Gledao sam SP rukometašica u Njemačkoj i pitao se zašto mi nismo tamo. Dovoljno je reći - tuga. I uopće se ne treba vraćati na razloge jer ako je riječ o sportu u kojem smo imali europske prvakinje, u kojem smo prošle sezone osvojili jedan europski naslov, koji u nas ima tradiciju, koji ima igračice koje igraju u završnicama najboljih natjecanja...
Predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac nekidan je na jednoj konferenciji najavio nužne promjene, kojima će jedan od prioriteta biti vraćanje hrvatskog ženskog rukometa na veliku scenu. Nije to samo stvar nastupanja nego i imidža, uz koji ide i dobar posao, a od posla se danas živi. Ta tko će u nečemu vidjeti svoj interes ako mu se zauzvrat ne nudi ništa? A što nudi ženski rukomet danas?
Slična je priča bila i 2003. nakon kraha na SP-u doma pa ipak nismo naučili lekciju, jer da jesmo, ne bi se ponovilo. Za razliku od toga, rukometaši su svoju lekciju s Eura u Zagrebu 2000. naučili i u muškom rukometu trajemo, iako nismo uvijek na postolju.
Ne poštujemo se
Naizgled se sve pokrenulo nakon spomenute 2003, našla se i generacija, postavile stvari, no suština je ostala ista. I kada je generacija odlučila reći dosta, sve je stalo, a ne može to tako. Nekako je svima postalo previše svejedno, svatko gleda svoj interes, a u takvom se okruženju ne gradi uspjeh, nego se samo odumire. Postavlja se pitanje radi koga i čega sve to uopće postoji?
Pitaš se kako to da može Nizozemska, koja 2003. nije imala ništa, a ne možemo mi. Kako može Francuska, koju smo ‘95. učili, a sada joj nismo ni blizu? Poštujemo li mi, uopće, sami sebe? A to je početak svega. Znam da Šoštarić, Petika i suradnici krvare ne bi li smislili nešto, da curama skidaju kile, uče ih trčati, ali neće moći sami. Trebat će uložiti u to, a ulaganje je rizik, no nekako se usuđujem reći da je to u rukometnom smislu ulog koji se može najbrže početi vraćati jer konkurencija u svjetskom ženskom rukometu govori da nedostižno ne postoji. Ako je rizik posla u pitanju, ovdje je možda i najmanji. Norveška i Rusija sustavima građenim desetljećima kontroliraju stvari, ali ostali te sustave nemaju, ovise o detaljima, a tako su uvijek dostižniji.
Na žalost, veća je vijest kada netko izgubi s 20 razlike nego kada dobije favorita kao nedavno Viborg, a Dankinje su slučajno dobile Njemačku za četvrtfinale... Ili kada dobije finale protiv Šveđanki, koje, eto, slučajno igraju u samoj završnici SP-a u Njemačkoj. To je sve normalno. Kako za koga. Iz perspektive iz koje smo mi gledali SP u Njemačkoj, to se čini skoro pa nemoguće. No ipak, samo dokazuje da u tom našem ženskom rukometu postoji nešto od čega se može napraviti dobar posao i da itekako možemo konkurirati svakome.
Sustav je u fazi resetiranja. Počelo je rješavanjem pitanja tko želi, a tko ne želi, no ključno je pitanje ipak kako podići novu generaciju. Ne čekati da odumre, nego je stvarati i dalje s čvrsto postavljenim kriterijima koji se ne prilagođavaju nikome i ničemu osim rezultatu. I koliko je sve to u ovoj situaciji moguće financijski zaštititi nakon silnog bacanja love bez ikakvog rezultata. I koga i što, uopće, treba štititi u tom smislu, jer sve se ne može, definitivno.
Moraš raditi za sutra
Koliko bi za mlade cure bilo dobro da su odigrale ovu Njemačku, a ne samo trenirale, pa da dogodine u Francuskoj na Euro dođu s nekim iskustvom, a njima je svako takvo natjecanje iskustvo. Neprocjenjivo.
Mora se imati neki cilj u sportu, a još nitko osim izbornika nije rekao da je cilj Tokio 2020, da je želja izboriti olimpijski nastup osam godina nakon Londona. Nije tako puno prošlo od vremena kada smo bili konkurenti za medalju do ovog kada nas uopće nema na sceni, jer tko je tada mislio da sutra uopće postoji. A netko je morao i mora uvijek. Znam da u muškom rukometu to nije problem i neće biti, pa makar zlato ispadalo iz usta kao bombon. Kad je to tako lako...