nezasluženo. Imali smo dogovor za Brazil, ali nitko ga nije poštovao. Sve smo nacrtali, pripremili, analizirali, imali su i iskustvo iz Katara, ali su tek u nastavku počeli igrati, jer su mislili su da će to ići lako. Drugim riječima, podcijenili smo malo Brazil. Napadali kako nismo smjeli, pali, pokušali se vratiti i nismo uspjeli.
Osam golova na praznu mrežu, to je nedopustivo. Nije li bilo pretvrdoglavo forsirati igru bez vratara kada ne ide?
- Istina je da smo primili toliko, ali kako. Na početku dva puta OK, onda druga dva nakon očitih prekršaja i sudačkih pogrešaka, a zadnja četiri sve u igri šest na šest kada smo imali igrača manje. A to su igrali svi na SP-u. Pa Francuska je od Danske u polufinalu primila 4 gola na taj način. Nažalost, rekli smo da treba sačuvati loptu, zar netko stvarno misli da nismo? Ali, eto, nažalost nije se dogodilo.
Nismo mi nogomet
Što je novog donijelo SP?
- Ništa što nosi napredak. Regresija - rekao bih. Igrati u Herningu do kojeg je teško doći svima osim domaćina, pokraj svi tih sjajnih dvorana je kontraproduktivno za sliku rukometa. To je pad. Ali nije se dogodio slučajno, nego da bi domaćin uspio.
Povećava se broj selekcija na SP-u na 32?
- Bitno - kopiramo stvari od nogometa, tako tražimo rješenje koje nećemo tako naći, jer to nije ista priča kao nogomet koji puno ulaže, koji polaže u regularnost natjecanja. Bi li karta rukometa izgledala tako da se podigne objektivnost na realnu razinu. Ne bi? Naša budućnost je zbog toga loša, jer Europa je izvorni rukomet i ona kao takva mora dati poticaj, a oni o tome u IHF-u uopće ne razmišljaju. Čak im Europa i služi u tome.
Često čujemo da igramo sporo?
- Što je to brzi rukomet, brza igra, to nije definirano. Danas svi mogu trčati, tehnologijom se to može postići. Pitanje je koliko su igrači spremni brzo misliti u brzoj igri. Svi pričaju o brzoj igri, a rukomet je misaona igra i igra kontakta gdje se traži mentalna jakost. Nadjačati i pretrčati ga i reći pobjednici smo, to nije to. 38:30 u polufinalu je Danska dobila Francusku. Kažu svi Danci igraju brzo? Istina, a znate koliko kontri su odigrali u toj utakmici - dvije, a 68 golova. To su napravili Hansen i Lauge svojom igrom. Lopta je ključ, ali moraš brzo misliti i imati igrače koji igraju, a nama je ta rutina u odnosu na Dansku, Norvešku i Francusku recimo falila. Pogledajte njihove pozicije u klubovima...
Igranje u dva pravca
I još nešto je argumentirao iz velike teke...
- Brzi rukomet - a vidite ovo štemeri diktiraju tempo: Møllgard, Toft, Zachariassen, Hald; Fabregas, Dipanda, Luka Karabatić; Morros, Guardioila; Wiencek, Pekeler, Lemke, Darj, Nielsen, Pettersson, jučer Karlsson... Norveška to recimo nije imala i osjetilo se. Vizionar je onaj koji je dao važnost obrani. Da se u kolektivnom sportu to ne cijeni, živjeli bismo u zabludi. Djeca bi naučila da se samo napadom pobjeđuje. Rukomet bi tada igrali samo kada smo u posjedu lopte, a to je nemoguće. A najveći hendikep je što ne bismo mogli vidjeti motivacijske kvalitete, mentalnu jakost, karakter, a to je ključ rukometne igre. Da nisu izmislili obranu, ja kao trener ne bih znao tko si. Zato insistiram da ih učimo igrati u dva pravca, a mi smo imali igrače koji to ne mogu jednako kvalitetno. Brzi rukomet sa štemerima, ne mislite valjda da je to slučajnost.
Jedna stvar ga je zasmetala?
- Dan prije iz sudačke organizacije su rekli da se svi izbornici skupe, da nam objasne kako će se suditi. I to s primjerima što se smije, što ne... Ali, nažalost, ništa se od toga nije provelo. Dapače, pokrali su nas. I nikom ništa. A s druge strane, rukomet je valjda jedini koji zanemaruje modernu tehnologiju, koji nema načina na koji se ista može koristi. Tehnologija u rukometu uopće ne postoji, a kako je koristiti da i ne govorimo.
Suradnici su se razišli nakon Eura u Hrvatskoj, ostajete li sada u istom sastavu?
- Prvo, zadovoljan sam apsolutno svim što smo zajedno radili i u izvješću sam to napisao. Širimo krug, mi se dogodine moramo odlučiti za čovjeka koji je spreman to voditi cijeli olimpijski ciklus. Dominiković ne nastavlja s nama, ide s juniorima, jer nam se preklapaju termini, a on u generaciji ima veliki posao, jer tamo imamo Jaganjca, Šarca, Lučina, Bahtijarevića, Martinovića, Vekića... To je veliki posao.
Lino, pa kome pravo kome krivo.