Kad je tamo u jesen 2017. senzacionalno postao svjetski prvak, tko je uopće mogao pomisliti u kakvu će se to veliku priču pretvoriti. I da će danas, tek nešto više od šest godina kasnije, u rukama imati već četiri pehara Sportskih novosti. Onih prepoznatljivih pehara, namijenjenih najboljim hrvatskim sportašima.
Tin Srbić još jednom je pobjednik najvećeg i najrelevantnijeg izbora sportaša u zemlji, onoga s tradicijom duljom od sedam desetljeća. I nimalo ne čudi njegova uvjerljiva pobjeda i nagrada za godinu u kojoj je postao europski prvak i svjetski doprvak na kraljevskoj gimnastičkoj spravi preči jer medalje u bazičnim sportovima, iznimno zahtjevnim i raširenim duž cijelog planeta, svugdje u svijetu imaju posebnu težinu.
Četvrtim naslovom najboljeg hrvatskog sportaša, 27-godišnji Srbić prestigao je Tonija Kukoča, Matu Parlova i Nikolu Pilića, a ispred njega su u našem izboru s pet titula ostali samo Ivica Kostelić, Goran Ivanišević i Dragutin Šurbek. Sve velikan do velikana, a nema sumnje da svojim fascinantnim rezultatima u njihovo društvo spada i Tin.
- Iskreno, nikad nisam razmišljao o tome da je uopće moguće da jednog dana budem u takvom krugu, tako da mi sve to zvuči nevjerojatno. Stvarno mi je čast biti u društvu takvih ljudi i sportaša. Puno mi znači trofej Sportskih novosti, to mi je najdraža nagrada jer dolazi od ljudi koji su cijeli život u sportu i stalno ga prate - ističe Srbić.
‘Ja bum se potrudio‘
Prvi je put nagradu dobio 2017. kada je postao svjetski prvak, drugi put 2019. kada je osvojio svjetsko i europsko srebro, treći put 2021. kad se popeo na olimpijsko postolje, i četvrti put 2023. Idu ga te neparne godine, ali kako je 2024. olimpijska...
- Sad bi bilo dobro prekinuti taj neparni niz.
Pa ga onda nastaviti u parnim godinama...
- Bumo vidli, ja bum se potrudio - smije se Tin.
Je li u ovo doba prije godinu dana mislio da će mu 2023. biti tako blistava? Jer godinu ranije je vodio veliku borbu s ozljedom i prilagodbom na nova pravila i novu vježbu.
- Iskreno, nisam jer ta 2022. je rezultatski bila slabija, što je možda manje bitno, ali i općenito je bila jako teška i zahtjevna, pa možemo reći i lošija jer je bilo puno stvari koje nisam mogao spojiti. Zato stvarno nisam mislio da bi 2023. mogla tako izgledati. To mi je bila možda i najbolja godina u karijeri. Naravno da je olimpijska medalja najveća, ali kad pogledam svoj napredak u tako kratkom vremenu, u svim segmentima, pa na kraju i sve te rezultate, onda mi je to stvarno možda i najbolja sezona karijere.
Kad bi morao izabrati najupečatljiviji trenutak godine, za što bi se odlučio? Za naslov europskog prvaka koji je toliko želio, svjetsko srebro, trenutak kad je postao siguran da je ponovno osigurao Olimpijske igre ili nešto četvrto?
- Uoči odlaska na SP u Antwerpen znao sam da sam se vratio na visoku razinu, ali nisam mogao ni zamisliti da će tako dobro ispasti. I onda ta vježba u kvalifikacijama, taj osjećaj sigurnosti kad sam doskočio i naklonio se sucima, osjećaj kad sam znao da sam opet tu, među najboljima na svijetu, to je taj trenutak koji mi se najviše urezao u pamćenje. Ne sama vježba, koliko taj osjećaj da sam se vratio, da sam opet moćan i siguran.
U sportu u kojem se i najsitnija greška skupo plaća, Tin je u osam finala velikih natjecanja osvojio čak sedam medalja! Nama sa strane taj je podatak fascinantan, a kako zvuči njemu?
- Iskreno, da se ne radi o meni i da mi netko kaže “ovaj je na preči osvojio sedam medalja u osam finala”, rekao bih da je to nemoguće, da je morao pasti barem dvaput ili triput. A kako se radi o meni, to mi zvuči još čudnije, ha-ha. Ali s druge strane, nijedna od tih medalja me nije iznenadila. Jednostavno, kad uđem u veliko finale i kad osjećam da je to to, na kraju uvijek tako i ispadne. Nekako se pouzdam u taj svoj osjećaj i pratim ga u finalima. Tih 7 od 8 stvarno je ogroman uspjeh, ne samo za mene, nego općenito u gimnastici. Ne znam tko trenutno ima takav omjer.
Cijene li se u Hrvatskoj dovoljno gimnastičke medalje, razumiju li njihovu veličinu svi koji bi to trebali?
- S godinama osjećam da je podrška ljudi sve veća, vidim da su polako počeli shvaćati koliko je nevjerojatno osvojiti medalju u gimnastici. Počelo je još s Filipom Udeom, ali sad i moja karijera traje već godinama i osjećam da sve više običnih ljudi to shvaća, a to mi i najviše znači. Neću spominjati ljude koji bi možda trebali više znati o tome, a ne znaju. Ali, od tih “malih” ljudi osjećam ogromnu podršku, pa i čuđenje kako to uspijevam. Možda su u početku mislili samo “osvojio je medalju, u redu”, ali sad kad to traje već godinama i kad mogu gledati europska i svjetska prvenstva na televiziji, počinju i malo više shvaćati da je to ogromno. Puno mi to znači i zahvalan sam na tome.
Često ističemo kako je gimnastika sport najvećih svjetskih sila, ne samo u sportskom smislu. Od Amerike, preko Rusije, do Kine i Japana. Osjeća li uspješan gimnastičar iz “male” Hrvatske poštovanje kolega iz tih velesila koje drmaju njegovim sportom?
- Rekao bih da osjećam, iako možda neko vrijeme nisam mislio da je tako. Dugo sam mislio da nas gledaju kao manje od sebe jer smo iz Hrvatske, ali kad malo pogledam unatrag, vidim da i suci iz tih najvećih zemalja, oni koji bi mogli raditi veliku razliku i spuštati me ispod svojih gimnastičara, ne rade to. Lako se moglo u Antwerpenu izvesti da Kinez koji nastupa posljednji u finalu dobije veću ocjenu od mene. Pa ipak nije dobio. Uvijek će, kao i u svim sportovima, biti onih koji će nešto pokušati, ali osjećam da suci poštuju moj rad i način izvedbe, a i iz razgovora s kolegama gimnastičarima sam shvatio da nas jako cijene.
‘Nevjerojatno je što rade...‘
Pravila u gimnastici su se promijenila nakon Igara u Tokiju i Tin je nakon toga drastično morao mijenjati svoju vježbu i uvoditi elemente koje nikad ranije nije radio. Bacilo ga je to unatrag, a jednom nam je rekao da su mu čak i neki strani gimnastičari i suci priznali kako su mislili da je gotov. Je li on sam ikad posumnjao da se neće vratiti na najvišu razinu?
- Da, više gimnastičara i sudaca mi je to reklo. Ali, ima jedna zanimljiva priča. U Cottbusu 2022. sam prvi put nastupio na Svjetskom kupu po tom novom pravilniku i bilo je OK, ali vidjelo se da to ipak nije to i da se mučim. I tu večer nakon finala sam otišao na kebab u centar grada i slučajno sreo jednog suca, mislim da je bio Nijemac. Priznao mi je da je rekao svima “samo čekajte, Tin će se vratiti”. Ta mi se rečenica urezala u sjećanje i razmišljao sam, ako netko tko nije svaki dan sa mnom vjeruje u to, znači da vidi nešto u meni što bi me moglo vratiti. Ta me rečenica nekako i vukla kroz cijelu tu godinu iako je bilo trenutaka kad sam znao pomisliti “pa zar je to stvarno najbolje kaj mogu dati”.
Najgore je zapravo tek uslijedilo nakon tog Cottbusa jer je u Dohi ozlijedio ključnu kost.
- Zakucalo me valjda sve loše što se jednom sportašu može dogoditi, trebalo je 8-9 mjeseci da se potpuno oporavim. Bilo je stvarno jako teško. Prilično sam samokritičan i kad sam gledao svoje izvedbe, praktički mi se gadilo na kaj to sliči. Govorio sam treneru, pa ovo je muka, ovo nije vježbanje na preči, ovo ne smije tako izgledati. Bilo je i svađa između nas, ali i on sam je kasnije rekao da nikad nije sumnjao u mene. Valjda sam morao proći kroz sve to, uspio sam izdržati i nadam se da takvih problema s ozljedama više neću imati.
A valjda više neće biti ni tako drastičnih promjena pravila...
- Ma već se sprema nova, ogromna promjena, nevjerojatno je što rade. Jedina dobra stvar je to što je normalan olimpijski ciklus, pa ćemo imati godinu više nego sada. Sezona poslije Pariza će biti isključivo uhodavanje u novi pravilnik, bez forsiranja ičega.
Nećemo sada ulaziti u detalje promjena jer one stupaju na snagu tek za godinu dana, ali ne sumnjamo da će Tin i njegov trener Lucijan Krce opet pronaći pravo rješenje.
- Ja sam takav da sam si već složio vježbu za novi pravilnik iako nemam pojma hoću li to moći lili ne. Ali, ja sam si složio, ha-ha. I treneru sam već rekao da imam vježbu početne ocjene 6,5 za novi pravilnik, odgovorio mi je “ma, kakav novi pravilnik, pa još nas čekaju EP i OI”. Ali, ja se zabavljam.
‘Bit ću sretan ako bude boljih od mene‘
Hoće li razina stresa u Parizu biti jednaka kao u Tokiju ili će ipak biti opušteniji s obzirom na to da već ima olimpijsko srebro u džepu?
- To u Tokiju je bio neki nekontrolirani strah, sad od čega, to ne može nitko objasniti. Jednostavno, radiš za nešto cijeli život i onda “bum”, sve ti se događa u toj sekundi. Ne vjerujem da u Parizu može biti tako jer sad imam olimpijsku medalju. Nešto što je zvučalo samo kao san, stvarno se dogodilo, tu je, i zato ne vjerujem da može biti takva količina stresa, ali možda me iznenadi. Više ne osjećam kao da nešto lovim i moram trčati za tim, osjećam se mirno, radimo lagano, ne želimo se previše opteretiti, kao da iskustvo čini svoje. A s rezultatske strane ćemo vidjeti što će biti, nemam pojma. Pokazao sam da sam među najboljima, a što bude - bit će.
Vježbu za željeno olimpijsko finale će pojačati na 6,5 u odnosu na onu startne ocjene 6,1 koja mu je donijela svjetsko srebro. Može li se time uhvatiti Daiki Hashimoto, najbolji prečaš, ali i općenito gimnastičar današnjice?
- Ako obojica napravimo jako dobro, on će uvijek biti desetinku ili dvije ispred. Ali, ako ja napravim jako dobro, a on dobro ili ja napravim savršeno, a on jako dobro, e onda je uhvatljiv. To su nijanse. Ali, ne bih samo njega izdvajao jer Kinezi su jako opasni i mislim da će tu biti svega, da će se pojaviti dvojica s enormnim početnim ocjenama i da će biti ogromna borba, ne samo meni, nego i Hashimotu. Vidjet ćemo kako će se nositi s time, ali ipak mislim da je on taj, da je “Messi” preče.
Osjeća li i danas, kad ima medalje sa svih najvećih natjecanja, isti žar kao nekad?
- Rekao bih da možda osjećam veće zadovoljstvo. Prošlih godina sam uvijek nešto lovio, sad bih ovo, sad bih ono... E sad kad sve imam, sad bih uživao! Puno se zadovoljnije osjećam, valjda zbog manjeg pritiska. Uvijek sam, naravno, uživao jer volim to što radim, ali i uvijek sam si stvarao pritisak, želio još jednu medalju, pa još jednu. Valjda to dolazi s godinama i velikim rezultatima, ali sada sam zadovoljan što nisam ozlijeđen, što se dobro osjećam i što i dalje mogu izvoditi vježbe na vrhunskoj razini.
Znači, možda vas još koji put vidimo s peharom Sportskih novosti?
- Neću reći da mi je to zacrtani cilj, ali nadam se da hoćete. Pa ako uspijem - uspijem, a ako ne, bit ću sretan što ima boljih od mene.