Tin Srbić i njegov trener Lucijan Krce ponovno su uspjeli iako je puno toga bilo protiv njih nakon Olimpijskih igara u Tokiju. Najbolji hrvatski gimnastičar tamo je osvojio srebro na preči, ali nakon toga se dogodila promjena pravilnika koja ga je prisilila da drastično mijenja vježbu i uvodi elemente koje nikad nije radio. Znao nam je Tin reći da su mu neki kolege gimnastičari, pa čak i suci govorili kako su mislili da je gotov i da se neće vratiti u svjetski vrh, ali dečko iz Dubrave je malo žilaviji i uporniji nego što su mislili.
A jednako tako i njegov trener s kojim radi još otkad je bio dijete. Taj vrijedan dvojac ponovno je u svom laboratoriju “iskemijao” nešto veliko - u travnju je Tin postao europski prvak, a u nedjelju će se u Antwerpenu upustiti u borbu za medalje i na Svjetskom prvenstvu. Sam Srbić kaže - da mu je netko to rekao na početku godine, mislio bi da nema šanse. Dijeli li i Krce takav stav ili je on ipak bio optimističniji?
- Koliko god to možda smiješno zvuči, nikad ne razmišljam o rezultatu. Razmišljam samo o tome kako ću izvući iz njega da bude najbolji što može biti, to mi je jedini cilj jer znam da kvalitetu ima. To je uvijek najteži dio posla, pogotovo kad imate godinu kao lanjsku kada je imao problema s ozljedama, palo mu je samopouzdanje i bilo je dosta teško vratiti se. Zato obojica ovo finale doživljavamo kao da je već osvojio medalju jer stvarno je bila velika borba - kaže Krce.
Plan je da plana nema
Slučaj je htio da su od osmorice finalista na preči, njih šestorica osigurala Olimpijske igre u Parizu kroz višeboj ili kao članovi 12 najboljih svjetskih ekipa. Za jednu olimpijsku kvotu rezerviranu za specijaliste za sprave Srbić će se tako u nedjelju boriti protiv Brazilca Arthura Mariana. Tko bude bolji, ide u Pariz, a onom slabijem ostaje da se dogodine bori za jedno od dva mjesta kroz Svjetski kup. Budući da Mariano u finalu nastupa prvi, a Tin treći, hoće li možda biti kakvog kalkuliranja, ovisno o Brazilčevoj ocjeni?
- Plan je da nema plana. Radit ćemo ono što smo trenirali i vidjet ćemo kako će na kraju ispasti. Generalno je Tin u dobroj formi i ne očekujem probleme. Ako uđe onako miran kao u kvalifikacijama, to će biti dobra vježba.
Iako kaže da nema plana, ipak je ideja da Tin radi vježbu startne ocjene 6,3 što je povećanje u odnosu na kvalifikacije (5,9).
- Za vježbu od 6,6 još nije spreman iako je radi. Ali, nema smisla ići na taj rizik. Da je finale Olimpijskih igara, pa da znamo da nemamo što izgubiti, onda da. Očekujem da će ta vježba biti spremna dogodine i da ćemo je imati priliku pokazati.
Kakvi su vam ovi dani između kvalifikacija i finala?
- Teški, jer treba se regenerirati i fizički i psihički. Čak i više psihički, jer kvalifikacije su bile veliki stres, pogotovo kad smo vidjeli da su nam Igre bile nadohvat ruke, a sad opet moramo u borbu.
Dojam je da uoči Antwerpena niste previše razmišljali o plasmanu na OI.
- Nije da nismo razmišljali, ali se nismo opterećivali time. Tin si je nekako zacrtao da mu je realnija šansa plasirati se dogodine preko svjetskih kupova, a ja se nisam složio s tim.
Znači, vjerovali ste više od njega?
- Apsolutno, ja uvijek više vjerujem u njega i oko toga se na neki način i najviše znamo porječkati.
Ako je Japanac Daiki Hashimoto kao aktualni olimpijski pobjednik i čovjek koji je u kvalifikacijama dobio ocjenu 15,000 prvi favorit za zlato, tko je od ostalih finalist najopasniji i tko ima prostora za pojačavanje vježbe?
- Rekao bih da je najopasniji Kinez Su Weide. Doduše, nikad ga nisam vidio na natjecanjima, ali jako dobro i čisto radi svoju vježbu. Amerikanac Paul Juda također iznimno čisto radi, ali nije imao visoki start u kvalifikacijama, a mislim da i ne može napraviti neki znatno veći. Onaj tko eventualno može pojačati vježbu je baš Brazilac Mariano, ali pitanje je hoće li se odlučiti riskirati ili će ići na čistu izvedbu. Tu je i Tinov stari prijatelj, Japanac Kenta Chiba, s kojim se kao mlađi junior često susretao na turnirima. Onda je Kenta u jednom trenutku nestao i trebalo mu je 7-8 godina da uđe u seniorsku reprezentaciju.
Frustrirajuće funkcioniranje
Tinu je ovo četvrto svjetsko finale. U Montrealu 2017. je bio senzacionalni svjetski prvak, godinu kasnije u Dohi je bio četvrti, a 2019. u Stuttgartu drugi. Kako ste proživjeli ta finala, što najviše pamtite iz njih?
- Montreala se uopće ne sjećam, sve mi je u magli. I dan danas kad razmišljam o tome, bio je to nevjerojatan rasplet. Nadao sam se finalu, ali ispalo je nešto drugo, šokirali smo sve. U Dohi mi je možda bilo i najteže jer se Tin oporavljao od ozljede ramena i sve smo radili u zadnji tren. Dobro je odradio kvalifikacije i imali smo sreću da je bio veliki razmak do finala, što smo dobro iskoristili. Nije bio toliki problem što je branio naslov, to više ljudi sa strane tako doživljavaju. Meni je dovoljan pritisak cijeli proces treninga, i prije i tijekom SP-a, te amortizacija negativne energije i stresa. Kvalifikacije su mi i inače uvijek teže, a kad si u finalu, ideš na sve ili ništa i nekad uspiješ, a nekad ne.
Dotaknimo se još i Stuttgarta 2019.
- Sve je išlo kako treba od početka priprema do samo nastupa u kvalifikacijama. Odlično je odvježbao, dobio visoku ocjenu i odmah smo znali da finale nije upitno. I onda se između kvalifikacija i finala dogodila ruptura ligamenta. Morao je nastupiti u finalu da bi se kvalificirao na OI, a nismo znali hoće li išta moći napraviti. Na kraju je stisnuo zube, odradio vježbu iz kvalifikacija iako smo je htjeli pojačati i napasti prvo mjesto. Ali, ne žalimo ni za čim, sve se rasplelo na najbolji način.
Tin je sam spomenuo bizarnu mogućnost koja mu prijeti - da u finalu bude drugi iza Mariana i ostane bez plasmana na OI. Dakle, mogao bi biti aktualni europski prvak, te olimpijski i svjetski doprvak, a ne otići u Pariz. Koliko vam je frustrirajuće da su takve stvari moguće u vašem sportu?
- To me ništa ne čudi. Iskreno, frustrirajuće je kako FIG funkcionira, ali nemaš druge. Jednostavno moraš to prihvatiti, raditi i boriti se.