U hrvatskom sportu, od sportaša do dužnosnika, predstavnika klubova, nacionalnih saveza pa do krovnih sportskih organizacija poput Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog paraolimpijskog odbora... rašireno je mišljenje da se država maćehinski odnosi prema sportu. Opetovano se navodi da je “sport najveći veleposlanik Hrvatske i najzaslužniji za međunarodnu prepoznatljivost naše države u svijetu”.
Omiljena rečenica, koja bi onda trebala biti najjači argument u stavu da ti isti “najbolji promotori Hrvatske u svijetu ikad” zaslužuju više novca, snažnije financijsku potporu države. Vrlo se često rabe, sad već pomalo i otrcani omjeri državnog financiranja sporta i kulture, a koje se kreće, prema tim navodima, od 1:3 do 1:9.
Mora se priznati da su sportaši (pri tome mislimo primarno na dužnosnike) u tomu vrlo umješni. Osim što “igraju” na kartu sentimenta, riječ je o već toliko puno puta izrečenim frazama da su se one ukorijenile u društvu te je doista stvoren dojam da ova naša država sport nimalo ne cijeni, ne prati. To je otišlo toliko daleko da smo i mi novinari, pa tako i potpisnik ovih redaka, znali sasvim nekritički potpasti pod ovakav utjecaj. Drugim riječima, i samo smo prozivali državu, kritizirali je, iskali više novca za “jadan naš sport, koji je najsvjetliji dio Hrvatske”.
Studija iz 2011.
Prije nekoliko dana u povećim intervjuima u dva nacionalna dnevnika, jedan od njih je SN, istupio je na ovu temu vrlo snažno i Željko Jerkov, dopredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Koji je između inog tada, kao i u nekim ranijim istupima spomenuo da bi država trebala sportu davati godišnje milijardu kuna! Umjesto sadašnjih 250 milijuna. Pardon, Jerkov tvrdi 155 milijuna, iako je neprijeporna činjenica da i onih 95 milijuna i te kako idu za sport (recimo, 20 milijuna kuna za doživotne naknade za sportsku izvrsnost...). S milijardu kuna bi, dakle, sve bilo OK, sportu bi tekli med i mlijeko...
Onda smo išli malo istraživati, ponekog priupitati, “prokrstariti” po proračunima općina, gradova, županija, kao i same države.
Zaključak?
Nekog će šokirati, a mnoge nagnati na pitanja jer hrvatska država javnim novcem ulaže u sport i rekreaciju 2 milijarde kuna godišnje! Od toga, 1,2 milijarde kuna novca iz javnih sredstava, a to je novac svih građana ove države. Proračunski novac.
Ovo su podaci Ministarstva financija RH o ukupnim izdacima za službu rekreacije i sporta u razdoblju 2008-2010. Ovo su podaci proizašli iz studije “Financiranje sporta u Republici Hrvatskoj s usporednim prikazom u EU u 2011. godini.” Netko će reći jako davno, podaci su zastarjeli, sada je puno lošije.
Nije točno jer je promatrano razdoblje u istraživanju Ministarstva financija obuhvatilo tri godine najdublje i najteže financijske krize u državi. Navedena 1,2 milijarda kuna javnih sredstava uloženih u sport 2010. je, istini za volju, 8 puta više nego je iste te godine odvojeno iz Državnog proračuna, ali prestanimo se raditi blesavima pri zdravoj pameti. Državni proračun pune isti ljudi koji pune i lokalne proračune.
Javni novac je novac građana ove države. Mi građani smo ti koji punimo državni proračun, ali jednako tako i županijske, gradske, općinske kroz cijeli niz poreza, prireza i slično. Dalje, postoje tvrtke koje su u javnom, državnom vlasništvu (dakle, mi građani smo također vlasnici), poput Hrvatske lutrije, koja 33% svojih prihoda uplaćuje za sport.
Sve je to proračunski novac, a kada se crta podvuče i sve zbroji, godišnje se u sport slijevaju 2 milijarde kuna, a ne samo 250 milijuna, ili kako neki žele prikazati “samo” 155 milijuna!
E, sad, gdje je sav taj silan novac, logično je pitanje? Možda se dio odgovora krije u ekstremno nabujaloj sportskoj administraciji. Drugi državni dokumenti do kojih smo došli govore da je baš sportska administracija u Hrvatskoj jedna od rjeđih djelatnosti koja svake godine raste. Počevši od navike da svaka županija, pa svaki grad, pa i najveći dio općina nužno mora imati svoje zajednice sportova, ili kako se već nazivaju, a gdje ne radi baš samo jedan zaposleni. Golem dio sportskih saveza i klubova također ima stalne zaposlenike. Hrvatski olimpijski odbor ima 59 zaposlenih, a nekoć ih je bilo i 100. Bio je nekoć, prije 15-ak godina, ondje i “lijep” vozni park, bilo je i kreditnih kartica.
Problem je u nadzoru
Danas je barem toga manje, ali zato postoji jedna televizija (inače neslužbeni Drugi program Al Jazeere) za koju se podižu krediti, a u čijem se, navodno sportskom, programu može pogledati dokumentarac o Hisseneu Habreu, predsjedniku Čada od 1982. do 1990. Jako dobar prilog, za onog koga to zanima.
Svakako jedan od razloga kako se olako mogu utrošiti 2 milijarde kuna je i činjenica da Hrvatska, za razliku od “zaostale” Njemačke, prati više od 80 sportova i sve moguće sportske saveze.
Jedno, međutim, nemojte očekivati da ćemo ikada napisati kao svoje mišljenje i stav. Hrvatska država izdvaja dostatno za sport (možda i previše). Problem je u nadzoru tijeka novca.