Nekad je bila sinonim za žensku gimnastiku u Hrvatskoj, probijala je granice i krčila put novim generacijama. Danas je ponovno spremna probijati granice, doduše neke druge, ali opet s ciljem da gimnastici u Hrvatskoj bude bolje. Lijepo je Tinu Erceg (35), sada i s dodatnim prezimenom Pejković, ponovno vidjeti angažiranu i motiviranu. Nije ona nikad ni otišla iz gimnastike, radila je kao trenerica s mlađim kategorijama i glavna je sutkinja za regiju jug, ali od utorka ima i novu, iznimno važnu funkciju - izabrana je za prvu predsjednicu novoosnovanog Gimnastičkog saveza Splitsko-dalmatinske županije.
Upravo je Split u ovom stoljeću glavni nositelj kvalitete naše ženske gimnastike, najprije s Tinom koja iza sebe ima olimpijske nastupe u Pekingu i Londonu, a potom i s Anom Đerek koja je nastavila istim putem i natjecala se pod olimpijskim krugovima u Rio de Janeiru i Tokiju.
U zemlji koja priznaje samo medalje, možda će netko na njihove rezultate odmahnuti rukom jer nikad nisu bile na postolju na najvećim natjecanjima, ali Tina i Ana su u brutalno teškom sportu, u sportu u kojem je kvalifikacijski sustav za OI možda i najteži, ispunile svoje snove. A za to što su napravile zaslužuju i istinsko divljenje jer uspjele su u trošnoj dvorani u Splitu, trenirajući na neodgovarajućim spravama i u uvjetima iz kojih bi gimnastičarke iz ozbiljnijih zemalja pobjegle glavom bez obzira.
Centar po uzoru na Lučko
Baš to je ono što Tina želi promijeniti, što si je zacrtala kao glavni cilj kad se odlučila kandidirati za predsjednicu županijskog saveza na nagovor prvog čovjeka Hrvatskog gimnastičkog saveza Marija Možnika.
- Glavni nam je cilj izgradnja županijskog gimnastičkog centra, po uzoru na Lučko, gdje bi svi imali uvjete za vrhunske rezultate. Sve članice ovdje žive u “neuvjetima”, a pogotovo ovi koji su nositelji kvalitete, poput GK Marjan odakle smo potekle Ana i ja. Klub ima olimpijke, ali do toga je došao isključivo teškim radom i entuzijazmom. Međutim, gimnastika je otišla toliko daleko da se za nekoliko godina rezultati više neće moći loviti isključivo entuzijazmom. Znači, pod hitno nam treba centar da bi nade iz svih klubova imale gdje doći i raditi vrhunski program i da bismo mogli razvijati sve gimnastičke discipline.
Ima, dakako, još ciljeva.
- Zna se da imamo masovnost, rezultat, izvrsnost i gurat ćemo ih i dalje. Članice dobro surađuju što je također bitno za ići naprijed, za rješavanje naših lokalnih problema, educiranje sportaša, trenera, sudaca... Puno se manjih stvari može podići na višu razinu, ali glavni cilj je, ponavljam, gimnastički centar.
Imate li već ideju gdje bi se dvorana mogla graditi, postoji li kakav plan?
- Tek trebamo ući u projekt, što je jako teško na području grada Splita, ali kako je ovo sada šira, županijska priča, tu bi se dalo razgovarati i naći prostor. Na osnivačkoj skupštini smo dobili podršku od ljudi iz županije, grada, Splitskog saveza sportova, lokalnih sredina, ali treba naglasiti i da dosad nije bilo sluha za dvoranu. Zašto ne bi svi klubovi u županiji imali mogućnost doći na razinu Marjana koji je iz “neuvjeta” stvorio vrhunske rezultate, zašto Marjan ne bi bio još bolji?
Koliko vam je bilo teško trenirati u takvim “neuvjetima”, mislite li da biste ostvarila i bolje rezultate da ste imali odgovarajuću dvoranu?
- Tek sada vidim koliko sam mogla biti bolja. Da je to bilo samo 10 posto, u sportu je i to puno. A možda je moglo biti i više. Možda zvuči neskromno, ali istina je da sam svojim rezultatima probijala put ženskoj sportskoj gimnastici u Hrvatskoj i danas imamo Savez i sustav koji funkcionira. No mi smo ovdje ostali na istom što se tiče uvjeta. Ja sam mogla kaskati u ono doba, ali otada je gimnastika još skočila. To je sport ponavljanja, automatike, netko napravi 50.000 puta više neki element samo zato što ima pomoćne trenažere i ne može se ozlijediti, a mi ovdje improviziramo.
Ne skrivate divljenje prema rezultatima hrvatske gimnastike koja ima medalje sa svih najvećih natjecanja, ali sve su donijeli gimnastičari. Što je potrebno napraviti da u skorije vrijeme dobijemo i gimnastičarku konkurentnu za velika odličja?
- Kod muških su svi specijalisti za sprave, osim ranije Filipa Udea, a i poklopilo se nekako da nisu imali ozljeda i da imaju odlične trenere. A ženska gimnastika iz nikakvih uvjete gleda prema višeboju koji se trenira po 6-7 sati dnevno i teško je uz to biti toliko dobar na nekoj spravi. Ana bi po bodovima možda imala šansu za europsku medalju na gredi ili tlu i onda joj se baš u trenutku kad je bila najbolja dogodila ozljeda. Sve je toliko komplicirano u gimnastici, ljudi ne razumiju koliko je teško doći na OI, a kamoli napraviti tamo pristojan rezultat. Evo vam mog primjera, tko zna da sam bila 14. na preskoku na Olimpijskim igrama? To što dečki osvajaju medalje znači da se dobro radi, da se može, pa dajmo im priliku, olakšajmo im. A kod nas je mentalitet “ajde ti napravi rezultat, pa ćemo nešto dati”. Nadam se da će ova naša priča biti moderna, da ćemo ići u dobrom smjeru i da se dosta stvari može podići. Moramo, pronaći način, biti dosadni i uporni, a to meni nije problem, ha-ha.
Dvaput ste bili 14. na preskoku, na Igrama u Pekingu i Londonu. Kad se danas osvrnete na svoju karijeru, žalite li za čime?
- Iz ove perspektive žalim jedino što nisam imala ovu glavu u onim godinama. Mislim da bih bila bolja. Htjela sam sve gurati istovremeno, paralelno sam završila fakultet kao izvrsna studentica, a to ipak znači da je nešto patilo. Ne možeš biti vrhunski sportaš bez adekvatnog odmora, prehrane, spavanja... Eto, to bih promijenila, posvetila bih se više sportu jer na kraju za sve ima vremena. Mislim da bih s ovakvom današnjom glavom mogla ići malo više što se tiče rezultata.
Jeste li ikad razmišljali ozbiljnije se posvetiti trenerskom poslu u gimnastici?
- Kad sam završila karijeru, ostala sam u sportu najprije kao trenerica u mlađim kategorijama, a onda i kao sutkinja. Znači, nikako ne mogu ispasti iz gimnastičkog štosa. Ali, kad sam rodila, jednostavno mi je sve to bilo previše jer sa suprugom vodim i crossfit centar. S ovom novom funkcijom se želim lagano afirmirati kroz gimnastiku, dosta sam zrelija, završila sam obrazovanje, pokrenula posao, stvorila obitelj i mislim da je sada vrijeme da se opet posvetim toj svojoj ljubavi.
