PIŠE: DRAŽEN PINEVIĆ
Jutro je u Mercureu bilo slobodno. Polako su naši igrači kapali na doručak. Pokvario im se automat za kavu, čekali su da drugi stigne iz Zagreba jer bez prave kave, nema pravog dana. Sva sreća što se pokvario poslije utakmice s Mađarima, utakmice u kojoj je bljesnuo Marko Mamić, odigravši svoju najbolju utakmicu u hrvatskom dresu dosad uopće.
Nismo im dali šansu
Za Mađare je bio nezaustavljiv. Vjerojatno nisu očekivali da bi se tako nešto moglo dogoditi, no, na našu sreću dogodilo se i to, reklo bi se, u pravo vrijeme, što obećava da bismo mogli na SP-u u njemu imati jako aduta.
- Bili smo dobri, nismo dali Mađarima šansu da se vrate. Naravno da neke stvari još uvijek mogu biti bolje, no, Mađarska je ozbiljna momčad i ova pobjeda sasvim sigurno ima vrijednost. Ona protiv Saudijaca na startu bila je logika, ali je bilo puno teže igrati jer s njima nikad ne znaš.
Dugo smo čekali bljesak Marka Mamića?
- Pa dobro, ja sam malo drugačiji tip, povučeniji, nisam nametljiv toliko da me se vidi. Sigurno je da su mi sve ove godine u reprezentaciji pomogle da polovim konce, da se opustim, da se osjećam manje stegnuto nego što je to bilo prije. Možda je to bilo nepotrebno, ali to je tako. Ne mogu protiv sebe. Osjećam respekt prema momčadi, ali danas je to puno lakše, nego što je to bilo na početku. Prilagodiš se, oni se prilagode tebi i to je to.
Izabrali ste teži put, otići sa 18 godina u inozemstvo...
- Završio sam gimnaziju, mislio na fakultet, ali sam izabrao rukomet. Prvi izbor bila je Švicarska. Prva godina dobro, druga OK, ali je mala ozljeda počela kvariti stvari. Treća - više nisam bio zadovoljan, želio sam otići. I otišao sam u Francusku. Bio je to pun pogodak iz današnje perspektive, makar ni tu nije bilo lako. Francuska liga je puno jača, tenzije su veće, svaka je utakmica važna. To mi je donijelo sigurnost. Postao sam drugačiji.
Francuska sirovost
Dunkerque ne stoji bajno, ali Mamić igra više nego ikad prije, što je svakako pozitivno?
- Imamo momčad iz koje je otišlo puno dobrih igrača jer ih klub nije mogao zadržati. Otišli su nam srednji, desni, krilo, vratar Gerard, koji je reprezentativac, koji nam je nosio sam puno bodova. Ja sam dobio priliku igrati više i uzeo sam vodeću ulogu u našoj momčadi. Nismo na dnu, nismo mu ni daleko, ali smo u dobroj situaciji s nadom da ćemo biti još bolji u nastavku jer svaka utakmica nama je korak naprijed.
Jeste li zbog ranog odlaska sa 18 godina izgubili ili dobili?
- Kada se stavi na vagu, mogu reći da sam dobio. Iskustvo svakako. Igrao sam i Ligu prvaka u Švicarskoj i jaku ligu u Francuskoj, pomalo sam rastao.
Mnogi se mladi igrači na tom putu pogube, što je glavni razlog te priče?
- Švicarska liga nije jaka, a mislim da je problem mladih igrača u tome što dolaze u jake lige, prejake, kao njemačku, francusku, SEHA-u... pa se gube. Tu moraš u staru biti top inače te nema. Ja sam išao s jedne strane težim, a s druge lakšim putem.
Što vam je najbolje donijela Švicarska?
- Pohvatao sam neke stvari, imao sam kraj sebe iskusne suigrače, uz kojih je stasanje bilo lakše.
A što je okrenula Francuska?
- Francuska mi je dala sirovost, napadati, igrati na gol, nositi momčad.
Discipliniran u svemu
Postati samostalan sa 18 godina u profesionalizmu nije baš jednostavna stvar?
- Nije, iskreno, jer moram biti discipliniran u svemu tome da bih funkcionirao. Kada je nešto novo, teško se naviknuti, ali te natjera i moraš. Svugdje imaš prijatelje, koji to olakšaju u mnogo stvari. Naučiš jezik, njemački u Švicarskoj, francuski sada...
A dogodine prelazite na poljski, kupilo vas je Kielce, odlazite u dres aktualnog prvaka Europe?
- To je dokaz da sam uspio, sigurno. Došli su po mene, razgovarali smo i sretan sam da je to tako ispalo. Za mene je to velika stvar, odličan trener će me voditi i samo ću moći napredovati. Išao sam težim putem, ali sam uspio i sad želim sve to pokazati na najbolji mogući način.
Gdje mladi igrači najviše griješe kada odu van?
- Imaju velika očekivanja, žele sve na brzinu, a moraju biti ustrajni, što često nisu. Mnogi se i predaju, a rekao sam već, nekima su i lige prejake da bi se odmah mogli snaći u svemu tome.
Kažu da se u domaćim okvirima treneri više bave mladim igračima nego vani?
- Vjerojatno je to točna konstatacija, ali ja to iskustvo nemam jer su se sa mnom dosta bavili i u Schaffhausenu i u Dunkerqueu. Tu se doista ne mogu požaliti. Recimo, u Dunkerqueu imamo trenera koji jako puno radi s nama, a Cazal, koji je bio proslavljeni rukometaš, to na terenu usmjerava kako treba.
Zašto čovjek od dva metra gura na crtu, radi prolaze, zašto ne pojednostavi tu svoju igru ponekad, kada ima savršen skok-šut?
- Navike su to, oduvijek tako igram. Ne volim biti jednostran. Kada me vidi, protivnik očekuje da tresnem s deset metara, a ti ga nekad trebaš iznenaditi. Trener je u Švicarskoj tražio od mene samo da pucam izvana, a to je bilo opterećenje i za mene i za momčad. Mislim da širina čini igrača boljim. Slažem se da mi treba vremena da se opustim i to dolazi s vremenom. Al, ako me pitate zašto sam takav, ja ću jednostavno objasniti na primjeru Duvnjaka. Kada on krene, vi ne znate hoće li puknuti, dodati, dati dalje loptu, a to je za protivnika najgore. Kada znaju da ćeš tresnuti, samo te tu čekaju.
Duvnjakov cimer
I što ćemo dalje na SP u Francuskoj?
- Polako, od utakmice do utakmice. Nema tu nepobjedivih, ako nisi koncentriran, jedan slab dan može ti pokvariti svaki plan. I zato prvo treba dobiti Bjelorusiju pa ćemo dalje. Na dobrom smo putu, čini mi se.
I onda je uletio Stipe Mandalinić.
- Ajde, ajde, već po’ ure pričaš, što ćeš poslije?
I što će, ustao je i ode u šetnju. Cimer Domagoja Duvnjaka, to je mali detalj koji može ponešto reći. No, ostavimo zasad ponešto, SP je tek počeo. Samo nek’ on tako nastavi...